<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Bauk socijalizma i teror kapitalizma

KOLUMNA

Da li je socijalizam alternativa svemu što se događa? Čini se da je od odgovora na ovo pitanje važnije da se raščisti sa mantrom predivne perspektive koju nam uporno nameću neoliberali u Srbiji.

25. maj 2019, 10:59

 

Danas je u Srbiji gotovo sramota reći da ste socijalista. Ta sramota se podrazumeva ako sebe označavate kao socijalistu da biste objasnili svoju političku afilijaciju ka raznim partijama koje u svojim nazivima imaju reč „socijalistička“ a socijalizmom se bave koliko i Srbija svemirskim programom. Ako se opredeljenost ka socijalizmu, međutim, iskaže ne kao naklonost ka određenoj partiji, već kao privrženost određenoj ideologiji, onda tek dolazite na stub srama. Socijalizam se poistovećuje sa komunizmom, a ovaj pak sa mračnim periodom druge polovine XX veka, propadanjem, nemoralom, političkim jednoumljem, rečju – svime onime čemu nema mesta u jednom savremenom društvu.

I upravo na tim neistinama, koje oblikuju javno mnjenje prema socijalizmu, leži formalno objašnjenje zašto je bolje izabrati kapitalizam. Ali ne bilo koji oblik kapitalizma, već onaj koji nam se podmeće kao jedini mogući – divljački, predatorski neoliberalizam.

Nije stoga loše ponoviti neke lekcije koje sasvim očigledno do sada nismo naučili. Čak i neke najbanalnije, jednostavne stvari o tome kako kapitalizam funkcioniše i šta kapitalizam i socijalizam jesu, a šta nisu.

Najpre, par reči o bauku socijalizma. Dok je samoupravni socijalizam kao ideja zaista propao – a sa ove istorijske distance gledano, u kombinaciji sa jednopartijskim komunizmom i birokratizmom neviđenih razmera, nije ni mogao da prođe bolje – ovaj oblik se ne sme poistovećivati sa celom ideologijom socijalizma. Socijalizam kao ideja ne samo da nije mrtav, već je prilično živahan. U 11 zemalja koje su članice Evropske unije trenutno su na vlasti, samostalno ili u koalicijama, partije koje imaju u svom nazivu reč „socijalistička“, ili „socijal-demokratska“. Naravno, može se diskutovati o tome koliko su navedene političke partije zaista socijalističke i radničke, a koliko su nalik domaćem proizvodu, Socijalističkoj partiji Srbije, koja se drži izvornih ideja socijalizma isto onoliko koliko i hinduizma (izvinjavam se pripadnicima ove religije na tako grubom poređenju). Može se diskutovati i kakvi su materijalni, finansijski, politički i drugi preduslovi doveli do ispunjenja pretpostavki da bi se ovakav vid socijal-demokratske politike primio, realizovao i opstao. Najveća je, međutim, laž da je demokratski socijalizam privilegija ekstremno bogatih država kao da jedino one mogu sebi da ga priušte. Naprotiv, on je u društvima narastajućih nejednakosti i izraženih socijalnih tenzija praktično jedina formula koja može da načini razliku i koliko-toliko povrati ravnotežu u izrazitim socijalnim nejednakostima koje su stvorene.

Druga je često prisutna neistina da „kapitalizam dolazi da nas spase“. Kapitalizam je bezlično uređenje koje se vrti oko kapitala, odnosno novca. Ako poslodavac uloži novac u neku proizvodnju ili pružanje usluga, logično je da za tako nešto ubira profit – naposletku, on je taj koji se izlaže riziku, organizuje proces rada, stara se o plasmanu proizvoda ili usluga, marketingu, održanju konkurentnosti – svim onim faktorima koji utiču na to da radnici koji ulože rad, mogu na kraju za njega biti plaćeni. Da li sami radnici mogu biti istovremeno i poslodavci? Naravno, to je potvrđeno na mnogim primerima i ne bi smelo da bude pitanje koje se postavlja. Drugo je pitanje što liberalizam ne poznaje – u svoj svojoj slobodi koju proklamuje – davanje šanse onima koji nemaju dovoljno sredstava da postanu poslodavci. Njih guta veliki kapital i „slobodna“ tržišna utakmica u kojoj pravila postavljaju veliki, a prate ih svi ostali. Ta pravila, kako smo videli tokom ekonomske krize u prethodnoj deceniji, često nemaju veze ni sa pravnim principima, ni sa pravdom, ni sa jednakošću, a posebno ne sa moralom.

Dalje, kada poslodavac dobija profit za novac koji je uložio u proces rada, on se nalazi u jedinstvenom položaju da sam određuje koliki će to profit biti. Ono što zaradi, nakon što se odbiju troškovi proizvodnje, davanja državi i ostali troškovi, pa izdvoje sredstva za zarade i ostala primanja radnika, marketing, ulaganje u novu proizvodnju ili novu opremu – ostaje njemu. Nije teško zamisliti na kojim stavkama poslodavac može da uštedi. Na opremi, marketingu, davanjima državi, amortizaciji – teško, ako želi da ostane konkurentan i vidljiv na tržištu. Ali na radnicima? Može da pokuša! I tako se dolazi do večitog antagonizma u odnosu poslodavac–radnik: radnik ulaže svoj rad da bi povećao prihode poslodavca, a poslodavac ulaže svoje napore da bi smanjio prihode radniku. Tako je nastalo savremeno radno pravo – kao posledica nužnog državnog upliva u odnose poslodavca i radnika, i to isključivo na strani radnika, da bi se inače neuravnotežen odnos snaga makar na neki način izbalansirao. Kapitalizam dakle nije sistem proizvodnih odnosa „sa ljudskim likom“. Jedini ljudski lik koji kapitalizam priznaje jeste onaj koji se nalazi na novčanici najveće nominale. Prilagođavanje kapitalizma istorijskom kontekstu koji je nastao izbijanjem hladnog rata pedesetih godina XX veka, kao i naglim jačanjem uticaja filozofije ljudskih prava na međunarodne standarde rada, završeno je padom istočnog bloka i istorijskim porazom komunizma (ne i socijalizma!). Decenije nakon tih događaja, sve do danas, protekle su u upornim stremljenjima krupnog kapitala da se takva dostignuća odbace kao anomalija i da se u novom poretku neoliberalizma vrate izvorne vrednosti apsolutne dominacije kapitala nad ljudskim radom – ukratko, da se vratimo u XIX vek (a u pojedinim državama i u XVIII) kada je reč o radnim pravima. Tako su nastali neokolonijalizam, trka do dna – za države periferije tržišta kapitala one su već dvadeset i više godina svakodnevica – a u državama centra se vrši lagano rastakanje radničkih prava kroz floskule fleksibilizacije radnih odnosa i fluktuacije radne snage, kao osnovnih ideala savremenog tržišta rada (još jedna u nizu podmetnutih dogmi).

Šta ovo znači za nas u Srbiji? Može se reći da je naša ekonomska politika etalon gluposti, zbirka grešaka prema kojoj se mogu pisati udžbenici kako se ekonomija jedne države gura u propast – sve u ime napretka i liberalizma, i bogaćenja uskog kruga ljudi bliskih vlastima.

Biti na svetskom perifernom tržištu praktično znači raspolagati minimalnom i zanemarivom moći da se utiče na globalne ekonomske tokove.1 U početnom stadijumu, da bi privukla kapital država rasprodaje svu zaostavštinu prethodnog sistema. Neke države se zaustavljaju na profitnim državnim preduzećima, druge prodaju i javna i komunalna preduzeća. Često se ovakve privatizacije zasnivaju na namernom osiromašenju preduzeća zbog umanjenja njegove vrednosti pre prodaje; ponekad se privatizacija vrši samo zbog određenog segmenta proizvodnje, dok se ostali segmenti zanemaruju bez obzira na to da li su prethodno bili profitabilni. Nekada se vrši samo zbog vrednosti zemljišta na kojem se proizvodni kapaciteti nalaze. Ovakve privatizacije praćene su masovnim otpuštanjima, pa nezaposlenost naglo raste. Država je manje ili više nezainteresovana za ove tokove, jer je dogmatska „nevidljiva ruka tržišta“ tu da sve uredi. Radno zakonodavstvo se menja, u korist poslodavaca.

Druga faza međutim donosi novu nestašicu kapitala. Pošto su privatizacije sprovedene, država se suočava sa znatno smanjenom proizvodnjom, iz napred opisanih razloga. Nezaposlenost se shodno tome znatno uvećava, a prodato je sve što se moglo prodati. Na red dolazi mantra o malim i srednjim preduzećima, preduzetnicima koji će pokrenuti privredu. U državama koje su svesne svojih realnih mogućnosti, administracija se smanjuje da bi se smanjila javna potrošnja, a porezi i drugi fiskalni nameti se prilagođavaju razvojnom potencijalu preduzetništva. U drugim državama (kao što je Srbija) u kojima je politička elita sebi obezbedila ogromne povlastice i čija javna potrošnja nije u skladu sa ekonomskim mogućnostima, rešenje se pronalazi u dodatnom zaduživanju. Gornja granica zaduživanja se međutim vrlo brzo dostiže a da se novac koji je zadužen nije iskoristio ni na šta što bi ga moglo povratiti – javna potrošnja u cilju bogaćenja političke oligarhije, jednostavno nije održiva. Otuda se brzo prelazi na treću fazu.

Treća faza podrazumeva privlačenje takozvanih direktnih stranih investicija. To se po pravilu čini bez mnogo obzira na suštinu investicionih politika – jednostavno, država se trudi da bude konkurentna na krajnjoj periferiji kapitala, gde se našla i odakle se čini da nema izlaza. Poreklo kapitala koji pristiže se ne proverava, a ono što on nudi je daleko od koristi koje bi se mogle ostvariti u redovnim tržišnim uslovima. Država, drugim rečima, ulazi u takozvanu „trku do dna“, pridružuje se skupu onih zemalja koje nude ekstremno povoljne uslove za investiranje a koji se suštinski svode na to da vlasnik kapitala uloži minimum sredstava za koja će dobiti maksimalan profit. Takvim „investitorima“ se daju najrazličitije pogodnosti:

– ne ispituje se poreklo novca koji ulažu;

– često se kao „strani investitori“ pojavljuju kompanije koje su zapravo u vlasništvu domaćih državljana a koje su osnovane u inostranstvu zbog izbegavanja plaćanja poreza;

– daju se poreske i druge olakšice;

– daju se subvencije;

– poklanja se ili besplatno ustupa na dugoročno korišćenje infrastruktura, objekti, praktično sve osim proizvodne tehnologije, koju investitor donosi sa sobom;

– omogućava se lako iznošenje kapitala iz zemlje bez obaveze reinvestiranja profita koji se ostvari;

– omogućava se korišćenje nezaštićene i eksploatisane radne snage.

„Investitori“ kao poslodavci se pojavljuju sa jasnom vizijom da maksimalno iskoriste beneficije koje im država pruža i da maksimiziraju svoj profit. Istovremeno ne daju garantije koliko će proizvodnju zadržati u zemlji u kojoj se nalaze i nemaju praktično nikakve obaveze prema zaposlenima u smislu stručnog usavršavanja i napredovanja. Otuda se investira u najjednostavnije i najlošije plaćene manuelne poslove, na kojima je profitna margina potencijalno najveća. Logična posledica ovog stanja jeste da životni standard najsporije raste u državama koje su najviše uključene u „trku do dna“, kao što je Srbija. Zašto je to tako? Pre svega zbog stanja na tržištu rada. Ukoliko se izabere investicija u poslove koje mogu obavljati visokokvalifikovani kadrovi, konkurencija na tržištu rada biće manja pa će i izbor biti sužen a uslovi rada će morati da budu prilagođeni tome (dakle, bolji po zaposlene). Na manuelnim jednostavnim poslovima se zarađuje najviše zato što poslodavac ne ulaže ništa u obuku zaposlenih, a zbog velike konkurencije radne snage (koja je rezultat niske zaposlenosti u državi) može radnicima – bez obzira na formalni stepen obrazovanja, iskustvo, specijalizaciju, rezultate i vrednost ostvarenog rada – ponuditi najniže zakonom propisane uslove rada. Čak ni takve uslove poslodavci neće poštovati, ukoliko od države dobije prećutnu saglasnost za svoje nezakonite postupke.

Da bi ova politika privlačenja „investitora“ uspela, potrebno je izvršiti velike izmene u postojećem radnom zakonodavstvu. Ne čudi otuda što se poslednjih pet godina u Srbiji uporedo odvijaju dva procesa, koja su po svojoj prirodi komplementarna i služe ostvarivanju istih ciljeva: pojeftinjenje radne snage i destimulisanje radnika da se bore za svoja osnovna prava. Kao zvanična politika se u poslednjih deset i više godina javlja snishodljivo ponašanje prema stranim „investitorima“, dok se drugi razvojni projekti stavljaju na čekanje ili realizuju po istim principima stvaranja profita manjem, politički odabranom krugu ljudi. Direktne posledice ovakve politike su:

– neprestano osiromašenje stanovništva;

– predstavljanje predatorskog kapitalizma i divljih „investicija“ kao jedine mogućnosti da se pokrene proizvodnja, smanji nezaposlenost i utiče na smanjenje siromaštva;

– veliki broj kratkoročnih neperspektivnih poslova na kojima se ugovara zakonski minimum uslova rada, koji se često ne poštuje;

– onemogućavanje radnika da koriste svoje pravo na pristup pravdi, kroz obesmišljavanje sistema sudske i vansudske zaštite;

– isključivanje čitavih kategorija stanovništva iz mera socijalne zaštite, kao i ukupno umanjenje socijalnih davanja;

– povlačenje države iz zaštite radnika obrazloženjem da su u pitanju privatni interesi radnika i poslodavaca, u kojima država ne može da učestvuje;

– aktivno ili pasivno omogućavanje nezakonitog ponašanja poslodavaca;

– potpuno obesmišljavanje i faktičko ukidanje socijalnog dijaloga i svođenje kolektivnog pregovaranja na javni sektor, uz minimalne izuzetke;

– obesmišljavanje rada partizovanih i birokratizovanih sindikata i destimulisanje sindikalnog organizovanja i delovanja (često i protivzakonita zabrana sindikata od strane poslodavaca a uz toleranciju države).

Da li je socijalizam alternativa svemu što se događa? Čini se da je od odgovora na ovo pitanje važnije da se raščisti sa mantrom predivne perspektive koju nam uporno nameću neoliberali u Srbiji: kapitalizam koji mi sada živimo (životarimo, zapravo) nije doneo ništa dobro, neće doneti ništa dobro, i neće poboljšati nijedan segment života ogromne većine građana. Dok je rast BDP- a u ozloglašenom komunizmu bio u kontinuitetu ekstremno visok, oko 7 odsto godišnje u proseku za period 1955-1990. godine, danas nam se prodaje da smo ekonomski lideri u regionu (što svakako nismo) i da smo na putu da sustignemo ekonomski razvijene države (što se nikada neće desiti u trenutnim uslovima) sa rastom BDP-a koji je na nivou 3,5-4 odsto godišnje (ili niže), i koji je više utemeljen na molitvama da poljoprivrednicima rod bude dobar i na masovnom slivanju novca sumnjivog porekla u građevinsku industriju, nego na održivim trendovima koji će davati rezultate na duži rok. Naravno da se nećemo vratiti u doba jednopartijske države i centralizovane privrede, to nije i ne može biti alternativa. Socijalno odgovorna država, preokret u trendovima izmene zakonodavstva (koje će biti u korist radnika) i proterivanje politike privlačenja predatorskih kapitalista koji iza sebe ostavljaju pustoš, dok se istovremeno oslanjamo na zdrav kapital i sopstvene razvoje snage – neka sebe naziva kako god želi, ja bih glasao za političku strukturu koja podržava ovakve ideje socijalizma.

Peščanik.net, 23.05.2019.

 

1. U nastavku je korišćen deo teksta iz knjige autora „Alternativno radno zakonodavstvo“, koja je u ovom trenutku u pripremi za objavljivanje.