Bakir, Dragan i Željko – oni drugi

15. marta direktor Opće bolnice u Sarajevu uputio je poziv penzionisanim ljekarima da se jave u ispomoć. Dan poslije odazvali su se - Bakir, Dragan i Željko.

Hana Sokolović / 26. Mart 2020

 

Infektolog Bakir Nakaš, internista Dragan Stevanović i epidemiolog Željko Ler - ljudi koji svojim godinama spadaju u rizičnu kategoriju svoju su dobrobit stavili u drugi plan u odnosu na ono što mogu uraditi za druge.

Bakir, Dragan i Željko – ovi, ne neki drugi, su i devedesetih godina u našoj zemlji spašavali živote. „Tokom rata su nas zvali "heroji u bijelom“! Danas ti heroji štrajkuju, bore se za svoja prava, ali se ponovo stavljaju u prve borbene redove jer nas na to obvezuje poziv koji smo odabrali i kojem smo posvetili svoje živote! Da, plašimo se, ljudi smo. No, činimo sve kako bi zaštitili sebe, činimo sve da drugima budemo primjer! Jer ako mi pokleknemo, ako se predamo, šta preostaje ljudima koji od nas očekuju pomoć, savjet, ohrabrenje?“ – kaže doktor Ler, opisujući emocije ljekara koji su i proteklih sedmica heroji u bijelom i drugim bojama – onima koje su dostupne, jer opremljenost medicinskih radnika ni u 2020. godini nije na adekvatnom nivou.

Strah je prirodna reakcija na vanrednu i ugrožavajuću situaciju koju svijet proživljava. Plaše li se i heroji? „Bilo bi nelogično reći da se oni ne plaše i da nisu zabrinuti za vlastito zdravlje i zdravlje njihovih bližih. To je prirodno, ljudski. Međutim, vlastiti izbor, životno opredjeljenje, položena Hipokratova zakletva, etika i moral, ne dozvoljavaju da taj prirodni strah umanji spremnost da se pomogne svima koji trebaju pomoć. Izliječenje i zahvalnost pacijenata su dodatni motiv koji daje snagu da se istraje.“ – objašnjava Bakir Nakaš.

Za ljekare i medicinsko osoblje plješćemo svako veče u 20 sati - posljednjih nekoliko dana. A i kad nema kamera, aplauza i potresnih fotografija iz bolnica - oni rade za nas.

 

 

„U ovakvim krizama ljudi shvate koji je značaj zdravstvenih radnika. Nažalost, nošeni svakodnevnim životom to brzo i zaborave. Važni su oprema, prostori lijekovi i sve drugo što prati savremenu medicinu, ali najvažnije od svega je zdravstveni radnik - empatičan, pun znanja, neustrašiv i spreman da pomogne. Ja sam sretan što je takvih najviše iako ima i uvijek će biti i onih koji su zalutali u  medicinu, takvi se brzo razotkriju i narod ih prepozna.“- govori doktor Dragan Stevanović. „Snagu mi danas daje i činjenica da se u Španiji, neki moj nepoznati kolega bori  da bi sačuvao život moje kćerke, zeta i tek rođenog unuka iako ne zna i da je spreman dati i svoj život za to. To je ono o čemu govorim, medicina je način života posvećen čovjeku i to vam daje snagu da svaku opasnost i svaki normalni strah realno savladate.“ dodaje, objašnjavajući univerzalnost ljekarske etike u svijetu.

Posljednjih dana u ovoj zemlji svjedočimo nevjerovatnim primjerima ljudske solidarnosti, empatije i dobrote. Incidentno, ti primjeri neopaženo su prolazili i u vremenu prije korone –ali nam je ovih dana utjeha u neizvjesnosti dobrota komšije, susjeda.

Bakir, Dragan i Željko nisu mogli ni sanjati da će i u mirovini zajedno raditi. Doktor Željko Ler kaže da je njihov postupak pitanje savjesti i časti profesije, vjerujući da će njime dati primjer i drugima, ma kako se oni zvali. Da iz ove situacije političari ovih i drugih imena mogu izvući pozitivne promjene ne vjeruje doktor Stevanović. Pitanje je ljudskih kapaciteta kojima raspolažu, kaže on. Empatičniji, samosvjesniji i pošteniji ljudi bi mogli.

„Ja se iskreno nadam da će nas ova krizna situacija na primjeru angažmana i djelovanja tri doktor - Bakira, Dragana i Željka pomoći da se i političari Bakir, Dragan i Željko i svi drugi kao odgovorne osobe osvijeste i ujedine u aktivnostima koje će praviti dobre stvari za ovu zemlju i ljude koji žive u njoj i donijeti bolje sutra svim građanima Bosne i Hercegovine.“ – kaže doktor Bakir Nakaš.

Naučeni da je važno kako se ko zove – ljudi u našoj zemlji ovih dana zaboravljaju. Ne pitaju mladi koji 3D printerima izrađuju opremu medicinarima hoće li je dobiti Bakir, Dragan ili Željko. Ne pitaju mladi koji komšijama nose lijekove i hranu kojem se oni Bogu mole da svi preživimo. Nema bošnjačkih, hrvatskih, srpskih ni respiratora za ostale. Kome vjerujete je li važno kako se zovemo – Bakiru, Draganu i Željki ili onim drugima?

 

 


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.