Boris Dežulović: Balada o Bobu Falkenburgu

Federerov as probio je Đokovića i petnaest hiljada ljudi na Central Courtu oduševljeno je skočilo na noge. „Two match-points for Federer!“, rekao je komentator ESPN-a, a starcu zavaljenom u naslonjač jedne vile u kalifornijskom Santa Ynezu zaigrao je brk.

Boris Dežulović / 16. Juli 2019

Svake godine u ovo doba sjećanja mu, kao u starim crno-bijelim filmovima, namreškaju sliku na televizoru i vrate je u prošlost, pa starcu zaigra brk.

Falkenburgovi su bili obitelj s plakata za American Way of Life, što su nakon Velike depresije i Drugog svjetskog rata skicirali sretnu poslijeratnu američku srednju klasu. Otac, inženjer Eugene Lincoln zvani Genie radio je u Westinghouseu, gradio Hooverovu branu i radio po cijelom svijetu, od Španjolske do Brazila, gdje je njegova supruga Marguerite zvana Mickey, talentirana tenisačica, usput osvojila državno prvenstvo Sao Paula. Oboje njihove djece bit će po ocu talentirani za biznis, a po majci za tenis: i kćerka Eugenia zvana Jinx, rođena u Barceloni, i sin Robert, rođen na njujorškom Manhattanu, odrastali su u Los Angelesu i bili mlade zvijezde Hollywood Tennis Cluba.

Sestru Jinx na teniskim su terenima primijetili holivudski lovci na lijepe glave i uskoro će postati uspješna manekenka, glumica i pionirka američkog, dakle svjetskog talk-showa. Brat Robert zvani Bob ostao je pak na terenu i napravio lijepu karijeru: sa samo dvadeset dvije, 1948., u Wimbledonu je došao do finala protiv Australca Johna Bromwicha, osvajača dva Australian Opena i čak deset Grand Slamova u parovima. Eh, to je bio meč. Dan danas se u novinama piše o njemu.

Mladi, visoki holivudski bonvivan uzeo je prvi set rezultatom 7-5, a onda - ljut zbog jedne sudačke greške - jednostavno prestao igrati. Ništa slično Wimbledon neće vidjeti sve do Gorana Ivaniševića: Amerikanac se svađao s glavnim sucem, nonšalantno propuštao Bromwicheve servise, svoje ravnodušno slao u aut, i u par minuta bilo je 0-6. Bob se kasnije pravdao kako se zapravo odmarao od iscrpljujućeg prvog seta, ali petnaest hiljada ljudi na tribinama All England Cluba bilo je bijesno, zvižducima ispraćajući svaki potez razmaženog holivudskog fićfirića i plješćući na svaku njegovu grešku. A on je uzvraćao ironičnim smješkanjem i pljeskanjem publici.

Onda se u trećem setu fićfirić vratio na Central Court i učas je 6-2. Australac se pak vraća u četvrtom, 6-3, da bi u petom, odlučujućem setu napravio break viška, pobjegao na 5-3 i došao do meč lopte. Publika je na nogama, kao da se igra u Sydneyu, a ne u Londonu, ali u inat njima i cijeloj kraljevskoj loži, na njihov užas, Falkenburg spašava prvu meč loptu. Drugu je upropastio sam Bromwich, neobjašnjivo zakucavši jedan čisti i neometani smeč u mrežu. Kad je minutu kasnije odličnim returnom Bob spasio i treću meč loptu, bilo je gotovo. Falkenburg je vratio break, a nakon potvrde za 5-5 šokiranom i rastrojenom Australcu nije više prepustio nijedan poen, završivši posao sa dva čista asa za 7-5.

Još danima nakon finala novine su pisale o do tad neviđenom ponašanju publike na tradicionalno gospodskom Wimbledonu, koji je otvoreno navijao za „svog“ Australca: ostalo je zabilježeno da je čak i glavni sudac nakon meča prezirno odbio Falkenburgovu ispruženu ruku. Drčni Amerikanac – koji će ostati najmlađi wimbledonski prvak punih trideset sedam godina, sve do pojave maloljetnog Borisa Beckera – na tradicionalnom je pak prijemu u All England Clubu prilično nekurtoazno predložio grofu Temple-Gore-Langtonu da „Britanija okupira SAD, kako bi i Amerikanac u Wimbledonu mogao dobiti aplauz“.

Vidjet će kasnije Wimbledon i boljih finala, vidjet će i luđih, i dramatičnijih, vidjet će i mlađih prvaka, a svakako i boljih i luđih, ali jedna stvar nikad se više neće ponoviti: sve od toga 2. srpnja 1948. pa do danas, nitko više nakon meč-lopte neće izgubiti finale Wimbledona, i Robert Bob Falkenburg ostat će posljednji wimbledonski pobjednik koji je u finalu spasio meč-loptu. Nakon te nedjelje igrano je još sedamdeset wimbledonskih finala, vidjela je publika na Central Courtu stotine meč lopti, vidjela je na desetke spašenih, ali nikad više nije vidjela takav preokret. Ne nakon protivnikove meč lopte, ne nakon protivnikove meč lopte na njegovu servisu, ne nakon protivnikove meč lopte na njegovu servisu pred petnaest hiljada neprijateljskih navijača, nego ikakve, uopće. Nikada.

Te 1948. ubijen je Mahathma Gandhi i ustanovljena država Izrael, a samo par dana prije wimbledonskog finala Staljin je blokirao Berlin i objavio rezoluciju Informbiroa o Jugoslaviji: onda znate koliko je davno bilo kad je netko posljednji put spasio meč-loptu i osvojio Wimbledon.

Što se Roberta Boba Falkenburga tiče, to je bilo dovoljno. Uzevši arogantnim Englezima kantu usred Wimbledona on je uradio svoje. Godinu dana kasnije oženio se lijepom Brazilkom Lourdes, pa glatko odbio stotinu hiljada dolara da prijeđe u profesionalce: umjesto toga otišao je u Rio de Janeiro igrati golf i na Copacabani otvoriti prvu klasičnu američku hamburgerdžinicu u cijeloj Južnoj Americi, pretvorivši je uskoro u najveću brazilsku fast-food franšizu. Eno i danas po Brazilu popularnih Bob's restorana, kupio ih je u međuvremenu Nestle. Niti u Riju nitko danas ne zna da se i Bob's i njihov omiljeni brazilski hamburger Big Bob zovu po wimbledonskom prvaku. A stari je strpao lovu u džep i otišao u Kaliforniju igrati golf s Jerryjem Westom.

Nekoć najmlađi pobjednik Wimbledona danas je njegov najstariji živi prvak: ima pune devedeset tri, i u svojoj kući u kalifornijskom Santa Ynezu svakog srpnja na televiziji gleda prijenos finala iz Londona. Ispratio je Bob otada trideset četvoricu prvaka, i svih sedamdeset puta na prvu finalnu meč-loptu njemu bi zaigrao brk. Nitko se nikad nije izvukao nakon protivnikove meč-lopte. Nitko osim njega, one davne nedjelje 1948., kad je pred petnaest hiljada bijesnih Engleza spasio tri takve i uzeo svoj jedini Wimbledon.

Gledao je tako stari Bob i ove nedjelje fantastično uzbudljivo finale između dvojice od tri najveća u historiji tenisa. I kad je kod rezultata 2-2 u setovima, nakon breaka u petom setu za 8-7 Roger Federer – baš kao da nije sredovječni Švicarac s trideset osam na grbači, već američki fićfirić s dvadeset dvije - nakon četiri sata i deset minuta iscrpljujuće igre sa dva uzastopna asa probio Novaka Đokovića, stigavši do 40-15 i dvije meč lopte, starom je jenkiju zaigrao brk.

Ovaj put, međutim, brk je vukao na drugu stranu. Previše je podsjećalo na onu nedjelju. Jednako se taj mali Srbin ironično smješkao londonskoj publici, koja je jednako pljeskala na njegove greške i navijala za „svoga“ Švicarca. Ako igdje u svijetu ima živoga čovjeka koji zna kako se osjećao Novak Đoković dok je Federer lupkao lopticom o travu pripremajući se za servis i pobjedu, taj ima barem devedeset tri i živi u Santa Ynezu.

Kako se pak, lupkajući lopticom o travu, osjećao Roger Federer, zna mnogo više ljudi. Kao i njima, i njemu je – priznat će kasnije – prolazilo kroz glavu ono čuveno polufinale US Opena 2011., i jednake takve dvije meč lopte na njegovu servisu, kod 40-15 nakon 2-2 u setovima i 5-3 u petom. Baš kao što mu je i toga dana na Arthur Ashe Areni morao kroz glavu proći poraz protiv Đokovića nakon dvije meč-lopte točno godinu ranije, u polufinalu US Opena 2010., samo što su te dvije bile na Đokovićev servis.
Istina, 2011. je bila Đokovićeva godina, kažu najbolja godina jednog tenisača ikad – prvi poraz u sezoni doživio je nakon četrdeset i jedne uzastopne pobjede, i to od Federera u polufinalu Roland Garrosa, pa do toga dana uzeo osam turnira i dva Grand Slama, Australiju i Wimbledon – ali u polufinalu US Opena Novak je prvi put te godine ponovo izgledao kao nekad, bezvoljan, rezigniran i pomiren s porazom, praveći ironične grimase prema publici koja je otvoreno navijala za Federera, sarkastično ih pozivajući da mu plješću još jače.

Samopouzdan poput – hm, nema zapravo u rječniku analogije za Federerovo samopouzdanje – Švicarac je odapeo servis koji bi u svih prethodnih stotinu i četrdeset godina modernog tenisa bio čisti as. Ne, međutim, i toga dana: oslobođen svih očekivanja, uključujući i vlastita – u onoj vrsti slobode koju Kristofferson naziva drugom riječju za „nothing left to lose“ – Đoković je tu bombu mačjim refleksom vratio u samoubilački, do danas najslavniji forehand cross return ikad odigran, nikad ponovljivu dijagonalu koju će veliki JohnMcEnroe nazvati „jednim od najboljih udaraca u historiji tenisa“.

Taj čuveni return bio je prekretnica nakon koje Novak više nikad neće biti malodušni Balkanac, Ivanišević 2.0 koji gubi mečeve sa sarkastičnim smiješkom. Nakon njega uzdrmani je Federer drugu meč loptu zabio u mrežu, pa nanizao još dvije neprisiljene greške, i Đoković je uskoro otišao u finale, da protiv Nadala uzme svoj prvi US Open. Do tada, valja se prisjetiti, Novak je imao samo tri Grand Slama, a Federer - šesnaest.

Taj, eto, čuveni The Ruturn morao je proći Rogeru kroz glavu osam godina kasnije, u finalu njegova privatnog turnira, dok je lupkao lopticom o travu pred servis za pobjedu, svoj deveti Wimbledon i nevjerojatni dvadeset prvi Grand Slam. Na svojoj strani imao je sve - dvije meč lopte, servis kao u najboljim danima i petnaest hiljada gotovo nogometnih navijača na tribinama – ali bilo je sve to previše slično onom polufinalu 2011., mnogo sličnije nego što bi Roger htio. Na svojoj strani, međutim, imao je i zakon: Falkenburgov zakon kaže da još od Johna Bromwicha 1948. nitko nikad nije došao do meč-lopte i izgubio finale. A zakon, to svi znaju, najbolji je saveznik Švicaraca i Engleza, i najveći prirodni neprijatelj Srba i Balkanaca.

Što je najbolje od svega, Federeru je na prvu meč-loptu ušao prvi servis, kojega je do tada u meču držao na izvanrednih osamdeset posto, pa ipak ga je Novak vratio duboko u Federerovo polje, prisilivši ga na aut. Što je još najboljije, prvi servis Rogeru je ušao i na drugu meč-loptu. Ovaj put, međutim, Novak ju je vratio još bolje i dublje, cijelih osam godina duboko u prošlost: nakon Federerove paralele u Đokovićev kut, ovaj je iz trka – da, baš kao 2011. u finalu US Opena – poslao forehand cross u suprotne rašlje, i Federeru više nije bilo povratka.

Falkenburgov zakon opasno je bio ugrožen, ali Englezi su smislili novi. Nakon prošlogodišnjeg polufinala, kad je Kevin Anderson nakon šest i pol sati igre i 26-24 u petom setu pobijedio maratonca Johna Isnera - koji i sam drži wimbledonski i svjetski rekord sa jedanaest sati i 70-68 protiv Mahuta 2010. – u All England Lawn tennis and Croquet Clubu smilovali su se tenisačima i objavili revolucionarnu odluku o tie-breaku nakon 12-12 u petom setu. Da nisu, to danas znamo, Federer i Đoković igrali bi do dana današnjeg.

Ovako, novi je zakon na kraju presudio taj povijesni meč, u kojemu je Švicarac bio bolji u svakom pojedinačnom segmentu meča: imao je bolji postotak i prvog i drugog servisa, više gemova i više poena, te dvostruko više brejkova i nevjerojatnih četrdeset winnera više. Jedino u čemu je Đoković te veličanstvene nedjelje bio bolji, jest - tie-break. A nakon prvog i trećeg seta, novi zakon sada mu je dao priliku i u petom. Kakav previd organizatora! Kao da su Đokovića pitali mogu li, eto, nešto napraviti za njega. Najzad, i on sam jedva je čekao, pa je nakon 6-6 u petom setu pitao glavnog suca nakon kojega se točno rezultata po novome igra tie-break. „Twelve-twelve“, odgovorio je ovaj. Cijeli još jedan set. Bit će to duga nedjelja.

I bila je. Do 12-12 meč je trajao četiri sata i četrdeset osam minuta, točno u minutu izjednačivši rekord onog epskog finala Nadala i Federera iz 2008. Sve dalje bio je bonus. Gledali smo prvi tie-break petog seta u cjelokupnoj povijesti Wimbledona, i odmah smo ga gledali u finalu: možda i najboljem, a sigurno najdužem u cjelokupnoj povijesti Wimbledona. Kad je konačno, desetak minuta kasnije, pogodio onu veličanstvenu paralelu za 6-3 i tri meč-lopte, Đoković je galantno uzeo samo jednu, ostavivši dvije za sljedećih sedamdeset godina, nekome kome će više trebati. U osam i deset navečer, nakon gotovo točno pet sati igre, nije tako završio samo jedan od najboljih mečeva u povijesti igre: završila je i cijela jedna, sedamdeset i jednu godinu dugačka, Falkenburgova era.

Sada, naravno, znamo – uvijek i bez ijedne greške mi ovdje naknadno sve znamo – da drugačije nije moglo ni smjelo završiti. Sada to zna i stari Amerikanac iz naslonjača u onoj kalifornijskoj vili. Kao u starim crno-bijelim filmovima, namreškala mu se slika na televizoru i vratila ga u prošlost, pa mu zaigrala brkom. Da Britanija okupira Srbiju - pomislio je s istim onim dobro očuvanim ironičnim smiješkom - možda bi i Đoković u Wimbledonu dobio aplauz.

Dugo je, eto, čekao, punu sedamdeset i jednu godinu, i vrijedilo je. Život je jebeno dugačak, ali ponekad baš lijep. Konačno, da nije malog Novaka, tko bi se - osim medicinske sestre – ikad sjetio starog Roberta Boba Falkenburga iz Santa Yneza, holivudskog fićfirića koji je onomad spasio tri meč-lopte i Kraljici Majci pred napudranim nosom uzeo wimbledonsku kantu, pa otišao u Brazil praviti hamburgere i igrati golf?

 

Preuzeto sa N1


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.