Bekim Sejranović je bosanski pisac rođen u Brčkom 1972. godine. Studirao je na riječkom Pomorskom fakultetu, no odustaje od sna da postane pomorac, te na tamošnjem Filozofskom fakultetu počinje da studira kroatistiku i komparativnu književnost. Godine 1993. seli se u Oslo, na čijem je Istorijsko-filozofskom fakultetu magistrirao južnoslovenske književnosti.
Na istom fakultetu od 2001. do 2006. godine radi kao lektor i predaje južnoslovenske književnosti, jezike i prevođenje. Istovremeno, od 2000. godine pa sve do danas radi kao sudski tumač i književni prevodilac, predaje norveški za strance, te piše i objavljuje prozu.
Autor je knjige kratkih priča Fasung, kao i romana Nigdje, niotkuda, Ljepši kraj, Sandale, Tvoj sin, Huckleberry Finn i Dnevnik jednog nomada. Romani i kratke priče prevedeni su mu na više stranih jezika: norveški, engleski, slovenаčki, makedonski, njemački, češki, italijanski i poljski.
Za roman Nigdje, niotkuda 2009. godine dobio je nagradu „Meša Selimović“, koja se dodeljuje za najbolji roman objavljen na području Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.
Od 2011. do 2014. godine Bekim Sejranović živio je u Ljubljani, a od maja 2015. godine živi i radi u Zagrebu. Razveden je tri puta i ima dvije vanbračne ćerke, Katju u Oslu i Iskru u Ljubljani.
Prošle sedmice Bekim je u Banjaluci promovisao svoju knjigu „Dnevnik jednog nomada“, a sa njim smo za portal BUKA razgovarali o današnjem nomadstvu, životu u Norveškoj, književnom uspjehu i drugim temama.
BUKA: Bekime, šta znači biti nomad u današnjem svijetu, svijetu u kojem smo stalno dostupni i prisutni putem interneta? Imate li osjećaj da se sve mijenja, pa tako i nomadstvo?
BEKIM SEJRANOVIĆ: Danas pričamo o nekoj vrsti urbanog nomadstva. Nomadi su ljudi koji preko ljeta žive na jednom mjestu, a preko zime na drugom. Silom prilika ljudi su danas prinuđeni da putuju po Evropi i da traže posao, pa imamo mnogo mladih koji su mobilni i koji su spremni napustiti svoj grad, svoju zemlju u potrazi za karijerom i da bi ostvarili svoje ciljeve. Čini mi se da sve više ljudi žive na sličan način kako ja živim. Moja taktika je jednostavna, odem u Norvešku, radim, zaradim pare i pobjegnem. Dođem ovdje jer mi je jeftinije za život i tako se mogu baviti pisanjem.
A šta radite u Norevškoj?
U zadnje vrijeme radim kao sudski tumač. Međutim, kao student sam radio svašta, a jedno vrijeme sam bio i poštar. Radio sam na fakultetu kao asistent pet-šest godina i tada sam planirao upisati doktorat, ali u to vrijeme se desilo da mi je izašao roman „Nigdje, niotkuda“ koji je nagrađen i tada je došla odluka da odustanem od akademske karijere i da se posvetim pisanju.
Imajući u vidu stil života koji vodite, jedan dan ste u jednom gradu, drugi dan ste u drugom. Često mijenjate i zemlje u kojima živite, zanima me gdje je Vaša kuća, dom. Gdje se osjećate kao kod kuće?
To zavisi prije svega od mog rasploženja. Mogu reći da postoje gradovi za koje bih mogao reći da se u njima najćešće mogu osjećati kao kod kuće, a to su Rijeka, Brčko i Oslo. Iz Brčkog sam odselio u Rijeku ’84. godine i tamo sam išao u srednju školu. Nakon srednje škole, upisao sam fakultet u Rijeci i tamo sam živio sve do ’93. Rijeka je grad u kojem sam živio od 14. godine do 22. godine. To su formativne godine i zato mi je jako bitna. Tu sam prvi put izašao sa društvom, prvi put sam se poljubio i prošao sve stvari koje formiraju čovjeka u pubertetu. Iz Rijeke sam otišao u Norvešku, a prve dvije godine sam živio u nekom malom gradiću, dok nisam dobro naučio jezik. U Oslo sam se preslio kad sam naučio jezik da bih mogao nastaviti studirati. Kad sam dobre volje, onda sam svuda kući, odnosno ako je situacija dobra, ako imam dovoljno novca i nemam previše briga, onda mi je svuda dobro. Kad nemate love, kad vas pritisnu problemi, onda nisi nigdje prispio. Iskreno, u Norvešku ne bih ni išao da nisu u pitanju finansije.
Kakvi su bili Vaši počeci u Norveškoj, odlazak u stranu zemlju, strani jezik, nepoznati ljudi. Koliko Vam je trebalo da se prilagodite novom načinu života, kulturi, jeziku?
Ljudi koji su došli sa naših prostora su među najbolje integrisanim useljenicima u Norvešku. Kad neko dolazi u Norvešku iz Pakistana, Vijetnama, Sirije, ima veće kulturološke razlike u Norveškoj od ljudi koji dolaze iz zemalja bivše Jugoslavije. Kada smo mi dolazili početkom devedesetih, situacija je generalno u Norveškoj, ali i u svijetu, bila malo drugačija u odnosu na današnje stanje. Mi smo bili puno bolje prihvaćeni i nije bilo te ksenofobije koja je danas prisutna u većini evropskih zemalja. U Norveškoj su useljenici danas glavna tema u svim novinama i osjeti se da je to guruća tema iako je Norveška primila samo 4.000 izbjeglica, a Švedska na primjer 40.000. U Norveškoj je jako teško dobiti azil, jednostavno morate dokazati da će vas ubiti tamo odakle dolazite ukoliko se vratite, ali kako to dokazati, neće vam niko dati potvrdu za to.
Mnogima iz BiH Norveška je jedna od obećanih zemalja, pa me zanima kakav je život u Norveškoj, posebno ljudima koji dolaze iz ovih naših zemalja?
Zavisi kako kome. Većini ljudi je zapravo dobro, jer je Norveška zemlja koja je dobra za one koji žele da žive normalan, miran, građanski, ja bih rekao dosadni život. U Norveškoj možete dobiti posao, a kad imate stalni posao onda na kredit možete uzeti stan koji otplaćujete ostatak života. To je model po kojem ljudi žive, oni prvo kupe mali stan, a kad dobiju djecu uzimaju veći i to je uhodana šema koja traje nekoliko generacija. I meni bi sigurno bilo mnogo lakše da sam rođen u Norveškoj, da su mi roditelji Norvežani, da sam nešto naslijedio tamo ili da sam došao sa familijom u tu zemlju, sa ocem i majkom. Moj problem u Norveškoj je taj što nemam stan, sobu, ni mjesto boravka. Svaki put moram ponovo tražiti stan, a stanovi su najveći problem u Norveškoj, jer su užasno skupi, iako su plate jako velike, pola plate odlazi na stan. Na primjer jedna soba košta 600-700 eura, a stan koji sam dijelio sa još dva cimera koštao je 1.500 eura i to u najgorem dijelu grada. Baš je nedavno bio članak u novinama o tome da osoba koja je sama i radi i ima normalan posao jedostavno ne može sebi priuštiti da ima garsonjeru u Oslu. Zbog takve situacije ljudi dok se ne vjenčaju žive sa cimerima.
U romanu „Dnevnik jednog nomada“ pišete o tome da su Vaša djela autobiografska, da su knjige inspirisane Vašim životom i iskustvom. Koliko Vam je značajno to prenošenje iskustva u romanima?
Ne pišem ja samo o sebi, jer u mojim djelima ima na desetine junaka i likova čije živote nekako prepričam. Sada se postavlja pitanje da li su to njihove priče ili moje. Na primjer ukoliko ti sad meni ispričaš neku priču, pa ja uzmem i napišem da sam sreo Maju koja mi je ispričala jednu priču, čija je to priča? Moja ili tvoja? Sve što čovjek piše dolazi iz njega, jer imamo ili iskustvo ili maštu. Ako pišemo o svojim snovima, to je takođe autobiografski. Sklon sam tome da kažem da je sve autobiografija, jer svi mi pišemo o svijetu, vremenu i društvu oko nas, čiji smo i sami dio, makar bili i autsajderi, opet smo dio tog istog društva i, čim pišeš o njemu, pišeš i o sebi.
Pišete i na norveškom?
Da. Roman "Tvoj sin Huckleberry Finn“, koji je izašao prije Nomada, objavljen je prvo na norveškom jeziku i računa se kao moj prvi roman napisan na tom jeziku.
A koliko je teško pisati na stranom jeziku?
Užasno je teško, ali to sam uradio iz finansijskih razloga. Norveška država ima novca i ulaže ga u kulturu. Ako izdate roman i ukoliko vam roman prođe kroz jednu umjetničku komisiju, a uglavnom prođe, država otkupi oko 1.000 primjeraka knjige od vašeg izdavača i podijeli bibliotekama. Vaš izdavač je već u startu prodao 1.000 komada vaše knjige i od toga autor dobija određen procenat što izađe oko 20.000 KM. To je ovdje ogroman novac, a u Norveškoj su to tri, eventualno, četiti mjesečne plate.
Foto: BUKA
Kad smo kod teškog. Koliko je teško živjeti samo od književnosti, imajući u vidu postotak koji izdavači daju piscima od prodanih knjiga? Da li je moguće živjeti samo od književnosti?
Danas imamo knjige koje se prodaju u stotinama hiljada primjeraka ili knjige koje se skoro i ne prodaju i više nema nikakve sredine u tome. Kod nas je nemoguće živjeti samo od pisanja knjiga, a većina književnika se bave paralelno novinarstvom, izdavaštvom ili nečim drugim. Ja se bavim prevođenjem knjiga sa norveškog na naš jezik. Kad završim sa pisanjem jedne knjige, onda jednu knjigu prevedem sa norveškog, čisto malo da pročistim mozak i baš sam nedavno završio sa jednim prevodom. Trenutno pišem novi roman na norveškom jeziku, jer sam dobio stipendiju od njihovog Ministarstva i to je zapravo i bio razlog što sam zadnje dvije godine imao mogućnost da živim u Zagrebu. A Zagreb prije svega jer mi kćerka živi u Ljubljani.
Danas se mnogi bave pisanjem, imamo mnogo pisaca, knjiga, postoje knjige koje i ne dođu do publike. Koliko uspjeh u književnosti zahtijeva truda i zalaganja? Sami ste rekli da Vam je jedna knjiga promijenila životni put i sada ste poznato regionalno ime u svijetu književnosti. Koliko je u svemu tome i sreća presudna?
Bez sreće ništa nije moguće. Naravno, potrebno je sve nekako skupa, jer se stvarno mnogo stvari moralo poklopiti da to ispadne ovako, a moglo je ispasti sasvim drugačije. Potreban je talenat, ali i puno rada. Neki ljudi su tek u skorije vrijeme čuli za mene, ali ja pišem 25 godina, a izdao sam nekih 5-6 knjiga. Neko bi rekao da sam mogao i više knjiga izdati, ali nije lako napisati knjigu, pa čak ni lošu. Čovjek kad piše trudi se da to što piše napiše najbolje što može. Sve vrijeme pokušavam napisati idealan, savršen roman, koji postoji samo u mojoj fantaziji, a naravno da ga neću nikad napisati. Kad bi se to moglo uraditi, onda bi čovjek napisao jedan roman i onda bi to bilo to, ali to je nemoguće.
Da li Vam je naporan taj stil života koji vodite, stalno ste na putu, imate promocije, sve to traži određena odricanja...
Već duže vrijeme pokušavam da to promijenim. Promocija u Banjaluci je jedna od zadnjih promocija i povući ću se na neko vrijeme. Otkazao sam sve promocije, turneje, intervjue, jer ne mogu više. Sve je to simpatično kad je čovjek mlad, ali ako pričamo o ranije spominjanoj slavi, mogu se samo pitati šta ja imam od nje. Ona mi neće nahraniti moje dvoje djece. Neke stvari su mi bile bitne kad sam imao dvadesetak godina, kad sam bio klinac i na svu sreću tad nisam bio poznat, jer ko zna kako bi to završilo. Ovo me sad stvarno umara, pored stalnog putovanja, svaki drugi vikend idem u Ljubljanu po kćerku i doslovno ne pamtim kad sam imao jedan dan da se probudim i da ništa ne moram da radim. Plan mi je da do 1. januara ostanem u Zagrebu, jer moram zavšiti rukopis na norveškom.
Kroz Vaše knjige osjeti se težak život, pa na neki način da ste i težak čovjek. Koliko sve to utiče na Vaš rad?
Baš to teško kod ljudi rađa želju za stvaranjem umjetnosti, za izbacivanjem te težine iz sebe. To je Čarls Bukovski uporedio sa „zarobljavanjem demona“. Rekao je da demone iz svoje glave izbaci na papir i onda ih tu zarobi između korica knjiga. Na neki način, to jeste terapija. Kad čovjek ide na psihoterapiju, on priča o svojim traumama. O tome je pisala i teoretičarka Julija Kristeva iz Francuske, kada je dovela u vezu traume u ranom djetinjstvu sa mnogim umjetnicima. Ona je dokazala da su mnogi umjetnici imali, ili su mislili da su imali, povrede svog integriteta od prve do treće godine života. Te prve godine života su najbitnije u stvaranju te neke generalne sigurnosti i samopouzdanja. Možemo reći da čovjek ima samo dva osjećaja, a to su ljubav i strah, dok su ostali osjećaji samo kombinacija ta dva osjećaja. Ukoliko dijete odrasta u nekoj nesigurnoj sredini, iako to dijete ne shvata racionalno, ukoliko se suoči sa razvodom braka roditelja, ono je nesigurno. Ta moja lutanja o kojima pišem nisu počela odlaskom u Norvešku, nego su počela kada sam imao dvije godine, kada su mi se roditelji razveli. Mama je otišla u Rijeku, tata u Beograd, pa sam ja bio malo tamo kod jednog roditelja, malo kod drugog, a malo kod bake i djede u Brčkom. Jednostavno, sve to vrijeme imao sam osjećaj da gdje god da boravim, da sam tu privremeno. Nisam zapravo znao gdje pripadam. Kod tate sam se morao ponašati na jedan način, kod mame na drugi, kod bake na treći i jednostavno sam morao izmišljati sebe u tri verzije. To je za čovjeka užasno naporno, ali takvo iskustvo može pomoći u umjetnosti.
Često dolazite u BiH, čini mi se, kad možda ne možete da živite bez ove zemlje? Kakvo je Vaše razmišljanje o BiH?
U Bosni su moji korijeni i moje djetinjstvo. Nažalost, Bosnu sam obišao tek nakon rata. Prije je meni Bosna bila Brčko, majka, odnosno baka, djed. Živjeli smo u gradu, imali smo veliko dvorište i sa njima sam imao baš lijepo djetinjstvo.
A da li ćete se možda preseliti u BiH, jeste li razmišljali o tome?
Da, i upravo radim na tome. Naslijedio sam jedan mali stančić u Brčkom od mame, koja inače živi u Belgiji. Skoro sam bio tamo i sredio kupatilo. U decembru opet idem u Norvešku da malo radim preko zime i na proljeće ću se vratiti u Brčko. Pored toga, u Orašju smo moj pajdaš Crnac, o kojem sam i pisao u romanu "Tvoj sin Huckleberry Finn“, i ja kupili komad zemlje pored Save, on ima splav, ja imam brod i planiramo se baviti riječnim eko turizmom.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević
Vezan tekst:
Rumena Bužarovska: Kada vidiš da je društvo nenormalno moraš biti odgovoran i time se baviti
