Strepimo tko će se pokloniti žrtvama Jasenovca i Bleiburga
Jasenovac i Bleiburg su ključna mjesta naših života u proljeće. Danima grčevito strepimo tko će se pokloniti žrtvama, kao oznojeni klizači na klupi koji iščekuju rezultat svojih kompliciranih pirueta. Osluškujemo zvižduke, dok vulkan u nama iz kućnih fotelja čezne za razlivenim jajima po njihovim lažljivim facama. Rendgenski zatim skeniramo masu tražeći mitološko znakovlje, a na papiru stavljamo plus kao da ispunjavamo Bingo listić, svaki put kad ugledamo novu nepodobnu zastavu nekog zločinačkog režima.
U elementarnoj pripravnosti su i apsolutno svi mediji i svaka kolumnistička tipkovnica je posebno erektivno naoštrena. Kao zadnji detalj, iz ladice vadimo najznačajnije pojmove Balkana otkad je Balkana – antifašist i fašist. Relikvije naših duša. Osnovne biti naših bivstvovanja. Više i važnije od toga ne postoji.
Jebo kemoterapiju, pored terapije nacionalizma
Prostitucija tih pojmova pod krinkom brige za društvo zasjela je na sve moguće medijske tronove, pa je svaka stvarna tema današnjice poput teškog preživljavanja, korupcije vlasti, gospodarskog sloma i nepotizma u svakoj sferi države, automatski stjerana u kut čim se tek ovlaš odnekud zamaše godinama kao što su '41, '45, '91. Broj nezaposlenih zaista nema nikakve šanse pred pobijenima u Jasenovcu ili Bleiburgu. Balkanski antifašisti i fašisti svakodnevno po internetskim forumima pune crvene, virtualne lokve krvi šamarajući se uvredama kao da su upravo sad na livadama Kočevskog Roga. Kad živite u stvarnosti sa totalno poremećenim sustavom vrijednosti i gdje se dvostruka mjerila jedu umjesto čajnih kolutića, ne bi nas trebalo čuditi što je ovo ludilo uzelo tolikog maha. Nedavno se u medijima oglasilo Udruženje mladih antifašista BIH koji su iskazali svoje duboko žaljenje zbog fašizma i nacizma koje vlada unutar građana Bosne i Hercegovine. Nitko, ali baš nitko iz tih i takvih udruženja koji se kao navodno vode ideologijom za dobrobit pojedinca neće dignuti svoj glas, jer evo danas već šesnaesti dan pacijenti s karcinomom u BIH ne primaju kemoterapiju, zbog propusta u državnoj proceduri javne nabave. Jebo kemoterapiju, pored terapije nacionalizma. A samo taj dop nam treba da izguramo dan.
Fašisti su na stadionima, a antifašisti u kazalištima
Što je zapravo fašizam i antifašizam u današnjem društvu, osim što su najpopularnije etikete koje tako olako lijepe jedni na druge u prolazu? Antifašizam kao modernu i demokratsku ideju, usred noći probuđen, podržati će svaki umno zdravi i iole obrazovani čovjek. Ali antifašizam naših prostora je sve osim njegove čiste i nepatvorene istinske ideje. Kititi se tim ordenima, a istovremeno zagovarati druge ideologije mogu samo licemjeri ponikli iz istih ideologija. Dokle seže ovdašnje poimanje svijeta i zbiljnosti svjedoči i činjenica da su antifašisti i fašisti kod nas zapravo zemljopisno određeni. Džaba što na sebi ne vidiš neka specifična obilježja jednih ili drugih, mjesto rođenja te u balkanskim glavama zauvijek obilježi.
Fašisti su tako redom iz Gospića, Bibinja, ili Širokog Brijega, dok je antifašist obično rođen u Zagrebu, na lijevoj obali Mostara, ima garsonijeru u ulici posječenih platana u Beogradu ili ispija sikterušu iz fildžana viška negdje na Baščaršiji. Osim toga, antifašisti su kulturno produhovljeni ljevičari koji posjećuju kazališta i muzeje, dok su fašisti primitivna desnica kojoj je sama tablica množenja u rangu kvantne fizike. Možete ih naći na stadionima i Thompsonovim koncertima. Kad nisu u Crkvi, naravno. A zapravo je tek to pogotovo tragikomično, imamo li u vidu da su nam predstavnici desnice i ljevice ovakav lopovski HDZ i smrtno-željan-vlasti SDP. O HSP-u da ne govorimo. Ante Starčević se u grobu vjerojatno okreće kao janje na ražnju promatrajući kamo odlaze tekovine pravaštva u rukama Đapića i njemu sličnih. Nadam se da mu vidokrug ne baca do HSP-a BIH, jer bi mu tek tada došla muka.
Sa svom medijskom svitom na svojoj strani, balkanski antifašist na kojega dolazi po jedan kolumnist u regionu, se tako primjerice, grlato zalaže da se skine ime pizza-čevrtala Goje sa Avenije u Zagrebu, a istovremeno je rođen-spreman paradajzom dotući fašističku bagru koja želi sadašnji Titov preimenovati u Kazališni trg. Antifašisti današnjice osim što vole sve što vole mladi, obožavaju i licitiranje sa zločinima, pa tako znaju gotovo svako pojedinačno ime žrtve pokopane u kaosima Srebrenice, kvazi-moralistički se gnušaju prolivene krvi u Ahmićima i Pakračkoj poljani, dok o Trusini, Uzdolu, Dubrovniku, Osijeku njihovo znanje je bezmudaško slijeganje ramenima. Ta i zašto bi znali, tamo su ionako ginuli fašisti.
A što s onima iz Hercegovine?
Ako ste pak iz Hercegovine kao autor ovog teksta i nekakav ste dio medijske scene, a ne osjećate pripadnost niti jednima od navedenih, jer uočavate megalomanske manjkavosti svih njihovih teza, tek tada ste u velikim govnima. Doduše, dok vadite gnoj iz ušne resice svog podneblja, dok rasprostirete istine o hercegovačkom krkanluku pojedinih tajkuna, o uigranom lopovskom miljeu s kamenjara koji je pustošio godinama razne firme, dok raskrinkavate licemjernost potkupljivih hrvatskih političara, vi ste ultimativna zvijezda antifašističkih obzora. No, pravedni kakvi jeste, ako kurs svog djelovanja okrenete u čišćenje svačije nepravde, a ne samo jedne, ne tolerirajući ničiji nacionalizam od tri ponuđena, ne kupujući Bakirovu "revolucionarnost" dok štedi Lagumdžiju ili Acinu genijalnost dok "dere" umno skučene poput Keruma ili Bandića, ta se podrška surva u provaliju dok si reko – Unitarizam. A njega tek ne smijete dirati. I reći primjerice, da Bosna i Hercegovina nestaje i izgara u nacionalističkom loncu podijeljenosti. Tada riskirate da se na vas sruči intelektualna masa multietničara koji drže ogromni transparent - ustaškinja. Antifašistički dobronamjerno, dabome.
Tekst preuzet sa Index.hr
