Bekim Sejranović za BUKU: Knjiga koju niko ne čita je obična hrpa papira

Ernest Bučinski / 25. April 2019

Foto: Privatna arhiva

 

U najčitanije pisce novije generacije, s ovih prostora, bez ikakve sumnje pripada Bekim Sejranović, a da je uspješan književnik dokazuju i nagrade koje je dobio, među njima je i prestižna nagrada "Meša Selimović". Objavio je šest romana, nekoliko zbirki kratkih priča i studija vezanih za književnost. Rođen je u Brčkom, školovao se u Rijeci, živio je i radio u Ljubljani, a trenutno je nastanjen u Norveškoj. Banjalučani se mogu pohvaliti činjenicom da je Sejranović umjenički direktor književnog festivala Imperativ, koji će se po drugi put zaredom održati u Banskom dvoru. O Bekimovom pisanju i životu saznali smo u opsežnom razgovoru koji je sa ovim autorom vodio novinar Buka magazina.

Razmišljao sam kojim pitanjem bih započeo intervju i nije mi palo na pamet ništa pametnije od možda i banalnog pitanja – zašto pišete? Da li je to jednostavno Vaš "izduvni ventil" ili potreba da iskažete ono što osjećate duboko u sebi?

Hrvatski pisac Edo Popović je na takvo pitane odgovorio jednostavno: "Pišem zato što sam lud", i ja bih se bar donekle složio s njime. Ali da je pisanje, kako vi kažete, "izduvni ventil", jeste i to.  Pisanje nosi u sebi pročićenje, katarzu, ima, siguran sam u to, i određeni psihoterapeutski učinak. Isto tako, baš kao što kažete, kao autor možete se izraziti ili čak iz sebe izbaciti osjećaje za koje niste ni znali da se nalaze u vama, odnosno u vašoj podsvijesti. Ti osjećaji mogu biti i pozitivni i negativni, ako se osjećaju uopšte mogu dijeliti na taj način. Ali možda bi najsikrenije bilo odgovoriti da sam još u pubertetu, možda čak i ranije, imao nekakav nezdravi osjećaj za egzibicionizmom koji  se istovremeno sukobljavao s mojom urođenom sramežljivošću. Htio sam na neki način postati slavan. Probao sam koz sport, ali nije išlo. Pa sam, kao valjda i velika većina tinejdžera, snivao postati rock zvijezdom, čak sam i svirao  i pjevao po nekim bendovima dok sam živio u Rijeci, ali bio sam svjestan da nisam muzičar niti ću ikad postati. Pa sam se prihvatio  novinarstva, tada već kao student, također u Rijeci, ali i to je prošlo. Zatim sam neko vrijeme u Oslu predavao na fakultetu, pisao književno-teoretska djela, pokušavao napraviti neka "velika naučna otkrića", ali ni tu se nisam našao. I na kraju mi je ostalo jedino još pisanje, pa sam i to probao, i činilo se da sam se u tome donekle pronašao.  Zašto lagati, čovjeku godi kada mu neko kaže da je dobar u tome što radi, bez obzira čime se bavio. Po Bukovskom, to je jedina stvar koja čovjeka bar neko vrijeme čini sretnim. Biti dobar u onome što radiš.

Da li Vam je kao iskusnom piscu teže ili lakše da započnete pisanje nekog budućeg romana?

Teže mi je započeti, jer mi se sve nekako čini izlišnim, sve je već rečeno, šta to imam ja za reći, odnoso napisati što već neko drugi nije učinio. Portugalski pisac Pessoa napisao je nešto poput: zašto pisati o nečemo što je već bezbroj ljudi već osjetilo, iskusilo, vidjelo, dakle o onome što je manje-više svima već poznato. A ako, pak, pišete o nekom vlastitom iskustvu ili osjećaju kojega niko nikad ranije nije doživio, o nečemu  zaista potpuno novom u ljudskom postojanju, onda pisanje opet nema smisla, jer nema tih riječi kojima možeš opisati neopisivo, ljudi te neće shvatiti. Da skratim, teže mi je započeti, ali kad počnem, onda mi je lakše napisati ga. Kao i u svakom drugom poslu. Ako ste već jednom uspjeli sagraditi kuću, drugi ili treći put će vam već biti lakše. Ali to još uvijek ne znači da je ona prva kuća možda na neki način bolja, ili bar ljepša, jer ste je gradili oslobođeni teretom vlastitog iskustva. Iskustvo može biti i smetnjom, suzbija vam kretivnost, eksperimentiranje.

Da li spadate u pisce koji troše mnogo vremena u obličavanju početne rečenice romana?

Ne bih rekao da trošim mnogo vremena, ali jako mi je bitno da se ta rečenica jednostavno pojavi sama od sebe. I do sada se uvijek pojavljivala, nadam se da će tako i ostati. Evo već imam početnu rečenicu za roman koji još nisam ni započeo pisati. Ta prva rečenica je jako bitna jer ona određuje kurs po kojemu će pripovjedanje poput broda ploviti prema odredišnoj luci. Bitna je i zato jer se njome određuje glas pripovjedača, koji je, kao i ostali likovi u tekstu, tek književna konstrukcija, iako ga mnogi čitatelji često potpuno pogrešno poistovjećuju s autorom djela.

Razmišljate li dok pišete o svojim potencijalnim čitateljima - kako će oni reagovati na ono o čemu pišete i da li će im se svidjeti sadržaj knjige, ili pišete isključivo samo zbog sebe?

Razmišljam, naravno, o čitateljima, ponekad čak o nekoj posebnoj osobi, a nekad imam nekog imaginarnog "savršenog" čitatelja koji me u svema shvata. Ali to ne znači da se ograničavam  u pisanju ili priču nepotrebno napuhavam, odnosno prilagođavam ne bi li se nekom čitatelju, ili čitateljima posebno svidjela. To razmišljanje o budućim čitateljima zapravo radim kada je rukopis već gotov, pa ga onda idem malo kratiti ili što se kaže "brusiti", tada čisto zbog autorske distance zamišljam da sam neko drugi i čitam rukopis kroz vizuru tog nekog drugog. Pisati samo za sebe nekako nema smisla. Knjiga koju niko ne čita je obična hrpa papira.  

Može se reći da spadate u pisce koji su jako popularni među ženskom čitalačkom publikom? Zašto je to tako i šta ih to, po vašem mišljenju, privlači vašem pisanju i pripovijedanju?

To bi trebali pitati njih, ako je to uopšte provjerena činjenica. No, provjerena činjenica je svakako ta da žene mnogo više čitaju od muškaraca. Žene idu na književne večeri, a muškarci na fudbalske utakmice.  Ma šalim se, ali kao stereotip ima smisla.  

Koliko ima poezije u vašim romanima?

Mnogo više nego se to inače primjećuje. U svakoj knjizi postoje čitavi pasusi koji bi bez problema mogli biti svrstani u poetski izražaj. Ali su prilično zakamuflirani, nekad namjerno, a nekad igrom slučaja.

Vi ste u životu imali razna iskustva i reklo bi se da su ta iskustva od Vas i stvorila pisca pripovjedača. Da li je moguće napisati dobru knjigu bez tog nekog burnoga života?

Ne znam, možda i jeste. Recimo Marcel Proust ima ogroman opus, a jedva da se maknuo iz svoje sobe i majke. Ili recimo Kafka? Živio je dosadnim činovničkim životom, s ocem koji ga je maltretirao, a uspio je napraviti veliku književnost. Ponavljam to često, nije toliko bitno o čemu se piše nego kako. Ali da životno iskustvo može biti od velike koristi, istina je. No, ima ljudi koji su doživjeli mnogo uzudljivije ili dramatičnije stvari od mene ili nekog drugog pisca, ali nisu to nikad zapisali.

Koliko u Vašim romanima ima autobiografskih elemenata? Unosite li stvarne događaje iz života u tekst svojih romana ili ste skloniji fikciji i maštanju?

Pa najjednostavnije je objasniti da ima i jednog i drugog. Obično je okosnica priče zasnovana na stvarnim događajima, a onda se na to nadoveže mašta. Mislim da je potpuno normalno da autor piše o svojoj stvarnosti, o stvarima koje poznaje, koje ga opsjedaju. Ne mogu ja napisati roman o noćnom životu u Las Vegasu, fali mi sirovina, materijal, jer nikad nisam bio tamo, nemam pojma o tome šta se tamo događa. Koristim vlastiti život kao što kipar koristi kamen, glinu ili šta već.  Svaka se priča naslanja na neki stvarni događaj. Ili što bi moja pokojna baka rekla: "Nije niko iz panja izniko".

Kakvo je Vaše mišljenje o današnjim književnicima s prostora ex-Yu? Ima li tu dovoljno potencijala i da li su možda teme koje se danas obrađuju isuviše populističke, i kako to da se autori takvih djela vode kao vrhunski književnici?

Ima potencijala, naravno da ima, nije to problem, problem je kako dobru knjigu donijeti dobrom čitatelju. Kako između svog tog populističkog smeća znati odabrati šta valja pa to čitati, a ne trošiti vrijeme na bezvrijedne tekstove od kojih odustanete nakon prve stranice. Ja obično čitam nekoliko knjiga istovremeno, a deset posto, u najboljem slučaju dvadest posto, dovršim. Tako je u današnja vremena i sa muzikom i sa filmom. Treba vam neki filter kroz koji bi prošla samo djela koja su dobra, odnosno koja se vama sviđaju.

Ko su Vaši omiljeni domaći književni autori i zašto baš oni?

Možda će vam zvučati ziheraški, ali Miljenko Jergović mi je, uzimajući u obzir sve što sam pročitao, najbolji. Po meni nije napisao niti jednu, da tako kažem, slabu knjigu. Ima ih boljih ima manje boljih, ali sve su dobre i sve ih čitam u jednom dahu. Ne stigne čovjek pročitati sve što Jergović napiše. Ali volim i Srđana Valjarevića, koji piše potpuno drugačije  i čije su mi također sve knjige odlične. I Vlada Arsenijević također ima bar tri izvrsne knjige. Ima tu i dobar dio pisaca koji ne žive u glavnim gradovima, ali odlično pišu, spoemenuo bih tu Zorana Žmirića iz Rijeke.  Pa pokojnog Igora Večerinu, također iz Rijeke. Pa Damira Pilića iz Splita. Ognjen Spahić iz Podgorice je nedavno izdao odličnu knjigu. Sad sam ih već nabrojao i previše. Zašto, pitate?  Način na koji pišu, zbog osjećaja koji se u meni bude dok ih čitam. Da se razumijemo, nisu to uvijek ugodni osjećaji. Nisu knjigu samo za uživanje.  Dobra knjiga ima da te spuca u glavu, da te izbaci iz cipela, da ne znaš gdje si. "Poetski" rečeno.

Koliko Vam znače književne nagrade?

Zanimaju me samo novčane nagrade, da se ne lažemo. Nekoliko mojih knjiga je ulazilo u uže izbore za prestižna nagrade, ali  samo je moj prvi roman dobio "Mešu Selimovića".  Ta me je nagrada istovremeno i opteretila, ali i otvorila mnoge mogućnosti. Na svu sreću ja sam u trenutku kada sam dobio tu nagradu već imao gotov rukopis novog romana, tako da nisam bio prisiljen pisati taj  famozni "drugi roman", po kojemu se procjenjuju jeste li uistinu "pravi pisac" ili vas je poslužila mladalačka sreća, pod pritiskom tako bitne, regionalne nagrade.

Da li ste od onih pisaca koji svakodnevno pišu, ili imate pauze poslije kojih se izdvojite od svijeta i započinjete na pisanju novog materijala?

Ovo drugo. Mora čovjek i živjeti, a ne samo pisati. Bavim se mnogim drugim stvarima, ali čitavo vrijeme razmišljam o novom romanu. I onda kada ta ideja sazrije, osamim se i pišem. Nije pisanje samo kad sjedite za kompom i lupkate po tastaturi, to je samo jedan dio procesa. Ja svaku knjigu naprije "napišem u glavi".

Rođeni ste u Brčkom, ali ste studirali i živjeli jedno vrijeme u Rijeci, i Ljubljani, a danas ste nastanjeni u Norveškoj. Čiji ste Vi pisac bosanski, hrvatski, slovenački, norveški?

Na takva pitanja odgovaram da sam pisac svih onih koji vole čitati moje knjige. Pogotovo onih koji ih i kupe.  Ne određuje pisca mjesto boravka, već jezik kojim piše. A ja pišem na našem. Doduše, uspio sam napisati i dva romana na norveškom, taj drugi još zapravo nije ni izašao, ali mislim da više neću pisati na norveškom. Teško je, skoro pa nemoguće pisati na stranom jeziku, a meni je norveški ipak strani jezik, čiju sam prvu riječ naučio s dvadeset i jednu godinu. Danilo Kiš je na pitanje zašto ne piše na francuskom, kojega je izvrsno govorio, odvratio: Pisati i govoriti na nekom jeziku nije isto. Pri tome je mislio na pisanje književnih djela. Jer, kako će dalje Kiš ustvrditi u tom svom eseju: "Pisac ne piše samo jezikom, već celim svojim bićem".

Umjetnički ste direktor banjalučkog festivala Imperativ. Da li ste i prije bili na sličnoj poziciji nekog festivala i koliko Vam sve to znači?

Ma ja sebe doživljavam više kao nekog savjetnika. Nisam nikad bio ni na kakvoj sličnoj poziciji. Šta mi znači? Pa čitam knjige, koje bih ionako čitao, pomažem organizatorima, to jest udruženju Imperativ čiji sam jedan od, da tako kažem, idejnih osnivača. Većinu praktičnih stvari obavi direktorica festivala. Bitno je da se zna šta ko radi. Ja čitam knjige, pratim autore koji mi se čine zanimljivima, dakle, ne samo ove etablirane, nego i one čije vrijeme će tek doći i preporučujem to savjetu festivala. Ili se to možda zove odborom, ne znam sad. Znači mi mnogo da ljudima predstavimo dobre knjige, da dovedemo autore, da se malo družimo, šta ja znam. To je sve nekako krenulo spontano, od mog prvog nastupa u Banjaluci, prije nekoliko godina, ne znam sad da li pet ili šest, nije ni bitno. I malo po malo, svaki put kad bih ponovo došao, broj publike je rastao. Pa smo onda počeli dovoditi i moderirati i neke druge poznate autore iz regiona, pa je došlo još više ljudi. Čuo sam da je na Jergoviću bilo prepuno.  Znači da ljudi ipak vole knjige i da čitaju i da ih sve to zanima, ali moraš im nešto ponuditi, mora se nešto pokrenuti, osmisliti i napraviti.

 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.