Pandemija korona virusa snažno je uzdrmala društvo u kojem živimo. Lagao bih kada bih rekao da nisam iznenađen adekvatnim i pravovremenim odgovorom Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske na opasnost koju COVID-19 predstavlja po javno zdravlje. I tu se nema mnogo toga dodati. Međutim, kako sedmice odmiču, sve je jasnije da, osim ministra zdravlja, malo ko zna šta radi ili ima ideju koji koraci slijede u stabilizaciji kompletnog društva, od ekonomskog do socijalnog segmenta.
Pojavom korona virusa život nije stao, ali čini se da su neki to potpuno previdjeli. Problemi nisu nestali, ali se naše društvo okrenulo onome što najbolje zna, guranju pod tepih. Vanredno stanje sjajan je uvod u neselektivno supendovanje ljudskih prava i sloboda, njihovo kršenje, pa čak i obračun sa političkim neistomišljenicima, što smo ovih dana mogli da vidimo i u Banjaluci i u Novom Sadu na primjerima Ivana Begića i Ane Lolić. Ipak, svima nam je promaklo, pa i meni samom, da je i prije uvođenja restriktvnih mjera, jedna od najvažnijih grupa našeg društva lišena određenih ljudskih prava. Treba napomenuti i upozoriti da nije država jedina koja može iskoristiti vanredne okolnosti i iste zloupotrijebiti, te oduzeti prava drugima. A to je ono što se trenutno dešava u našem društvu, te prolazi „ispod radara“, bez adekvatnog odgovora sistema, čime sistem postaje saučesnik u neopravdanom kršenju i oduzimanju ljudskih prava i sloboda.
Radi se o djeci, a pravo o kojem govorim je definisano Međunarodnom konvencijom o dječijim pravima, pravu na oba roditelja i pravu na redovan kontakt sa roditeljem sa kojim ne živi (član 9, stav 3). Naime, ovih dana, obzirom na obavezu građana da drže socijalnu distancu, te apele da ostanu kod kuće, kao i zabrane izlazaka i policijski čas, bilo je za očekivati da se poveća broj prijava nasilja u porodici. Ipak, desilo se da su centri za socijalni rad preplavljeni potpuno drugačijim zahtjevima. Mnogi roditelji djece iz razvedenih bračnih zajednica ovih dana se obratilo za savjet centrima za socijalni rad sa samo jednim pitanjem: „Kako da vidim svoje dijete?“ I prije pandemije, centri za socijalni rad imali su pune ruke posla rješavajući teškoće u ostvarivanju ličnih kontakata roditelja s kojim dijete ne živi. Naime, centri za socijalni rad imaju veoma ograničene mogućnosti da izvršavaju sopstvena rješenja, dok su očekivanja od njih u sferi magijskih i čarobnjačkih mogućnosti. Apeli da se centrima daju veća ovlaštenja, do danas nisu urodila plodom.
Centri nemaju mogućnost (ili su oni izuzetno male) da sankcionišu roditelja koji opstruiše kontakt, niti su nadležni za izvršenje sopstvenih zaključaka i rješenja. S druge strane, roditelj koji odluči da opstruiše kontakt djeteta sa drugim roditeljem, na raspolaganju ima cijelu lepezu izgovora, a socijalnom radniku je gotovo nemoguće dokazati maliciozno ponašanje takvog neodgovornog roditelja, odnosno dati dokaze koje od njega ili nje traži nadležno ministarstvo. Ipak, iako se radi o unaprijed izgubljenoj bici, socijalni radnici daju sve od sebe da neodgovornim roditeljima stanu u kraj i djeci obezbijede pravo koje imaju po Međunarodnoj konvenciji, ali i domaćim zakonima.
Pandemija korona virusa bacila je novo svjetlo na ovaj problem, ali i pokazala koliko nismo u mogućnosti da se ozbiljno pozabavimo ovim problemom ni u normalna vremena, a kamo li u vanrednom stanju. Naravno, treba voditi računa o tome da se zaista nalazimo u vanrednim okolnostima i da je sve ostalo potrebno prilagoditi ovakvom stanju stvari. Međutim, i pored pravog odgovora na zdravstvenu krizu Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite, tačnije njegovog zdravstvenog dijela, iz drugog dijela ministarstva imamo samo ćutnju. Nije mi poznato da je Ministarstvo razmatralo socijalne posljedice pandemije, niti je dalo bilo kakve instrukcije socijalnim radnicma koji su ostali sami na vjetrometini da se bore sa rastućim problemima. O razlozima neki drugi put.
Ali kakav odgovor socijalni radnici treba da daju svim roditeljima koji ne žive zajedno? Prije svega, roditelje treba podsjetiti da im je zajednička obaveza i dužnost da se odgovorno brinu o zdravlju i dobrobiiti svog djeteta ili djece, a da roditelj koji ne stanuje sa djetetom ima i pravo i obavezu da ostavruje lični kontakt sa djetetom. U stanju u kojem se trenutno nalazimo, a koje ne smije biti izgovor za opstrukciju kontakta, roditelji moraju lične nesuglasice staviti na stranu i postići dogovor, te prilagoditi ostvarivanje ličnog kontakta mjerama koje je propisalo Ministarstvo, kao i krizni štabovi.
Razumljiv je i strah roditelja da bi se ostvarivanjem ličnog kontakta na drugim lokacijama, osim one gdje dijete živi, povećao i rizik od zaraze djeteta, a u Federaciji BiH to bi bilo i kršenje mjera zaštite koje je odredio krizni štab. Međutim, ni to nije izgovor za osptrukciju kontakta. Živimo u vrijeme elektronske revolucije, vrijeme kada svako ima pametni telefon i instalirane aplikacije kao što su Skype, Viber, WhatsApp i druge, a koje djetetu omogućavaju da redovno ostvaruju kontakt sa roditeljem sa kojim ne žive. S druge strane, imajući rečeno u vidu, roditelj sa kojim dijete živi, dužan je da djetetu omogući da u što većem obimu ostvaruje kontakt sa drugim roditeljem. Sve drugo je kršenje i narušavanje dječijih prava i mentalnog zdravlja.
Naravno, u situacijama u kojima su odnosi roditelja narušeni do te mjere da nisu u mogućnosti da postignu dogovor oko termina kontakta ili nemaju kapacitet da se odgovorno ponašaju, socijalni radnici mogu i žele pomoći u ovom procesu. Iako je u mnogim centrima za socijalni rad privremeno suspendovan direktan rad sa klijentima, obezbijeđen je minimalni proces rada, a svaki korisnik može dobiti prvenstveno savjetodavnu stručnu pomoć. Socijalni radnici će svakome izaći u susret i pomoći svima koji traže stručnu pomoć u organizovanju života sa djecom u situaciji u kojoj se od svih nas traži socijalna izolacija i distanciranje, kao i oko postizanja dogovora vezanog za sadržaje roditeljske brige i obaveza.
Ipak, roditelji su ti koji u fokusu moraju imati dobrobit svoje djece, te je isključivo njihova odgovornost za postizanje dogovora i prilagođavanje ličnog kontakta okolnostima pandemije izazvane korona virusom. Ukoliko roditelji nisu u stanju da prepoznaju i postave kao prioritet djetetovu potrebu za sigurnošću i zaštitiom zdravlja, to predstavlja kršenje prava djeteta. Svako kršenje prava djeteta upućuje nas na potrebu da se preduzmu sve adekvatne mjere iz porodično pravne zaštite, a što će zasigurno biti razmatrano netom po povratku u normalno stanje.
Ukoliko se ovakvo stanje nastavi, centri za socijalni rad bi takođe mogli da razmisle o „radu na daljinu“, te da umjesto susreta u prostorijama centra za socijalni rad, savjetodavne i terapijske usluge provodi putem elektronskih telekomunikacionih sredstava, kao što je Skype. Jer, život ne staje, a problemi se gomilaju. Znajući da je za rješenje problema potrebno najmanje onoliko vremena koliko traju, više nemamo vremena za odlaganje.
