Kada je 2005. godine u Ugandi snimao svoj film “Posljednji škotski kralj”, režiser Kevin Macdonald bio je zatečen ogromnim uticajem koji je Bob Marley imao u ovoj zemlji. Činilo mu se da na svakom ćošku vidi sliku Boba Marleya, njegov slogan “Get up, stand up” i dredove, u sirotinjskim četvrtima Kampale.
Macdonald je odavno želio da snimi film o trajnom nasljeđu koje je ova legenda rege muzike ostavila za sobom. Kada mu se ukazala prilika, Macdonald ju je iskoristio i snimio biografski dokumentarac o Marleyu pod nazivom "Captain", koji se krajem aprila počinje prikazivati u britanskim kinima.
Film je dobio blagoslov i podršku Marleyeve porodice i ključnih ljudi u njegovoj muzičkoj evoluciji, uključujući i glavnog člana grupe The Wailers, Neville "Bunny" Livingstone. "Činilo mi se veoma važnim da sada snimim ovaj film, dok su neki ljudi koji su najbolje poznavali Boba, naročito u njegovoj ranoj mladosti, još uvijek tu da ispričaju priču”, kaže Macdonald.
Film je nastao iz velikog broja intervjua i istraživanja nekih manje poznatih aspekata Marleyevog života, koji je velikim dijelom prerastao u mit, a koji je tragično okončan, 1981. godine, kada je Marley imao tek 36 godina.
Snimanje filma bilo je otežano zbog nepostojanja snimaka i fotografija iz perioda u kojem je Bob Marley stasavao kao muzičar u grupi The Wailers. Ali Livingstoneova živopisna sjećanja na taj period, kao i sjećanja Marleyeve udovice Rite i drugih uspjeli su to nadoknaditi.
Za života, Bob Marley je nerado davao intervjue. "Imao je malo formalnog obrazovanja," pretpostavlja Macdonald, "osjećao se neprijatno kada bi mu novinari postavljali pitanja." Pored toga, bilo je stvari u njegovoj prošlosti o kojima nije želio da razmišlja, naročito o svojim osjećanjima prema svom ocu koji je bio bijelac, a koji ga je napustio. Marleyev otac bio je Norval Marley, čovjek koji je tvrdio da je bio kapetan u kolonijalnoj karipskoj armiji, ali to nije bio.
Na neki način, u filmu "Captain", Norval postaje ključ za razumijevanje Marleya. Kako kaže Macdonald, "mnogo ljudi pretpostavlja da je Marley bio crnac i iznenade se kada otkriju da mu je otac bio bijelac". Predrasude u vezi sa tom činjenicom u Marleyevom rodnom selu daleko u jamajkanskim brdima, doprinijele su njegovoj intenzivnoj potrazi za identitetom, koji je pronašao u rastafarijanstvu.
Kontradikcije iz njegove biografije prevedene su u izuzetno zavodljivu globalnu metaforu borbe i jedinstva: "Let's get together and feel all right."
"Imao sam konferenciju za štampu sa Ziggy Marley prije neki dan," kaže Macdonald, "i on je rekao za svog oca, 'Mislim da je Bobu uvijek bilo žao što nije crnac.'
"Ja to ne bih baš tako rekao, ali mislim da je to bio ključ za njegovu psihologiju i njegovu muziku. On je uvijek bio autsajder, a u svom životu i u svojoj muzici našao je način da se iskupi za tu činjenicu."
To iskupljenje je takođe pružilo Macdonaldu dio odgovora na pitanje zašto je Marley imao ogroman značaj ne samo u sirotinjskim četvrtima Ugande, već među obespravljenima širom svijeta. Film završava scenama referenci na ovog muzičara u savremenim političkim pokretima. "U Tunisu, na početku Arapskog proljeća, ljudi pjevaju Get Up, Stand Up," kaže Macdonald. "Odmah nakon što se prodavač voća samozapalio na početku revolucije, ovaj slogan je napisan na zidu blizu mjesta na kojem je umro."
Marleyev uticaj može se mjeriti na razne načine: tri decenije nakon smrti, Marley ima 30 miliona “prijatelja” na Facebooku.
Tekst preuzet sa The Guardian. Za BUKU prevela Milica Plavšić.
