Koliko su novinari u manjim sredinama, samim tim što se bave bitnim lokalnim temama, i društveni aktivisti?
U manjim sredinama često nailazimo na medije koji se bore za dobrobit zajednice, koji žele da ukažu na probleme građana i utiču na poboljšanje društva u kojem žive. U tim medijima piše se o politici, društvenim temama i svemu onome što je važno i bitno za lokalnu zajednicu na koju su fokusirani. Ti se mediji uglavnom nalaze na web-u, a svojim radom pokazuju da je moguće djelovati. Predstavnike tih medija sreli smo, a neke i prvi put upoznali, tokom Bukinog proputovanja kroz BiH. U narednom periodu želimo vam predstaviti neke od njih i upoznati vas sa njihovim radom, temama koje obrađuju i načinima aktivizma koje primjenjuju.
Za BUKU razgovaramo sa Dragišom Sikimićem, urednikom portala Moja Hercegovina. Dragišu smo pitali o odnosu novinarstva i aktivizma, saradnji sa publikom, temama o kojima pišu, životu u Trebinju...
Dragiša, koliko su novinari u manjim sredinama i društveni aktivisti, jer pišu o problemima koji ostaju zanemareni u većim (drugim) medijima?
Novinari u manjim sredinama itekako jesu aktivisti, posebno ako uzmemo u obzir činjenicu da u tim malim gradovima i opštinama, NVO sektor nije oblast koja pretjerano interesuje mlade ljude. Lokalne zajednice generalno nemaju nikakve mehanizme koje bi na pravi način promovisale i podstakle zdrav društveni aktivizam. Izdvajanja iz budžeta za NVO sektor su minimalna, da ne kažem smiješna, tako da i neki pojedinačni pokušaji realizacije kvalitetnih ideja, nažalost, olako propadaju. Zato i kažem, novinari su vrlo često ti od kojih potiču brojne inicijatve. Mi skrećemo pažnju na probleme marginalizovanih grupa, ukazujemo na propuste u radu lokalnih administracija, tražimo reakciju nadležnih, pokrećemo humanitarne akcije, komuniciramo sa ljudima, itd... Zar postoji bolji aktivizam od toga?
Koliko je u tom segmentu važna saradnja sa publikom, čitaocima?
Saradnja sa publikom je od presudnog značaja. Što više ljudi reaguje na neko naše pisanje, šansa da će se nešto promijeniti na bolje je veća. Novinar može započeti priču, skrenuti pažnju, apelovati, ali bez saradnje i komunikacije sa publikom, nema reakcije. Nema pomaka. Takođe, nakon što nam se neko obrati, zbog nekog teksta ili bilo kog drugog razloga, tražimo od čitalaca da nas dovedu do neke nove priče, da nam daju neku novu ideju, i tako iznova i iznova… Na ovaj način smo došli i do nekih novih saradnika. Uostalom, zbog publike i postojimo, saradnja je itekako važna.
Kako prepoznaješ i biraš teme koje su od ineteresa za javnost?
Mišljenja smo da nema nebitnih tema. Svaka priča o običnom čovjeku i njegovoj svakodnevnici za nas je tema kojom se odmah treba baviti. Baš takvih priča, generalno u svim medijima na prostorima exYu, je najmanje. Nama su baš one prioritet, i neskromno - to je ono po čemu smo prepoznatljivi. Priča o običnom čovjeku.
Koliko je društveni aktivizam prema tebi važan, šta se njime sve može postići i da li su ljudi u tvom okruženju dovoljno aktivni i zainteresovani za dešavanja u lokalnoj zajednici?
Bez društvenog aktivizma nema zdrave lokalne zajednice. Mladi ljudi kroz udruženja mogu postići mnogo više nego što misle. Nažalost, toga je u praksi jako malo, u manjim opštinama - užasno malo. Većinu mladih je skoro pa sramota komunicirati sa građanima, kada su te teme od opšteg interesa u pitanju. Više je uzroka ovakvog stanja i o tome se mogu praviti ozbiljne edukativne emisije, te ponuditi konkretna rješenja. U ovom razgovoru nemamo ni približno dovoljno prostora za to.
Da li si nailazio na negative situacije zbog svog rada, pisanja, aktivizma? O čemu je bilo riječ?
Nažalost, da. Vi kad ste aktivista u manjoj sredini, a vjerovatno je sličan problem i u mnogo većim gradovima, odmah vas, zavisno od teme kojom se bavite, određene interesne grupacije, na neki način kvalifikuju, i svrstavaju u neku drugu interesnu grupaciju. Recimo, ako pišemo o temi za koju je nadležna lokalna vlast, onda smo „plaćenici“ opozicije, ako pišemo suprotno, onda smo „plaćenici“ vlasti, a ako pišemo o nečemu što ne interesuje ni jedne ni druge, onda smo uglavnom „strani plaćenici“, i „bogami, dobre smo pare za to dobili, nešto smo se žestoko ugradili, ne bi mi to tek tako...itd itd...“. Bilo je i odbijanja davanja izjava, povišenih tonova, zabrane fotografisanja i slično tome. Uglavnom se radi ili u potpunoj neupućenosti, ili o klasičnom primitivizmu.
Djeluješ na internetu, koliko su upravo ovi „novi mediji“ važni za slobodu riječi, imajući u vidu cenzuru koja je prisutna u drugim medijima (štampa i TV)?
Bez novih medija, mislim na ozbiljne portale, naravno, nema slobodne riječi. Tu nema dileme. Nije to samo kod nas, već i u većini mnogo razvijenijih zemalja, imate državne medije koji rade u interesu režima koji vlada, dok ostali - komercijalni, ili rade to isto, ili rade ekstremno protiv režima. Dakle, nema objektivne sredine - ili se otvoreno “navija” za jedne, ili za druge. Portali su tu donijeli jedan potpuno novi oblik informisanja, i ustupili prostor onima koji nisu imali ozbiljnu priliku da se njihov glas čuje. Ono što je posebno zanimljivo, bar je moje mišljenje takvo, aktivizam novinara koji rade na portalima ima i neku dodatnu težinu.
Na primjer, životne priče običnog čovjeka, nezanimljive su “velikim” medijima, ili još gore, i one koje su im zanimljive - ili im je ustupljen skraćen medijski prostor, ili su suština i prava slika njihove priče apsolutno cenzurisani. Imali smo slučajeve gdje su nam se ljudi žalili da su prilozi “velikih” medija o njma, imali potpuno suprotan efekat od očekivanog. Naravno, sada se vraćamo na politikanstvo, koje je tu glavni faktor. Upravo zbog toga, primjećujem, povjerenje građana u novinare sa ozbiljnih portala, portala sa izgrađenim identitetom, neumitno raste. Dešavalo se da nas ljudi zovu i kažu: “Znate, bili su nam ovi sa televizije, radili su priču o nama, o našem naselju, ali voljeli bismo da i vi to uradite, nekako nam to baš znači, vi nam nećete cenzurisati izjave, kod vas to svi čitaju, i uvijek je dostupno, a može slobodno i da se komentariše”. Takve stvari nam onda budu dodatna motivacija, i baš kroz tu izgradnju povjerenja sa publikom, jačamo i realnu snagu našeg medija.
Koje su teme koje si obrađivao, prema tvom mišljenju, najznačajnije i koje su na neki način pozitivno uticale na zajednicu?
Skoro da nema teme kojom se nismo bavili. Nedavno smo pisali o životu heroinskih zavisnika u Trebinju koji pokušavaju sebi da vrate koliko-toliko normalan život, i koja je uloga društva u tome. Iako je to kod nas „tabu tema“, tekst je imao brojne pozitivne reakcije i vrlo zanimljive komentare. Slično je bilo kada smo pisali i o položaju Roma u našoj zajednici. Aktivno radimo i veliki serijal tekstova o problemima osoba sa raznim vrstama invaliditeta, uporedo apelujući na reakciju nadležnih institucija.
U nekim apelima smo čak i uspjeli. Takođe, pokrenuli smo niz humanitarnih akcija u kojima je za određene osobe sa zdravstvenim problemima prikupljen ozbiljan novac za njihovo liječenje, a u opštini Ljubinje smo uspjeli pokrenuti inicijativu za izgradnju spomenika kulture u čast prerano preminulog pjesnika i reditelja Sergeja Ćuka. Taj projekat smo od inicijative, prikupljanja novca, do završne realizacije, u potpunosti uspješno priveli kraju, i danas je to jedan predivan kameni spomenik koji krasi tu malu lokalnu zajednicu, i podsjeća mlade generacije kolika je važnost kulturnog stvaralaštva uopšte.
Pisali smo i o nelegalnoj novogradnji koja ugrožava kulturno-istorijske spomenke (konkretno Arslanagića most u Trebinju), usljed čega je došlo do blokade i zabrane korišćenja novoizgrađenog objekta (balon za male sportove).
Koje probleme iz svoje zajednice bi izdvojio kao najveće?
Sad ide onaj patetični dio? Ne volim da kukam. Prezirem to, ali moram realno govoriti. Hercegovina je „raj na zemlji“. Trebinje je, bez dileme, jedan od najljepših gradova Bosne i Hercegovine. Problemi su ipak isti kao i svugdje. Nezainteresovanost mladih za budućnost zemlje u kojoj su rođeni, i u kojoj je temelj njihovog bića, prouzrokovana je nakaradnim partokratskim sistemom na kome počiva ova država, a samim tim i većina njenih lokalnih zajednica. I šta sad, dok mladi ljudi nezaustavljivo odlaze, ja bih trebao da pričam o katastrofalnoj putnoj infrastrukturi u Hercegovini, o problemima nezaposlenosti, o tome kako je u Berkovićima zatvoren i onaj jedini kiosk u koji je dolazila dnevna štampa, itd itd...? To su ispričane priče, koje stranački lideri aktiviraju svake izborne godine, i na kojima egzistiraju.
Evo kod nas nedavno, kroz neke nove projekte, najavljuju otvaranje preko hiljadu novih radnih mjesta. A ja pitam – kolika će plata biti? Jel' mislite da sa platama od 400 do 600 KM zaustavite mladog obrazovanog čovjeka, da ostane ovdje, stvara familiju i preživljava? Hoće ako nema baš nikakvog drugog izlaza. Zatim, dolazimo do onog završnog udarca, koji nam kreira sliku da „nikada neće biti bolje“, a to je da, i ono što vidimo mladih ljudi, u političkim organizacijama ili javnm preduzećima, u stvari su obični partokratski poltroni, koji ne smiju odstupiti od pravila propisanih u vrhu, tako da između njih i njihovih nadređenih, nema nikakve razlike. Crno, reklo bi se - da ne može crnje? Šta je rješenje? Ja lično, rješenje vidim baš u nama, NVO sektoru, koji bi se bezuslovno morao ujediniti, ali i modifikovati sadašnje oblike djelovanja. Samo ujedinjeni, svi iskusni ljudi iz NVO sektora, morali bi na neki inovativan način organizovati puno više javnih debata (koje nama generalno nedostaju, bez obzira na populaciju), u baš svim lokalnim zajednicama, gdje bi se mlade ljude oslobodilo straha i osjećaja nemoći. Kroz konkretne primjere, uputstva i uspješne priče, pokazati im razliku prilikom izbora „raditi ili graditi“. Mi u našem Udruženju „Moja Hercegovina“ prije 3 godine smo odabrali „graditi“. Danas znamo da nismo pogriješili. Živimo i radimo kao slobodni ljudi. Zar možete poželjeti više?
Razgovarala Maja Isović
