Edo Popović napisao je novu knjigu, nastala je velikim dijelom potaknuta još jednom epizodom bolesti, napisana kao oda životu, meditacija o životu ako ne s prirodom, a onda razmišljanja o prirodnim zakonima u nama.
Roman “Kako sam brojio ružičaste robote” naslovljen je prema parafrazi naslova jedne od pjesama američkog psihodeličnog benda The Flaming Lips, “Yoshimi Battles the Pink Robots”. “Nakon prve kemoterapije nisam baš bio siguran kako se trebam postaviti prema situaciji u kojoj sam se našao, tih dana prala me je tjeskoba, bio sam vrlo depresivan, a onda sam iz sobe našeg sina čuo tu pjesmu. To je bio okidač za izlazak iz tog stanja”, pripovijeda Popović.
Ovih dana u izdanju Naklade OceanMore objavljena Popovićeva knjiga je amalgam iskustva bolesti, recentnog i onih ranijih, autobiografskih zapisa i fikcije, esejističkih minijatura, reminiscencija kojima je zajednički nazivnik ovisnička ljubav prema životu.“Mislim da više neću pisati čistu fikciju, ako sam je ikad i pisao. Više ne vidim mnogo smisla u tome. Možda još završim krimić koji sam lani započeo, no nisam siguran u to. Vidjet ću.”, kaže.
Pohlepa za zrakom
U početku u knjizi opisuje kako tijelo njegova lika polagano kapitulira izvana, fizički, a psiha upada u košmar, noći, makar lipanjske kratke, postaju zastrašujuće duge dok čeka san boreći se sa simptomima malaksalnosti, nemoći i bolovima, bori se s nesanicom, spava u sjedećem položaju, jer se ne može ispružiti… Nedugo potom završava na respiratoru, na odjelu intenzivne njege. U pelenama, nemoćan ustati, hodati, jesti. U bolnici vidi koliko je život “masovna, ali teška pojava”. Sobu dijeli s nesretnikom koji je “pohlepan za zrakom”.
“Upomoć, gušim se, nemam zraka, zapomagao je na sav glas, čupao kanilu iz nosnica, skakao iz kreveta i nasrtao na otvoren prozor, nastojeći udahnuti sav zrak iz bolničkog parka, gušeći se još više u tome nastojanju. Standardni ljudski zajeb, rekao bih. Nezasitne i pohlepne na kraju ubiju nezasitnost i pohlepa. Štos je u tome da prije nego što uzmeš nešto, moraš nešto dati, takav je zakon prirode. U ovom slučaju, štoviše, trebaš dati mnogo više nego što ćeš uzeti; dakle, trebaš dugo izdisati, i onda kratko udahnuti. Tada će se stvar dovesti u ravnotežu, sve će biti tip-top, super i lijepo. Samo, kad to nije ljudski, kad to toliko nije ljudski da od bijesa pukne srce, zgrče se šake i suze poteku. Mislim, dati toliko mnogo, a uzeti tako malo. Mojemu nesretnom cimeru, kao i svakome drugom, bio je dovoljan samo kratki, mirni, mekani, jedva čujni udah, samo šačica zraka, samo pola litre zraka. Ali, ne, on je htio bačvu, cisternu, tanker, htio je sav zrak pod ozonskom kapom, i evo ga kako riče srčući, kako se krevelji, kako urla upomoć…”, pripovijeda u knjizi.
Iskustvo bolesti nije novo u Popovićevom životu. Koliko ga je ona mijenjala, kakvog ga je zatekla na početku, čime, moguće, oplemenila? “Neću reći ništa novo kad kažem da je bolest samo naličje zdravlja. U proteklih petnaest godina dijagnosticirano mi je nekoliko ozbiljnih stanja, plus sve one naše male, privatne patologije. U svim tim slučajevima bolest sam prihvatio kao upozorenje te kao privremeno stanje kroz koje se najprije valja provući i onda, ako preživim, vidjeti što i kako dalje. Meni su bolesti pomogle da se otarasim mnogo suvišnog tereta, tipa zgrtanja materijalnih dobara, uspona na raznim ljestvicama itd., i da shvatim da je jedino vrijedno života – život sam. I da postanem, ako nije neskromno to reći, bolje biće.”
Treba li reći istinu
U knjizi su mnoge reference, razmišljanja o životu s prirodom i životu općenito, osluškivanju unutarnjeg glasa i propitkivanje smisla. U jednom trenutku kaže: “Ne znam mnogo, ne mogu nikoga ničemu podučiti. Ali znam živjeti svoj život. Bacon je tvrdio, Hume je objasnio, Descartes je mislio, Hobbes je smatrao, Machiavelli je zaključio… Služi li se itko ovdje svojom glavom?” Golemo je umijeće znati živjeti. Kako je i je li do njega došao i što mu je to umijeće u vlastitom životu donijelo?
“Živjeti svoj život znači gledati svojim očima, razmišljati svojom glavom i na temelju toga donositi odluke. Znači više se pouzdavati u vlastite procjene, a o procjenama drugih dobro razmisliti. Prepustiti razmišljanje i odluke drugima, vođama, nadređenima, kome god, možda je tako isplativije, jednostavnije, no nije baš neki život slijediti nekog vođu, biti privezan za tuđa kola i ići onamo kamo kola idu. Živjeti svoj život znači prije svega biti slobodan, ali u paketu sa slobodom idu i rizik i puna odgovornost za sve što činiš. Pa ako nešto zezneš, platiš za to. To je, rječnikom moje generacije, vrlo zajebana stvar. No, odgovornost je ovdje nepoznata stvar, pogledajte oko sebe. Ova zemlja je puna ljudi koji čine što god im padne na pamet, prave grandiozne pogreške, da kriminal ne spominjem, a ne osjećaju se nimalo odgovornima za to. Ovdje nitko ništa ne zna, nitko nije odgovoran ni za što. Ceh redovito plaćaju drugi, u potonjem slučaju građani koji plaćaju porez.”
O majčinoj bolesti u knjizi piše: “Ona je znala punu istinu o svojoj bolesti, ništa joj nismo zatajili ni mi ni liječnici, laž je strašnija od ikakve bolesti, no vlastitu nemoć i obeshrabrenost smo joj zatajili.” Treba li reći istinu, jesu li svi spremni čuti istinu i dovoljno otporni da ih ta istina ne ubije?
“Da, treba govoriti istinu, kako god ona bila neugodna. U konkretnom slučaju, nisam bio dovoljno hrabar da majci priznam vlastitu nemoć, a ona je stvarno mogla podnijeti i najlošije vijesti. No, vidim oko nas mnogo onih koji lažu, i mnogo onih koji radosno gutaju te laži, i ni jedni ni drugi ne bi mogli podnijeti istinu. Ona bi ih ubila u pojam. Zato je tako panično izbjegavaju, okreću glavu od nje, žmire, zatiskuju uši. Tko to? Pa na primjer kompletna aktualna vlast, svi oni koji je podržavaju u Saboru i koji glasaju za njih. Pravi sajam laži i licemjerja. Inače, posve je pogrešno vjerovanje da istina poništava laž, a da laž poništava istinu. Istina i laž postoje jedna pokraj druge, samo što netko vjeruje u jednu, netko u drugu, tako, čini mi se, funkcionira ovaj svijet.”
Strah ubija
Piše o Nevenu, učitelju akida, koji “govori da je bolest privremeno stanje, podsjetnik na to odakle dolazimo i kamo idemo. Kemoterapija, dodao je, može te izliječiti ili ubiti, ovisno o tome kako gledaš na nju. Samo se nemoj uplašiti. Strah je ubio oboljele od mnogo lakših bolesti nego što je ova tvoja.” Kako se naučiti nositi sa strahom, je li za preživjeti bitno pobijediti strah?
“Pojednostavljeno rečeno, strah valja prihvatiti, promatrati ga, razumjeti ga, vidjeti odakle dolazi, i tako ćemo ga se riješiti. Plašimo se samo stvari koje ne poznajemo i ne razumijemo. Bilo da je riječ o bolesti, o drugim i drugačijim ljudima, o čemu god. Da, važno je, ne bih koristio izraz pobijediti, već znati se nositi sa strahom, nadići ga. Pojedinci koji se znaju nositi sa strahom tvore zrelo i sretno društvo. U takvom društvu različitost nije izvor nelagode i straha koji vrlo često preraste u mržnju, već prije svega izvor znatiželje da se to 'različito', 'drugo' upozna, razumije i na kraju prihvati. Svejedno je li riječ o ljudima druge nacionalnosti, vjere, spolne orijentacije, rase, političkih uvjerenja...”
