Tragom priča o mladima koji su nositelji promjena u društvu, našli smo se u Travniku, gdje je neizostavni dio obilaska bila Rodna kuća Ive Andrića. Pri samom ulasku u kuću, može se osjetiti djelić atmosfere grada u kojem se rodio, ali i spoznati više o pravcu sazrijevanja književne misli tog velikana.
Muzej je otvoren još za vrijeme Andrićevog života, 30. augusta 1974. godine, pod imenom "Spomen-muzej književnog nobelovca Ive Andrića“, a nakon njegove smrti promijenio je ime u "Memorijalni muzej Rodna kuća Ive Andrića". Stalna izložbena postavka do danas je nekoliko puta promijenjena, a sve sa ciljem da se na što atraktivniji i vizuelno privlačniji način predstavi Andrićev život i književno djelo.
foto: BUKA
U Rodnoj kući Ive Andrića tako imate priliku obići dvije prostorije. Prva je Radna soba, koja je ujedno i dio stalne izložbene postavke, a u kojoj možete upoznati kulturu stanovanja iz razdoblja Andrićevog rođenja.
Druga soba je posvećena romanu „Travnička hronika“ i na specifičan način upravo i govori o nastanku ovog velikog književnog djela, ali ujedno donosi i dašak istorije umjetničkog prikaza ljudi i događaja u Travniku i BiH, sa početka 19. vijeka.
Osim toga, ovdje se nalazi i bogata fototeka sa fotografijama sa dodjele Nobelove nagrade, ali i Biblioteke sa umjetničkom zbirkom. I tu ne prestaje ovo kolekcionarenje.
Naime, muzej u kontinuitetu prikuplja građu i eksponate koji mogu biti relevantni za život i literaturu Ive Andrića. Svake godine priređuju se književni i kulturni programi, kojima se podsjeća na važne datume, ali i događaje iz Andrićevog života i karijere.
foto: BUKA
Iako muzej posjeduje brojne i zanimljive eksponate, kustos muzeja Enes Škrgo kao najvrijednije izdvaja prva izdanja djela "Ex Ponto" (1918.), "Nemiri" (1920.), "Put Alije Đerzeleza" (1920.) i prva izdanja romana iz 1945. godine "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika" i "Gospođica".
Pri ovom muzeju 2003. godine osnovana je i Zavičajna književna zbirka sa djelima pisaca s područja BiH. Time se, kako navodi Škrgo, suštinski želi popularizovati književno stvaralaštvo i kultura čitanja.
Broj posjeta muzeju u konstantnom je rastu, naglašava kustos, dodajući da interesovanje za Andrićevu književnost širom svijeta ne jenjava. Ovaj muzej godišnje posjeti oko 10 000 osoba, a najviše ih dolazi iz BiH i bivše Jugoslavije, a naročito iz Slovenije.
„U knjizi utisaka posjetilaca muzeja mogu se vidjeti zapisane impresije ljudi sa svih kontinenata svijeta, od Australije, do gotovo svih evropskih država. Neki od stranih posjetilaca govorili su da je Andrićevo književno djelo jedini motiv njihovog dolaska u Bosnu“, navodi Škrgo.
foto: BUKA
A upravo taj motiv je bio i više nego dovoljan da provedemo jedno poslijepodne u Travniku i lično doživimo ovo svjedočanstvo prošlosti, veličine i bogatstva naše kulture i književnosti.
Podsjetimo da je Ivo Andrić rođen 1892. u Travniku, a već s dvije godine s majkom odlazi u Višegrad, te kasnije u Sarajevo, gdje završava gimnaziju. Bio je veliki pjesnik, novelist, romanopisac i esejist. U Zagrebu je započeo studij istorije, filozofije i slavistike, a nastavio ga je prvo u Beču, pa u Krakovu. Studij je završio 1924. u Gracu, a njegova tema rada bila je kako živjeti pod turskom vlašću.
Bio je naklonjen pokretu "Mlada Bosna", zbog čega je početkom Prvog svjetskog rata bio čak i pritvoren. Nakon 1917. odlazi u Zagreb gdje se počinje baviti književnošću. Dvije godine kasnije, počinje raditi u diplomatiji i to u ambasadama Kraljevine Jugoslavije. Bio je smješten u Rimu, Parizu, Madridu, Bukureštu, Grazu, Briselu, Ženevi i Berlinu.
foto: BUKA
Novi dom kasnije pronalazi u Srbiji. Za djela „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“ 1961. godine dobija Nobelovu nagradu za književnost. Cjelokupni novčani iznos nagrade u vrijednosti od oko milion eura donira Bosni i Hercegovini za izgradnju bibilioteka i kupovinu knjiga.
Ostaje zapamćen i slavljen nakon smrti kao jedan od najvećih. Umire 1975. godine u Beogradu, gdje je i sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju.
Za kraj je dovoljno ostaviti tračak nade u ovom vremenu, citirajući Andrića u djelu „Na Drini ćuprija“, gdje kaže:
"Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvijek nestati velikih i umnih, a duševnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila ljepša i čovjek na njoj živio lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi značilo da će i božja ljubav ugasnuti i nestati sa svijeta. To ne može biti."
