<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Bolje ne raditi tri dana nego čitav život

Imamo (li) razloga za slavlje

Čovjek ustane, protrlja oči, krene se spremati za posao, stavi lončić na štednjak kako bi zakuhao kaficu i taman kad popije prvi gutljaj, razbudi se i skonta, ''A uh, pa ja sam juče dobio otkaz - 'ajde, brale, vraćaj se nazat u krevetac!'' Zato je himna našeg radnika postala ona: ''A šta da radim kad dođu neradni dani moji''. Refren glasi: ''Kukala mi majka!''

08. maj 2012, 12:00

I ove godine 1. maj je osvanuo neradno. Ali to nama u Bosni i Hercegovini i ne pada loše na živce i želudac, jer većini građana sijaset zadnjih mjeseci, dani započinju neradno. Čovjek ustane, protrlja oči, krene se spremati za posao, stavi lončić na štednjak kako bi zakuhao kaficu i taman kad popije prvi gutljaj, razbudi se i skonta, ''A uh, pa ja sam juče dobio otkaz - 'ajde, brale, vraćaj se nazat u krevetac!'' Zato je himna našeg radnika postala ona: ''A šta da radim? – kad dođu neradni dani  moji''. Refren glasi: ''Kukala mi majka!''

Građani BiH su navikli na neradne dane pa se 1. maju ne raduju više kao nekada. I planiranje proslave ovoga praznika je postalo besmisleno. Svi se pitaju, za koji babin zub da praznujem i obilježavam kojekakve datume kad ne znam ni kud ću ni šta ću sa samim sobom. Istina je i to da kada se nalije naš čovjek više ne pjeva nego jauče - valjda smo izgubili talenat za proslave, ko će ga znati?

Ali i da imamo volje za praznovanja opet je nekako bezveze praznik rada obilježavati tri dana, kao da se radi o Uskrsu. Zanimljivo je da su sebi oduška dali upravo oni koji najmanje rade, a to su gospoda iz državnih institucija. Njima je više nego li ikome potreban odmor od 3 dana. Valjda jedini i imaju novaca za svetkovanja pa im je poslije terevenki potrebno dva dana mamurlučenja. To je dokaz da i oni imaju dušu i da se i njima zna desiti da ih uhvati vrijeme bolovanja. Nema ništa gore nego kada čovjeka od silnih mezetluka krene boljeti pupa – neopisiv je to osjećaj punoće.    

A mi obični smrtnici koji bi i htjeli da proslavimo praznik kao što je Dan rada nekako se osjećamo neugodno na samu pomisao o istom. U vremenima oskudice i krize bacanje para na pečenja i alkohol dođe nešto kao  kršenje etičkih principa. Na pomisao da prosječan građanin živi od 3 konvertibilne marke dnevno čovjeka zna da uhvati grizodušje i nelagodan osjećaj.  Naravno da one s vrha vlasti takav osjećaj rijetko hvata – njih osim sujete rijetko šta u životu da može uhvatiti, jer to je ona vrsta debelokožaca koji nemaju interesovanja za ikoga osim za sebe i svoje fotelje. O sebi imaju mišljenje da su naj naj i da na plećima nose teret naroda i države, pa im je zbog silnih obaveza i poslovne odgovornosti potrebno što više neradnih dana i odmora.  

Njihov posao je toliko težak da se rijetko kada odmaraju, a odgovornost im je na tolikoj moralnoj uzljestvini da kada treba da idu na odmor to daju na skupštinsko razmatranje. Oni ne idu na odmor bez da im se to zakonski ne odobri. Narodni poslanici ovaj put nisu bili hladnoga srca te je odlučili da sebi i svojim kolegama s vlasti dodjele trodnevni prvomajski odmor. A kako nije loše produžiti proljetna svetkovanja i boravak u planinskim hotelima npr. na Jahorini, prirodi i friškom vazduhu, mnogi funkcioneri će se sjetiti da su prekaljeni antifašisti pa će imati razlog da proslave i Dan borbe protiv fašizma. Usput je tu i Đurđevdan, slava koju niko ne odbija, i eto ti nabarika se tako cijela sedmica ljenčarenja uz plaćeni odmor i gotivu.   

A to što prosječan građanin RS živi od 3 KM dnevno, nije nikakvo čudo, ipak je vrijeme recesije. I to što nema novaca za slavljenje ni to nije nikakav problem, jer logično je da onaj ko ne radi i ne treba da praznuje dane rada. Narod ne radi a htio bi da okreće jance – pa gdje to ima?

Ministri i premijeri su oni koji teglje za narod, i pošto snose odgovornost i brinu za građanstvo treba da imaju zakonsko pravo da svetkuju u ime i za njih. Zato narod ne bi smio da bude nezadovoljan i najmanje što svojim starateljima mogu da požele jeste tih desetak neradnih dana.

Zaslužili su oni mnogo više, zar ne?!