Barem je tri adreseBiljana Jovanovićimala u BulevaruAVNOJ-a na Novom Beogradu. Najprije je to bilo na broju 120, stan 20, a potom je živjela na broju 84, stan 21, potom opet ondje blizu, no se broja ne mogu sjetiti. BulevarAVNOJ-a ima od prije desetak godina drugi naziv: Bulevar Zorana Đinđića! E taj budući bulevarĐinđićje ponekad znao svratiti u društvo koje se skupljalo u svakom stanu u kojem je Biljana živjela. On je neko vrijeme i sam stanovao negdje na BulevaruAVNOJ-a, tamo prema Studentskom gradu. U vrijeme kad smo se okupljali u Biljaninom stanu nikome nije padalo na pamet da će među nama ikada biti političara. Ali grčki demon po imenu Sutra nepredvidiv je i za pozemljare ljude čini se neuračunljiv. Da se nije dao u politiku, vjerovatno bi Zoran Đinđić danas bio još živ i možda bi još bio sa nama. Možda. Treba rećimoždakad god se ima posla s demonom po imenu Sutra.
Nezanimljivo je istraživati razloge lakoruke odluke Skupštine grada i Ministarstva državne uprave Srbije da se preimenuje široka i preko tri kilometra duga ulica nazvana po jednom od najvažnijih tijela jugoslavenske historije. Ona je na tragu revizionističke kampanje u Srbiji koju vode i nacionalisti i liberali, oni koji jugoslavensku državu proglašavaju srpskom greškom. Na toga konja je konformistički bio uzjahao i Đinđić, nepotrebno. A nepotrebno je krenuo i da ulazi u savez sa svakojakima, da se dodvorava Crkvi i uvodi vjeronauku u škole. Na kraju su ga neki od onih s kojima je nekad bio u savezu, zločinački ubili. BulevarAVNOJ-a nije imenovan njegovim imenom radi njegove politike, već zbog njegove smrti. To se nije moglo pravdati kako se ponekad pravdaju preimenovanja, povratkom starog imena. Bulevar AVNOJ-a je izgrađen i to mu je ime dato kad je izgrađen. Niko od mojih beogradskih prijatelja ovo preimenovanje ne smatra umjesnim, većina ga smatra nesuvislim. Jer je nekadašnji ljevičar Đinđić izdao ljevicu. Jer je, kao gradonačelnik Beograda, slavodobitno prisustvovao skidanju petokrake zvijezde sa zgrade Skupštine grada, a kasnije stajao i iza istog skidanja sa zgrade Skupštine Srbije. Da je to doživjela, i Biljana bi se javno pobunila protiv ukidanja bulevara po imenu AVNOJ. Jer je za partizansku borbu protiv nacizma, fašizma i protiv kolaboranata četnika i ustaša imala veliko poštovanje. I za Jugoslaviju kao zemlju i kao ideju. Nije voljela Tita, jer je smatrala da je bio autokrat, da je statut partije ugradio u ustav države i jer su glavni članovi partije ‘barem petnaest godina’ bili izdajice ideje ljevice. Revolucija jede svoju djecu. Sudbina njene majke Olge tu je bila pečat. I otac i majka su joj bili u partizanima, od početka, a ne od onih koji su otišli u četnike, a vratili se iz partizana. Otac joj je, sa 17 godina, bio na osnivanju Prve proleterske brigade u Rudom.
Biljana Jovanović ‘nema svoj bulevar’, ima samo ulicu. Malu ulicu, u dijelu grada gdje se nalaze tri zgrade znane kao Istočna kapija Beograda, a zvanično se zovu Rudo (po arhitekti koji je u Rudom rođen), između Konjarnika i Zvezdare. Do te njene ulice nije lako doći, nije ni taksistima lako. Ako se dolazi Bulevarom revolucije (i taj je preimenovan, u kralja Aleksandra) pa se prođe Cvetkova pijaca i onda skrene u ulicu Rebeke
West, navigator taksisti može i odmoći. Zato je bolje doći Ustaničkom. Sa slikarkom Jelenom Trpković sam nedavno opet pošao na Konjarnik, u Biljaninu ulicu. Jelena je Biljanu znala više od trideset godina, ja dvadeset. Po Biljani Jovanović je nazvan jedan rukavac (tzv. Prvi prilaz) ulice Vinogradske, koja je razuđena u prilaze i rukavce, uzbrdne i nizbrdne. Ovaj što je od prije deset godina nazvan po Biljani jedan je od onih koje zovemo slijepi, ne završava u drugoj ulici ili raskršćem. Mjerio sam, jednom ranije, kad sam ondje bio sa Božom Koprivicom, dužinu Biljanine ulice: 310 mojih koraka, nešto oko 240 metara, mislim.
S Jelenom sam izišao iz taksija pred kućnim brojem 3. Taj je broj na kući ispod balkonske ploče. Iznad broja je i tabla s Biljaninim imenom i prezimenom. Gledamo taj broj i onu tablu, ali između nas i zida na kojoj je to dvoje pribijeno, stoji gvozdena jaka kapija. Ista stvar i na drugoj strani, gdje je broj 6. Na balkonu kuće broj 3, stoji starija žena, naslonila se rukama na balkonsku ogradu. Gospođo, biste li nam dopustili da uđemo kroz ovu Vašu kapiju, da priđemo bliže ovoj tabli? To Vas molimo jer je ona po kojoj Vaša ulica ima ime bila naša drugarica. Samo uđite, slobodno uđite. Ulazimo, a gospođa na balkonu odgovara nekome nevidljivom i nečujnom iz sobe iza svojih leđa: ‘Poznavali su ženu, bre!’
E to, poznavali su ženu, bre počini po meni pustoš. Kao kad se kompjuterskim mišem klikne na neku ikonu, a slika neće da se otvori, tako se i moja radna memorija zakovala i ni makac. Poznavali su ženu, bre, i zvuk i glas poznat, a ne znam otkud. Slika juri sliku, siluete, sjenke, glas poznat, ali neprepoznat. Stani tu, kaže mi Jelena iza fotoaparata, a meni po lubini zvoni poznavali su ženu, bre!
Odstojimo malo, poglednemo duž ulice, Jelena načini nekoliko slika, onaj taksi nas čeka. Uđemo u vozilo, ova uspomena, onaj događaj, spomenemo se Milana Milišića, muža Jeleninog, poginulog u Dubrovniku, 5. oktobra 1991, pa se Jelena prisjeti kako je Danilu Kišu u New Yorku ustanovljeno da ima na plućima rak, ona je tada s Milanom bila tamo, družili se sa Kišom, s Pascale i sa Brodskim. Tu odlučimo da taksistu zamolimo da nas odvede i do ulice Danila Kiša. I odvede nas, i mi iziđemo na uglu Kišove ulice i one Vojislava Ilića, a meni i dalje zvoni onopoznavali su ženu, bre. Od Kišove jedva da ima kraće ulice u Beogradu, samo dvije zgrade se upisuju u nju. Odande opet u taksi, Jelena mi priča o druženju s Kišom u Americi, o tome kako su joj neki prijatelji zamjerili ponešto što je rekla o tome kako je Milan otišao s ovoga svijeta. Poznavali su ženu, bre.
Iziđemo iz vozila, Jelena ode u Dositejevu, ja Vasinom prema Filozofskom. Kadli mi se prosvijetli! To je moglo biti u jesen 1984. Biljana je radila korekturu u Književnim novinama, a ja sam bio član uredništva. Jedne noći, nakon napornog dana u štampariji ‘Glas’ čitao sam joj telefonom nekoliko fragmenata koje sam bio preveo iz Hipokratovaspisa ‘O prirodi žene’. Tamo pri kraju je bilo nekoliko rečenica o tome kako se poznaje može li žena ostati trudna. I bilo je nešto ovako: ako hoćeš da znaš može li žena ostati trudna, onda joj protrljaj oči crvenim kamenom; ako sredstvo prodre u njene oči, može ostati trudna; ako ne prodre, ne može. Tako sam joj nekako to pročitao s lista sveske u kojoj sam to bio preveo. Biljana se zakocehnula od smijeha: ‘Kakav idiot je taj Hipokrat! Aman, Sine, mislila sam da je on nivo Aristotela! Kako reče: crvenim kamenom ženi protrljati oči, auuu, bre! A jesi li siguran da si to dobro preveo, grčki je to?’
Prođe ta jesen, dođe februar mjesec i u njemu ‘pao dubok snijeg’ (Voja Despotov), a po tom snijegu se igrala prvenstvena utakmica Partizan – Hajduk iz Splita. Partizan dobio 4:1, Božo Koprivica, ja i Husein Ljajićgledali sa zapadne tribine. Dva gola za Partizan dao Milonja Đukić. Dva-tri dana kasnije, opet štamparija, korektura ‘Književnih novina’, Biljana Jovanović i Mariela Petrović rudarski rade. Božo i ja kraj prozora pričamo o utakmici s Hajdukom i ja spomenem da je prvi klub Milonje Đukića bila Crvena stijena iz Titograda. U tom času Biljana podigne oči k meni i kaže: ‘A da toga Milonju zamolite da donese malo te crvene stijene, da trljate ženama oči?’ I opet je spopadne onaj nezaustavljivi kikot. Kažem joj da me više ne zeza, a ona mangupski kaže: ‘Ne zezam te, bre ja, zeza te tvoj Hipokrat: poznavao je ženu, bre!’
