Čemu nas uči ovaj neobični slučaj? Ovaj nas slučaj, za početak, uči kako je dobro imati kola s klimatizacijskim uređajem i upravo ne možete dovoljno platiti za to tehnološko dostignuće. Istina, danas svi imaju klimu, ali pomislite kakva bi bila patnja prije desetak ili petnaest godina na žegi, kakva je posljednjih dana u nas, prevesti mrtvaca preko granice.
Boga mi dragoga, kad bi upeklo pod limarijom i kad bi tetak zavonjao, kako već vonjaju pokojni tetci ako ih ne čuvaš na prikladnoj temperaturi, svima bi krenule suze na oči i još bi ga prije groblja oplakali.
“Spusti prozor, prčintissa!” derali bi se Hercegovci užasnuto i svako se toliko zaustavljali i istrčavali da uhvate zraka i još bi se do Vrgorca svi živi od muke pobljuvali. Vozač bi na graničnom prijelazu blijed i oznojen drhtavo pružio putne isprave kroz prozor, a službenik u svjetloplavoj uniformi bi namrštio nos.
“Šta van to smrdi?”
“A đavlu, kupili smo zeru sira”, objasnio bi vozač nonšalantno.
“Onoga zelenog, francuskog. S plijesnima”, promumljao bi suvozač kroz maramicu na ustima.
Bolji je camembert
“O, roquefort”, kimnuo bi granični policajac znalački i zveknuo im štambilje, a vozač bi kroz prozor pružio ruku da uzme putovnice.
“Ili, ne, ne, čekaj”, zaustavio bi se policajac u posljednji tren i izmakao dokumente, a ovi u autu bi se skamenili od straha gledajući ga kako sklopljenih očiju zamišljeno njuši zrak. “Je li to roquefort ili camembert?”
“Ovi drugi”, rekao bi suvozač nervozno.
“Zna san”, osmjehnuo bi se granični službenik zadovoljno. “I meni je camembert draži. Sretan put, momci.”
Morate li iz Hercegovine u Hrvatsku po nekoga tko je naprasno umro, nipošto se ne preporučuje auto starijeg godišta, bez klime. S klimatizacijskim uređajem je, naravno, druga pjesma. Prevesti mrtvaca u rashlađenom automobilu laka je i ugodna zadaća. Staviš klimu na četiri i još se zajebavaš:
“Tetak, je li ti puše?” dobaci netko veselo pokojniku na stražnjem sicu.
“Ma kakvi, on je kul”, reče drugi dosjetljivo i onda se svi u autu razvale od smijancije.
Poželjno je, osim toga, da su kola prostranija, jer znate kako je. I živ se čovjek ukoči od vožnje, a možete zamisliti kako izgleda kad rigor mortis nastupi u opel corsi ili malom citroenu. Istina, u Hercegovini ih nema mnogo da voze corsu ili C2, jer ne mogu od sramote, cijelo bi im se selo smijalo, ali svejedno je dobro znati ovu stvar prije nego dođete u Ljubuški i shvatite da mrtvac ne može van iz auta. Skvrčenog ćete ga naposljetku morati izvlačiti kroz gepek, a tetka vam nikad neće oprostiti da ste ga zakopali s glavom među koljenima.
Za prijevoz mrtvaca najbolje je zapravo uzeti hladnjaču, a za to, Bogu hvala, ne bi trebalo biti većeg problema. Bezbroj hladnjača svakodnevno prometuje graničnim prijelazima između Hrvatske i Hercegovine sa svakakvom, često i neprijavljenom robom, i jedva da bi itko u Vinjanima Gornjim primijetio da u tovarnom listu niste naveli nekakvog tetka.
Ukrcaj mi strica
Mnogo je načina na koji se ova stvar može obaviti jednostavnije, bez čekanja potvrde iz konzulata i smrtovnice koju pokojnik osobno mora potpisati, bez besmislenog, iscrpljujućeg činovničkog zanovijetanja i paprenih troškova za pogrebna kola. Nekoga od susjeda uvijek možete zamoliti da vam učini uslugu.
“Miljenko, iđeš li možda ovih dana do Makarske?”
“Nisan planira, a šta ti triba?”
“Ma, stric mi je umro, pa san mislio da ga kogod na povratku ukrca do kuće.”
“A koliko ti je hitno?”
“Pa šta ja znan, nije toliko hitno”, reče Ljubušak pomirljivo, “ali bi isto volio da dođe do narednih hrvatskih parlamentarnih izbora. Grijota bi bila da ne glasa na listi za dijasporu.”
Tekst preuzet iz Slobodne Dalmacije
