Katarina Jošić iz Gradiške je već tri godine diplomirani medicinar zdravstene njege, ali još uvijek nije završila pripravnički staž. Razloga je više, pripravnički za medicinske sestre i tehničare nije plaćen, sve troškove snose sami, pa čak i troškove sanitarne knjižice, vakcinacije, a u vrijeme pandemije i PCR testa.
Kada se nedavno javila u UKC RS kako bi pripravnički staž privela kraju i ujedno dala svoj doprinos u borbi sa korona virusom, rečeno joj je da sama mora platiti test, vakcine i sanitarnu knjižicu, što je oko 220 KM. Ogorčena trenutnim uslovima i procedurama u našem zdravstvu, gdje se samo medicinskim sestrama i tehničarima ne plaća ništa, Katarina se odlučila obratiti video porukom na svom Instagram profilu, a podržale su je brojne kolege i koleginice.
“Ako se već taj volonterski plaća 70 posto jednom socijalnom radniku ili psihologu, zbog čega ne bi trebalo biti plaćeno i medicinskoj sestri? Da sada ne kažu da nema medicinskih sestara, da nema uopšte medicinskih tehničara koji bi mogli da rade, da je manjak radne snage. Ja sam otišla u Klinički centar da predam svoje papire da bi mi rekli da, pored toga što je rad volonterski i ne plaća se, treba da imam PCR test, sanitarnu knjižicu i da budem vakcinisana protiv hepatitisa, a 3 vakcine po 20 KM, sanitarna 50, 105 KM PRC test, i tako jedan pripravnik da bi započeo volonterski rad na Kliničkom centru, mora otprilike da izdvoji 220 KM, pa me interesuje kakva je to logika? Objasnite mi, ja tražim odgovor. Ako su vam potrebni zdravstveni radnici, zašto ih odgurujete? Ja znam toliko kolega sa mog fakulteta koji uopšte nisu odradili taj pripravnički, jer ne mogu isfinansirati sami sebe, rade u nekim drugim sferama i strukama. Eto, tu su vam zdravstveni radnici, a druga polovina u Njemačkoj”, poručila je, između ostalog, Katarina Jošić u svojoj video poruci.
Podržale su je brojne kolege i koleginice, te iznijeli svoje priče o pripravničkom stažu, onim što su morali proći i još uvijek prolaze. Neki navode da su morali plaćati bolnici gdje su provodili staž određene novčane iznose, neki su već godinama, i nakon obavljenog pripravničkog staža, na birou za nezaposlene, dok su neki sreću potražili u Federaciji BiH.
Tako Srđan Mitrović, diplomirani medicinar zdravstvene njege iz Modriče, koji je strudirao zajedno sa Katarinom, ističe još jedan veliki problem, a to su pripravnici koji u svojoj sredini nemaju bolnicu i koji svakodnevno moraju da putuju, što je bio i njegov slučaj: “Konkretno, u mom slučaju, najveći apsurd predstavlja činjenica da sam ja kao pripravnik bolnici plaćao 5 mjeseci kako bi uopšte mogao obavljati pripravnički staž. U takvoj situaciji, okrenuti smo samo roditeljima, a mnoge kolege moraju da rade još jedan posao kako bi sve to mogli finansijski iznijeti.”
Dajana Ivanović iz Teslića je takođe diplomirani medicinar zdravstvene njege. Pripravnički staž u trajanju od sedam mjeseci provela je u Domu zdravlja Teslić i pet mjeseci u bolnici Doboj (2018-2019. god.).
“Tokom bolničke prakse, plaćala sam bolnici Doboj svaki mjesec 120 KM. Volonter je bio obavezan da nađe neku privatnu ustanovu koja će biti odgovorna za njega tih pet mjeseci. Tom privatniku davala sam novac kako bi on svaki mjesec preko svog žiro računa uplaćivao bolnici Doboj, da bi ona imala pokriće za to. A ja se i dalje pitam kome te pare idu i zašto su volonteri i pripravnici dužni to uplaćivati? Takođe ću dodati da sam plaćala i putne troškove, jer sam iz Teslića i topli obrok koji svaki volonter sam sebi plaća”, ogorčena je Dajana.
Sanja Majstorović, medicinski tehničar iz Gradiške, otkriva da je za vrijeme dok je obavljala pripravnički staž u JZU ,,Dom zdravlja" Gradiška uporedo radila u jednoj kladionici, kako bi mogla finansirati hranu, gorivo i sve što je jednoj mladoj djevojci potrebno za život. Iz kuće je izlazila u 5 časova ujutru, a vraćala se tek pred ponoć. I to bi bilo teško izvodljivo, da nije bilo podrške roditelja.
“Dok sam obavljala pripravnički staž u bolnici, sve vrijeme sam radila 12-24-12-48h, najviše na odjelu hirurgije, dok u Domu zdravlja jednu sedmicu od 7-13.30h i drugu sedmicu od 14-20.30h. Troškove sanitarne knjižice, opreme za rad, prevoza, hrane, te troškove osiguranja snosila sam sama. Na odjelu hirurgije sam doživjela jednu tešku i jako stresnu situaciju, gdje se pacijent u kupatilu objesio. Bilo je lakših i težih dana, kao i na svakom poslu”, priča Sanja, koja je 29.08.2020. god. položila stručni ispit u Banjauci, koji je takođe finansirala sama. I još uvijek je nezaposlena: “Nisam učlanjena ni u jednu stranku, ne tražim posao 'preko veze', jednostavno želim da radim ono za šta sam se školovala i što, na kraju krajeva, volim.”
Nezaposlena je već dvije godine i Bobana Đurić, po struci medicinska sestra – tehničar iz Kneževa, koja je prošla volonterski staž i položila državni ispit: “Na priču koju gledamo svakodnevno da nema dovoljno osoblja, mogu samo reći da meni redovno stižu odbijenice.”
Nataša Šinik iz Gradiške po zanimanju inženjer medicinsko laboratorijske dijagnostike, nakon predaje papira za pripravnički staž na UKCRS i ogromnog razočarenja koje je tamo doživjela, odlučila se za Federaciju BiH i tamo dobila mjesto za obavljanje pripravničkog staža bez ikakvih problema.
Ovi mladi ljudi su odlučili reći šta ih muči, jer najviše od svega žele ostati ovdje i raditi posao za koji su se školovali. Ali ako zakoni koji ih diskriminišu ne budu promijenjeni, ako ne mogu obavljati pripravnički staž, doći do zaposlenja, za njih nema drugog rješenja već odlazak van granica BiH.
Da je dobra zakonska regulativa jedino rješenje slaže se i Mirko Šerbedžija, predsjednik Strukovnog sindikat medicinskih sestara i tehničara Republike Srpske.
Kaže da se Sindikat zalaže da lica koja su angažovana po osnovu Ugovora o stručnom usavršavanju radi obavljanja pripravničkog staža imaju barem naknadu troškova prevoza za dolazak i odlazak za posao i naknadu u visini cijene toplog obroka. Nažalost, dodaje, prema trenutnom Zakonu o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske, radnici u oblasti zdravstva nemaju topli obrok, niti nadoknadu troškova toplog obroka.
“Mi moramo sistemski da rješavamo probleme - zakonima urediti struku, jer bez toga ne možemo naprijed. Treba nam Zakon o platama zdravstvenih radnika, Zakon o djelatnostima medicinskih sestara i tehničara, Uredba o kompetencijama, dobar Zakon o zdravstvenoj zaštiti. Na taj način ćemo samo sačuvati sestre i tehničare i tek onda možemo očekivati da ljudi ne idu”, zaključuje Šerbedžija.
Povodom ove jako važne teme, obratili smo se i UKCRS, kao i Ministarstvu zdravlja Republike Srpske.
U Ministarstvu su nam rekli da oni ne zapošljava radnike u zdravstvenim ustanovama: "Zdravstvene ustanove u Republici Srpskoj primaju nove radnike u skladu sa njihovim potrebama za određenim kadrom i mogućnostima. Upravljanje zdravstvenim ustanovama je u nadležnosti menadžera ustanova".
Iz UKC RS su se takođe oglasili, a njihovu rekciju možete pročitati OVDJE
