MNOGI tvrde da su u Jugoslaviji živjeli bolje nego danas, iako se s prosječnom plaćom ni tad nije moglo previše, kao ni danas. U ovotjednom izletu u neke druge dane u suradnji s YugoPapirom donosimo tekst koji daje neke od mogućih odgovora na pitanje otkud Jugoslavenima pare.
VELJAČA 1970: Ne zna se točno kada je nastala ova anegdota. U Dubrovniku, na Stradunu, upoznali su se i sprijateljili Jugoslaven i Amerikanac. Već drugog dana Jugoslaven je, po našem starom običaju, upitao svog novog prijatelja koliko zarađuje. Za Amerikanca je to pitanje bilo pomalo neobično. Zbunjen, ipak je odgovorio:
"Zarađujem oko 1000 dolara mjesečno."
"Koliko trošite mjesečno", pitao je dalje Jugoslaven.
"Pa, kako kad", kazao je Amerikanac. "Otprilike: 500 dolara."
"Pet stotina dolara", začudio se Jugoslaven. "A što radite s onih 500 dolara koje ne potrošite?"
"Dragi prijatelju", rekao je Amerikanac, "to se kod nas u Americi nikad ne pita."
Malo zatim Amerikanac upita svog jugoslavenskog prijatelja:
"Koliko vi zarađujete?"
"Oko 200.000 (starih dinara)", odgovori brzo Jugoslaven.
"A koliko trošite?"
"Pa, otprilike, 300.000."
"Otkud vam onih 100.000", upita zbunjeni Amerikanac.
"Izvinite", reče nervozno Jugoslaven, "to se kod nas, u Jugoslaviji, nikad ne pita."
Stvarno, otkud pare? Sa 100.000 starih dinara mjesečno, koliko iznosi prosječna zarada u Jugoslaviji, ruku na srce, ne može se bogzna što. Sve je skupo. Ipak, tijekom ove godine naši građani će kupiti 170.000 automobila, gotovo 400.000 televizora, 500.000 električnih štednjaka i gotovo toliko frižidera, više od 300.000 mašina za pranje rublja i drugo. Pored toga, štedni ulozi građana u bankama i poštanskim štedionicama vjerojatno će iznositi gotovo 1500 milijardi starih dinara.
Zar je, zaista, sve to moguće kupiti sa 100.000 mjesečno? Ili, pak, ima mnogo onih koji zarađuju znatno više, recimo više od 170.000, odnosno 200.000?
Svega 180.000 Jugoslavena platit će porez za prošlu godinu. Dakle, samo toliko njih je zaradilo više od dva milijuna. Malo je, znači, onih, koji na radnom mjestu zarađuju više od 180.000, odnosno 200.000, toliko malo, da - kad bi se njima oduzelo sve što zarađuju preko 200.000 i podijelilo svima koji zarađuju manje od toga - svaki od ovih dobio bi 1700 starih dinara mjesečno.
Evo i još jednog podatka. Kad bi svima koji zarađuju više od 100.000 starih dinara oduzeli sve iznad te sume i podijelili onima koji zarađuju manje od 100.000, svaki od ovih bi dobio samo 17.000 starih dinara mjesečno.
Bar za sada malo je onih koji ostvaruju relativno visoke zarade na radnom mjestu. Malo je također onih koji su u stanju od redovne zarade kupovati automobile i graditi stanove i vikendice.
Otkud, ipak, mnogima tolike pare?
Jer mnogi imaju kola ili ih namjeravaju kupiti već ove godine, mnogi nabavljaju skupe predmete za domaćinstvo, grade kuće, vikendice, putuju po zemlji i inozemstvu. A sve to košta.
Cijela plaća - višak
Oko 50 posto Jugoslavena, i manje, živi od zarade na radnom mjestu, izvan poljoprivrede. Tako kaže statistika. Do đavola, jedva 30 posto naših građana živi isključivo od takozvane plaće. Najveći broj onih, koji pored zarade na radnom mjestu imaju druge prihode, potječe sa sela, i s vremena na vrijeme, ili pak stalno, dobiva u naturi od svojih. Mnogi i žive na selu, a rade u gradu. Izvjesnom broju radnika i službenika, maltene, cijela plaća predstavlja višak pa oni mogu ili uštedjeti ili ulagati u nešto što im je od koristi. Selo je, dakle, još značajan izvor prihoda ne samo onima koji se isključivo bave poljoprivredom već i mnogima koji su "na državnoj plaći".
Izvjestan broj zaposlenih radi i honorarno. Ali takvih nije mnogo. Možda najviše sto tisuća pa to nije od većeg značaja za jugoslavenski standard u cjelini.
Ni prihodi ljudi koji se bave slobodnim zanimanjima u ukupnom standardu ne čine veliku stavku. Jer od oko 100.000 samostalnih zanatlija, desetak tisuća njih zarađuje lijepe pare, recimo više od 3,5 a neki, možda, i više od 10 milijuna starih dinara.
Više od 600.000 Jugoslavena privremeno je zaposleno u inozemstvu. Oni su prošle godine poslali kući, u domovinu, i to samo preko naših banaka - 220 milijuna dolara. Sigurno je, međutim, da su bar dva puta toliko poslali i donijeli u Jugoslaviju u vidu raznih predmeta - uglavnom trajnih potrošnih dobara. Zahvaljujući tome, potrošačka snaga jugoslavenskog građanina u prošloj godini povećana je bar 700 milijardi starih dinara. Više od 400.000 obitelji ima od toga nekakvu korist. I to je već nešto s čim treba računati kada se procjenjuje standard i pita otkuda našim ljudima toliki novac.
Drugi, veoma značajan izvor prihoda naših građana je turizam. Jer se više od 100 tisuća obitelji bavi tom djelatnošću: izdaju sobe ili čitav pansion. Njihovi prihodi se kreću od 500 do 5 milijuna starih dinara godišnje. Neki zarade i više.
Po pravilu, većini onih koji se bave turizmom to i nije jedini prihod. Ili su radnici i namještenici, ili se bave ribolovom i zemljoradnjom. Ako ste putovali jadranskom obalom, zacijelo ste primijetili koliko je proteklih godina podignuto velebnih kuća, a koliko ih se gradi. Niču kao gljive poslije kiše i table s natpisom "cimer fraj" ili "privat pansion".
Što će biti sutra
To bi, uglavnom, moglo poslužiti kao objašnjenje te naše zagonetke koja se zove standard i kao odgovor na pitanje koje stalno slušamo: otkud ljudima toliki novac?
Kad se sve, dakle, uzme u obzir, oko milijun obitelji, računajući i onih nekoliko stotina sa sela, ima danas u Jugoslaviji - standard koji nije niži od prosječnog u zapadnoj Europi.
Poželimo da ih već sutra bude još toliko.
A evo i nekoliko podataka o tome što će, prema predviđanjima planera, biti već sutra, odnosno 1975. godine.
Sada se za prosječnu zaradu može kupiti: oko 20 kg kruha, ili 1,8 kg goveđeg mesa dnevno. U 1975. godini, moći će se kupiti: 30 kg kruha ili 3 kg goveđeg mesa. Te 1975. godine prosječno će Jugoslaven pojesti 13 kg kruha manje nego u ovoj godini, ali će zato u njegovom jelovniku biti 30 kg povrća, 20 kg voća, 7 kg mesa i šećera, 27 litara mlijeka i 30 jaja više nego u ovoj godini. Bitno će se, dakle, izmijeniti ishrana.
U zemlji će 1975. biti 5 milijuna radio aparata, 4,3 milijuna televizora, 4,5 milijuna električnih štednjaka, 4 milijuna mašina za pranje rublja, gotovo 2 milijuna automobila.
Neka nam je sa srećom.
Napisao: Miloš Mimica (Ilustrovana, 1970.)
Index, Yugopapir
