Inbox izdavačke kuće Buybook iz Sarajeva zatrpan je prijetnjama. “POD HITNO ZAUSTAVITE PRODAJU I DISTRIBUCIJU KNIGE O NASEM CIJENJENOM POSLANIKU MUHAMEDU S.A.V.S. !! OD USMRDELOG AUTORA – KADIR ABDULAH – I TAKODZE NEVERNIKA KAO I SVI VI U USMRDZELOJ IZDAVACKOJ KUCI, “Buybook’ ! Ako ovako nastavite ,ZIVE CEMO VAS SVE ZAPALITI SA SVIM VASIM PRLJAVIM IZDANJIMA ! Alahu ekber !!!!!!!!!!”, piše u jednoj takvoj.
“Prepoznao sam ga kao čovjeka, kao pjesnika, kao trgovca, kao ljubavnika, kao oca, kao ženskaroša, ljubitelja mladih žena ali i Muhammeda kao vođu, tiranina, koji je mnogo loših stvari učinio, koji je mnogo lijepih stvari učinio, koji je postao djeda, koji je bio svjetski vođa, Muhammeda koji je umro. Muhammeda kao čovjeka. Odlučio sam da moram napisati takvu knjigu o njemu, o Muhammedu čovjeku. Neki ljudi se plaše tako razmišljati, ja nisam”, kaže junak “Poslanika”, autora Kadera Abdolaha, obimom nevelikog romana u prijevodu Gorana Sarića i izdanju Buybooka, zbog kojeg je dio muslimanske zajednice u Bosni i Hercegovini podigao borbenu gotovost.
Svjedok jedne revolucije
Godinu i pol nakon što se u knjižarama pojavila treća Abdolahova knjiga na bosanskom jeziku – nakon egzistencijalističkog “Dugog putovanja praznih flaša” i obiteljske sage “Kuća imama” – “Poslanika” je pročitala diplomantkinja Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu Šahsena Đulović i u islamskom listu “Preporod” uporedila ga sa karikaturama poslanika Muhameda objavljenim u danskim novinama “Jyllands Posten” 2005. godine.
“Želimo skrenuti pažnju na opasnost koja proizilazi iz ove knjige koja se, po BiH, već koristi u svrhu obezvrjeđivanja islama, uz tvrdnje da je ‘konačno na vidjelo izašla prava slika islama i Muhammeda’. Apelujemo na sve one u čije ruke dospije ova knjiga da imaju u vidu da je ona djelo puno izmišljotina, laži i lukavih prevara i da nema veze sa historijskim činjenicama na koje se autor poziva… Ono što, međutim, posebno brine jeste činjenica da tako renomirani izdavač kao što je Buybook objavljuje ovakvo djelo… Ovaj potez se ne može drugačije tumačiti nego kao ponovno guranje prsta u oko bosanskim muslimanima!” napisala je, pored ostaloga, Šahsena Đulović, ubrzo podržana od autora sličnog svjetonazora, jedva pismenih i još manje pronicljivih novinara islamističkih portala ili elektronskog magazina “Saff”, na čijoj je naslovnici Abdolahov roman predstavljen kao “crna knjiga islamofobizma”. Uz, naravno, manjak svijesti o tome da romani o povijesti i povijest kao nauka, jednostavno, nisu isto, jer za drugo važe svete činjenice, dok je za prvo sveta samo autorska sloboda. Da je obrnuto, neprikosnoveni autoritet za historiju kršćanstva bi bio jedan puno slabiji pisac od Abdolaha – Dan Brown.
“Niko u svijetu nije na ovaj način reagovao, a knjiga je objavljena u nekoliko evropskih zemalja. U Holandiji, gdje Kader živi, niko se nije osjećao uvrijeđenim a iz te je zemlje došla prva osuda karikatura poslanika”, rekao je za Žurnal.info Damir Uzunović, pisac i suvlasnik Buybooka, čiji je gost prošle godine u Sarajevu bio upravo Abdolah.
Znati sva slova i znati čitati nije isto. Dokazuju to recentni prikazi “Poslanika, pripovijesti o Muhammedu” Kadera Abdolaha, holandske književne zvijezde, političkog emigranta iz Irana, deklariranog ateiste i socijaliste, čije je pravo ime Hossein Sadjadi Ghaemmaghami Farahani. “Uvijek sam imao jedan problem: ambiciju da postanem slavni i veliki pisac”, kazao je u jednom intervjuu Abdolah, potomak velikog perzijskog pjesnika, svjedok jedne revolucije i žrtva njene zloupotrebe. Za novi Iran s kraja sedamdesetih borili su se, naime, pored Homeinijevih radikala i socijalisti te, kako su se nazivali, mudžahedini. Posljednji su uništeni tako što im je kompletno vodstvo ubijeno, dok su socijalisti istrebljivani postepeno. “Kad mi je trebala izaći prva knjiga u Iranu, desilo se da su moja dva najbolja prijatelja bila ubijena zbog političkih razloga. Jedan je bio Kader, drugi Abdolah, tako da mi je to dalo ideju i na knjizi je izašlo Kader Abdolah – od tada se ja smatram i nazivam Kaderom Abdolahom.”
Prostor za komunikaciju
Abdolah je svjedok teističkog terora i pratećih transformacija društva. “Osvrni se naokolo, svi su se promijenili. Više skoro nikoga ne možeš prepoznati. Nejasno je jesu li to sad mnogi skinuli maske, ili ih upravo navlače”, napisao je u velikom romanu “Kuća imama”, u kojem kroz povijest jedne obitelji prikazuje put Irana od tiranije do tiranije, dokazujući, pored ostaloga, netačnost teze da je neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj. I to iz ličnog iskustva!
“Kuća imama”, kao i “Poslanik”, te “Klinasto pismo” i Kaderov prijevod Kur’ana na holandski nastali su iz neskrivene piščeve potrebe da se svijetu u sukobu, preko proze ako ne ide drugačije, otvori prostor za komunikaciju. Ili, kako to kaže bliskoistočna mudrost: neprijatelj je onaj čiju priču nismo čuli. “Ovu sam knjigu napisao za Evropu. To je knjiga o umjetnosti, o religiji, o seksu, o filmu, o važnosti radija i televizije. Pomaknuo sam zavjesu i pokazao islam kao način življenja i omogućio da se on bolje shvati”, rekao je Abdolah o “Kući imama”, nakon koje je svojoj novoj domovini predstavio muslimansku svetu knjigu i, kako kaže, dobio možda najveće priznanje: “Žene su na plaži čitale moj Kur’an. Šta muškarci više hoće?”
Proza Kadera Abdolaha govori puno o Iranu, a njeno sarajevsko iščitavanje van književnog ključa o Bosni i Hercegovini, čije novo društvo, tačnije jedno od društava, putuje u mrak u kojem će čuvari ćudoređa, maskirani u novinare, propisivati i dnevne doze umjetničkih sloboda. Skoro kao u jednom starom, pomalo zaboravljenom filmu. Francois Truffaut snimio je, naime, prema romanu Rayja Bradburyja, sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća film “Fahrenheit 451″, priču o budućnosti u kojoj je bilo kakav pisani tekst zabranjen, jer čitanje potiče kritičko mišljenje. Kod Truffauta je svaki čovjek jedna knjiga, ali ne ona što je treba napisati, već napisana i zabranjena, koju učenjem napamet treba sačuvati od režima čija specijalna policija spaljuje svaki papir sa slovima. Te, 1966. godine, “Fahrenheit” je bio naučna-fantastika. Danas, 2011. godine, u Bosni i Hercegovini malo bi mu trebalo da bude dokumentarni.
Tekst je preuzet iz Novossti
