Tragom priča o uspješnim mladim preduzetnicima, posjetili smo Novi Travnik, a tamo upoznali i Ivana Gučanina. Mladića čiji je biznis pokrenut uz pomoć Instituta za razvoj mladih KULT i Opštine Novi Travnik, a uz podršku Ambasade Kraljevine Švedske u BiH.
Ipak ono što je izdvojilo Gučanina kao čovjeka čija priča treba da se i dodatno čuje, jeste njegov potpuno realističan pristup stvarima. Uprkos tome što je ostao u BiH i pokrenuo svoj biznis, Ivan je svakodnevno u dilemi koliko je sve što radi vrijedno truda.
Gučanin je ekonomista po struci, a putem ovog programa podrške biznisa otvorio je stolarsku radnju „RG“. Za BUKU priča kako je sam proces kvalifikacija i apliciranja bio dug i iscrpan. Njegova ideja je prošla, ali naglašava da nije bilo lako.
“Dobio sam 8000 KM, od čega treba naglasiti da su doprinosi zaista veliki na godišnjem nivou, a nabavka mašina me je koštala dodatnih nekoliko hiljada. Ipak, da nije bilo KULT-a, teško da bih i ovo realizovao, jer, što se u našem narodu kaže, svaka pomoć je dobrodošla, ali bilo bi još bolje da nevladin sektor može djelovati više mimo općine. U sistemu su nepotizam i korupcija.“
Potpuno iskreno dodaje kako svaki dan misli o odlasku, ali zbog svoje porodice odlučan je u ideji ostanka. Ipak, vrlo realno govori o problemima sa kojima se svakodnevno susreće, a jedan od njih je i nedostatak kadra.
„Za posao je potrebno sve više ljudi. Više nema ko izvesti te radove. Pitanje je i kvaliteta radnika. Rizik je i zaposliti mladu osobu i ulagati u nju, ako će i ona jednog dana otići. Na području od Kiseljaka do Jajca imate oko 120 stolara i svi su zaposleni, što dovoljno govori o tome kakvo je stanje na tržištu rada. U samom Sarajevu imate 5 drvnih centara.“
Uprkos tome što se ne reklamira, posla uvijek ima i potražnja je ogromna. Ali su velike i obaveze prema državi. Navodi kako su nameti ogromni i kako se ne radi na školovanju potrebnih zanata, kao što je upravo stolarski. Osim toga, upozorava i na čitav niz sistemskih propusta.
„Nema strategije ni planiranja. Vlasti se navodno bave pronatalitetnim politikama, a dječiji doplatak iznosi 14 maraka. Živimo na rubu egzistencije i srećni smo sa kusurom od plate koji iznosi okvirno 150 maraka. Ovdje čak nema ni jaslica, već moraš plaćati ženu koja će ti čuvati dijete, a tvoja finansijska moć je takva da možeš pružiti 200 do 300 KM, a to je za nju ništa, s obzirom na nivo odgovornosti koji preuzima za tvoje dijete. A ti s druge strane nemaš mogućnost da daš više, jer nemaš dovoljna primanja.“
Gučanin dodaje i kako je čitav začarani krug doveo do toga da se za vrtić staje u red i čeka, a od plate preživljava.
„Postavlja se pitanje da li bi me država podržala ako mi biznis propadne i mogu li uopšte računati na to? Bio sam i radnik i poslodavac i sad shvatam da je loše sa obe strane. Recimo da imam platu od 1500 KM, to je ok, ali ako sam sam. Ali šta ako ste u paru ili imate porodicu? Potrošačka korpa je skuplja od primanja koje imate.“
Navodi kako bi rado zapošljavao kvalitetan kadar koji bi dobro platio i dodatno obučio, ali je potpuni kolaps na tržištu rada, a hiperprodukcija kadrova ne prestaje.
„Ovdje imamo glazbenu školu, a za zanate ne školujemo dovoljno. Imamo toliko šuma i potencijala u njima. Umjesto da se bavimo time i razvijamo posao, mi smo radije spremni biti građani drugog reda negdje vani. To mi je potpuno nejasno.“
Za kraj se pita vrijedi li uopšte investirati ovdje, jer "živimo u zatrovanom društvu, u kojem je čovjek prepušten sam sebi, a država ga ne podržava".
