Nada se da će ova priča biti prepoznata i od strane nadležih iz Grada, koji bi se po uzoru u Cazin mogli uključiti u otkup hrane koja se ne iskoristi ili ne proda.
Milka nam kaže da je oduvijek bila bliska prirodi i baštovanstvu, a svoju prvu baštu pokrenula je kada je rodila svoje prvo dijete, prije tačno 35 godina.
„Htjela sam da moje dijete jede čistu hranu bez hemije i to me je definitivno odvelo u magični svijet baštovanstva. Obzirom da tad nije bilo ni interneta, ni priča o proizvodnji hrane bez vještačkih đubriva i hemijskih sredstava za zaštitu od nametnika i bolesti biljaka, krenula sam u vlastitu avanturu istraživanja. Prvi učitelji bili su mi roditelji, a onda sam istraživala dalje da riješimo probleme sa kojima smo se suočavali. Mozaik se polako slagao, djelić po djelić, neke dijelove slažem i danas, to je proces koji se nikad ne završava. To nije težak posao, vrlo je kreativan i zabavan“, kaže nam naša sgaovornica.
U Banjaluci je pokrenuto više akcija za pokretanje ličnih bašti, a i sama Gradska uprava uključila se u nekim segmentima ove priče. Milka kaže da je jako važno da svaki čovjek shvati i prihvati odgovornost u proizvodnji hrane za svoje potrebe i potrebe svoje porodice.
„Nije bitno da samo kupimo hranu, binto je šta je to što kupujemo i čime sebe i svoju porodicu hranimo. Dosad to većini ljudi nije bilo bitno i o tome nisu razmišljali, više su brinuli za kvalitet laka za nokte ili benzina koji sipaju u auto, nego o vlastitoj hrani, o tome šta je to što im hrani tijelo i um i kakvu energiju treba da im da. Sada, u ovoj situciji u kojoj smo se našli, nastala je i briga o hrani. Zar je čovjek toliko duboko zagazio u nesvijest da mu je trebalo ovako nešto da ga natjera da shvati da je lak za nokte manje bitan i da se može i bez njega, dok se bez hrane ne može? Zato je bitno da znamo šta jedemo, a od toga nam zavisi naš imuni sistem i cjelokupno zdravstveno stanje tijela i uma. Nauka je odavno dokazala da je hrana vrlo bitan faktor u očuvanju zdravog tijela i psihe i da su naša ponašanja često povezana sa načinom ishrane“, ističe naša sagovornica.
Foto: Muhamed Garib
Dodaje da, ako probavni sistem dobija pravu, kvalitetnu i ispravnu hranu, on će sve svoje zadatke odraditi kako treba i čovjek je smiren, racionalno razmišlja, a agresija, nervoza i bijes teško opsjedaju takvo tijelo i um.
„Onaj ko sam proizvodi hranu je slobodan, nezavisan, mirno i slobodno živi na svom imanju, diše čist vazduh, jede normalnu hranu, u stomaku su mu mir i lakoća, a u mislima radost, snaga u tijelu. Svoja čula napaja bojama, mirisima i zvukovima prirode, a oko njega su ljudi slični njemu. Njega ne dotiče ni policijski čas, ni red u marketu, ni maska, ni rukavice. On je miran, razumam i slobodan čovjek. Svakom ljudskom biću želim takav život, želim mu slobodu. Zbog tog je važno da građani nauče da sami proizvedu sebi bar dio hrane, da nauče da budu odgovorni prema sebi, svom djetetu i cijeloj planeti i da osjete bar djelić slobode, sigurnosti i sreće koje vlastita proizvodnja hrane donosi. Ovo je pravo vrijeme da nauče i da se opredijele za put slobode“, ističe Milka.
Za pokretanja bašte bitna je samo odluka, naći komad zemlje i kupiti sjeme.
„Kad kupimo sjeme, shvatamo njegovu vrijednost, a ako je sjeme poklonjeno, ono se najčešće zaboravi. Kad imate odluku, volju, zemlju i sjeme, sve ostalo ide polako, skoro samo od sebe. Od nekoga ćete već dobiti savjete kako da to sjeme zasijete, da odnjegujete prve biljke. Kad uberete prvi plod, bićete sretan čovjek. Sretan čovjek privlači još više sreće, pa će tako naučiti da se sjeme maleno koje je posijano značajno umnožilo, a onda ćete naučiti da ga sačuvate za naredni ciklus sjetve. Tog trenutka čovjek postaje nezavisan i slobodan. Slobodan čovjek je sretan, a sretan čovjek je zdrav“, kaže Milka.
Sad je proljeće, a naša sagovornica kaže da se u ovom periodu može sijati sve i, šta god bude zasijano, koristiće se kao zdrava hrana.
„Sijati možete sve što poželite, od onoga što volite da jedete, do onoga što ste negdje vidjeli u marketu, a bilo vam je skupo i nikad niste probali. Priuštite sebi radost i odgojite sebi i krompir, luk, grašak, mahunu, kukuruz, paradajz, papriku, ali odgojite i nešto što nikad niste ni pomišljali da gajite, kao što su dinja ili lubenica. Dalje se širite na neobične i vama dosad nepoznate biljke, upustite se u avanturu“, ističe naša sagovornica.
Milka kaže da Grad Banjaluka svake godine izdvaja velika sredstva za podsticanje poljoprivredne proizvodnje i usmjerava ih prema Centru za unapređenje poljoprivrede i sela, a oni dalje putem javnih poziva to usmjeravaju prema poljoprivrednim proizvođačima, odnosno poljoprivrednim gazdinstvima.
„To je dobar i prilično sveobuhvatan program, ali ipak puno proizvođača ostaje van tog programa, jer nisu svi dovoljno upućeni u sve procedure. Mnogi nemaju uslove za registraciju poljoprivrednih gazdinstava ili postoje godinama i decenijama neriješeni imovinski, porodični ili neki drugi odnosi. Poljoprivredna gazdinstva imaju svoje zahtjeve i u finansijskom smislu, a to nisu beznačajni troškovi. Nesigurnost mladih ili malih poljoprivrednih imanja u ishod poslovanja na varljivom tržištu stvara obaveze prema državi, ali ne i sigurnu dobit. Nemilosrdan uvoz robe ko-zna-kakvog kvaliteta, obara vrijednost domaćeg proizvoda i stvara dodatnu nesigurnost i neizvjesnost kod velikih, ali posebno kod malih proizvođača“, kaže naša sagovornica.
Dodaje da, sa druge strane, Grad nije toliko moćan da pokrije sve segmente poljoprivrednih proizvođača i da pokrene krupne reforme. Naša sagovornica ističe da mi imamo puno potencijala kada je poljoprivreda u pitanju, kao i solidnu količinu zemlje.
„Još uvijek postoje oni koji znaju da se bave ovom vještinom i bez škola i visokih obarazovnih standarda, a imamo i veliki broj nezaposlenih koji bi na taj način negdje radili, ali negdje gdje bi taj njihov rad bio nagrađen pristojnom zaradom za uložen trud i požrtvovanje. Mnogo toga se može popraviti i doraditi da bi svima bilo bolje, posebno malim proizvođačima“, smatra naša sagovornica.
Dodaje da je nephodno stvaranje većeg broja malih proizvođača koji bi donosili svoje proizvode na tržište.
„Oni moraju povećati obim proizvodnje da imaju za svoje potrebe, ali i dio proizvoda za lokalne pijace. Oni su dosta fleksibilniji i brzo, sezonski, mogu reagovati i svoju proizvodnju, proširiti i udvostručiti ponudu različitog asortimana robe. Na našim pijacama ima vrlo malo naših roba u maloprodaji. Većinom se pijace snabdijevaju od velikih uvoznika ili domaćih velikih proizvođača, dok malih proizvođača u toj priči nema. Mali i srednji proizvođači nemaju pristup pijacama. Oni, i ako imaju nešto viška, moraju prodati velikom igraču ili nakupcu, jer su tezge nedostupne i preskupe“, pojašnjava Milka i ističe da su različitost i specifičnost proizvoda otjerani sa naših pijaca, a to se, dodaje, mora promijeniti.
„Korijenita promjena na ovom polju donosi i korijenite promjene u društvu, a sada smo u prilici da vidimo slabosti našeg privrednog sistema, koje će tek za narednih nekoliko mjeseci biti još vidljivije. Previše zavisimo od uvoza i gušimo našu proizvodnju“, ističe Milka.
Za one koji nemaju imanje na selu, Milka jednostavno kaže da, ukoliko ih ništa više ne veže za grad, mogu mijenjati stan za imanje.
„Ako moraju ostati u gradu, onda neka sebi kupe imanje da ga sređuju i izgrađuju, da tamo borave vikendima i praznicima. Ako ni to nije adekvatno rješenje, uvijek im ostaje zakup parcele, pa da se tu bave baštovanstvom, dok ne steknu uslove za kupovinu vlastitog imanja. Veliki doprinos građanima bio bi da se slobodne gradske parcele u gradu i oko grada stave na raspolaganje građanima za formiranje parcela od 200-300 m2, uz ugovor i malu nadoknadu za troškove upavljanja i održavanja cijelog sistema i proizvodnju vlastite hrane. Građanima koji imaju nekakva predznanja to je dovoljno da proizvedu značajan dio porodičnih potreba za voćem i povrćem. Grad tako štedi na održavanju takvih površina, a vjerovatno bi ponuda u gradu bila malo veća i kvalitetnija. Građani bi aktivno koristili slobodno vrijeme, doprinosili bi kućnom budžetu i kvalitetnije se hranili“, pojašnjava naša sagovornica.
Milka kaže da ona i dalje nastavlja svoju avanturu sa egzotičnim i starim sortama povrtnih i voćnih kultura, bez obzira sa kojeg dijela planete one dolazile. Ona kaže da voli da uzgaja i cvijeće, ali više voli ono što je lijepo, jestivo i ima neku posebnu ulogu u zdravstvenom smislu.
Milka je mentorka u projektu Gradske bašte, koji je od prošle godine uspješno pokrenut, a za ovu sezonu kapacitet je, kaže, popunjen.
„Međutim, pripremaju se nove površine za jesenju sjetvu. Potrebno je da se zainteresovani prijave za parcelu u okviru projekta 'Banjalučka gradska bašta'. To je prijava za korištenje parcele u sezoni jesen 2020. god. do kraja vegetacione sezone 2021. godine“, kaže Milka.
Na kraju našeg razgovora, Milka kaže da će ova situacija koja nas je zadesila sa korona virusom zauvijek promijeniti naše živote.
„Život nikad više neće biti isti i mi nećemo biti više oni ljudi od prije njegove pojave. Ovo stanje sad mijenja naše navike i svijest, ali mijenja i cijeli svijet, mijenja globalne ekonomske principe i mi moramo da svoj život prilagođavamo novim uslovima, a uz baštu ćemo to lakše uraditi“, ističe naša sagovornica.
