Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, dosadilo Sulji što Mujo svako malo spominje kako je sve
relativno, te relativno ovo, te relativno ono, pa ga ustavio da mu
objasni tu, kako se kaže, teoriju relativnosti. “Pazi ovako”, stao mu
objašnjavati Mujo, “to ti je isto kao da ja tebi sad nabijem prst u
dupe.” “Čuj”, promeškoljio se Suljo u stolici, “kako to?” “E pa lijepo”,
objasni mu Mujo, “nabijem ti dakle prst u dupe, znači ja imam prst u
dupetu, ti imaš prst u dupetu, samo što sam ja u relativno boljem
položaju.”
Stara Mujina teorija relativnosti pala mi je na poganu pamet u pravo
nezgodno vrijeme i o nezgodnom povodu, čitajući kako su zloglasni
Nepoznati Počinitelji uništili spomen-ploču civilnim žrtava zločina
počinjenih u opkoljenom Sarajevu, koju su aktivisti inicijative “Jer me
se tiče” dan ranije postavili u parku At Mejdan pod Bistrikom. Ploča je
imala biti podsjetnik na zaboravljene i prešućene žrtve, uglavnom
sarajevske Srbe, koje su pripadnici 10. brdske brigade Armije BiH pod
komandom Mušana Topalovića Cace za vrijeme opsade grada likvidirali i
bacili u jamu Kazani: bio je to dakle spomen civilima, građanima
Sarajeva koji su nevini ubijeni u ratu, izvučeni iz svojih domova,
pljačkani, mučeni i likvidirani metkom u potiljak, ukratko – Sarajlijama
žrtvama ratnih zločina.
Istovremeno – podsjećaju aktivisti iz inicijative “Jer me se tiče” –
nedaleko od parka u kojemu je razbijena spomen-ploča nevinim žrtvama 10.
brdske brigade Armije BiH pod komandom Mušana Topalovića Cace, nalazi
se Osnovna škola “Edhem Mulabdić”, na školi spomen-ploča s imenima
poginulih vojnika Armije BiH iz te sarajevske općine, a na ploči i ime
Mušana Topalovića Cace. Spomen-ploča na zgradi škole “Edhem Mulabdić”
nalazi se na tom mjestu već godinama, ali nju nitko ne dira, iako je na
njoj ime čovjeka koji ne samo da je ubijao nevine civile, građane
Sarajeva, izvlačivši ih iz njihovih domova, pljačkajući ih, mučeći i
likvidiravši metkom u potiljak na Kazanima, već i čovjeka koji je
prilikom hapšenja ubio devetoricu bosanskohercegovačkih policajaca i
branitelja, ukratko – ratnom zločincu koji je ubijao Sarajlije i
sarajevske branitelje.
Kako je, eto, moguće da usred Sarajeva grada netaknuta i ulaštena
godinama stoji spomen-ploča ratnom zločincu, ubojici Sarajlija i
branitelja grada, a spomen-ploča njegovim žrtvama, nevinim građanima
Sarajeva, ne može izdržati jednu noć? Kako je moguće da je Cacina
dženaza, sahrana dakle jednog ratnog zločinca i ubojice sarajevskih
građana i policajaca, bila televizijski spektakl sa deset hiljada
Sarajlija i Bakirom Izetbegovićem, a njegovim žrtvama – valja stalno
ponavljati: građanima Sarajeva – nema ni groba, ni kostiju, ni spomena?
Kako je, najzad, moguće da se na ploči na Osnovnoj školi “Edhem
Mulabdić” na Bistriku, među poginulima u ratu – onima, dakle, koje su
ubili pripadnici Mladićeve i Karadžićeve vojske – nalazi i ime čovjeka
kojega su ubili bosanskohercegovački policajci, sarajevski branitelji?
Stvar je, rekao bi Mujo, relativna. Mušan Topalović Caco i njegovi
jarani iz Desete brdske dovodili su sarajevske Srbe nad Kazane i
prislanjali im cijev na potiljak: Caco je imao cijev na potiljku, civili
su imali cijev na potiljku, samo što je Caco bio u relativno
povoljnijem položaju. U tom, relativno povoljnijem položaju, Mušan
Topalović Caco ostao je, eto, do dana današnjeg, kad on – za razliku od
Sarajlija koje je ubio – ima historijsko i moralno pravo na grob,
spomen, čast i slavu.
Najzad, niti je to bio prvi spomenik nevinim Sarajlijama ubijenima u
ratu, niti je Caco bio jedini ubojica. Bezbroj je u gradu na Miljacki
netaknutih, čuvanih i brižljivo održavanih spomen-ploča nevinim žrtvama
opsade grada, na koje se o svaku godišnjicu nose vijenci i uči Fatiha:
ima ih, recimo, i na Grbavici, gdje je za vrijeme rata užas, između
ostalih, sijao i nedavno na četrdeset pet godina zatvora osuđeni Veselin
Vlahović Batko, zloglasni “monstrum s Grbavice”, što je jednako kao i
Caco izvlačio građane Sarajeva iz domova, pljačkao ih, mučio i
hladnokrvno likvidirao. Pa ipak, iz nekog razloga nikome na Grbavici ne
pada na pamet podići spomen Veselinu Vlahoviću Batku, kao što nikome na
pamet ne pada razbijati, recimo, spomen-ploču ubijenim nevinim građanima
Sarajeva podignutu kraj Shopping-centra Grbavica.
Stvar je, shvatili ste, relativna: Caco ima prst na obaraču i nevine
građane Sarajeva na duši, Batko ima prst na obaraču i nevine građane
Sarajeva na duši, samo što je Caco, što bi se reklo, u relativno
povoljnijem položaju.
Aktivisti iz inicijative “Jer me se tiče”, uostalom, sličnu su
spomen-ploču prije dvije godine pokušali postaviti i “za žrtve ratnih
zločina počinjenih na području Foče”, i jednako je ploča trajala cijelih
nekoliko sati. Ako je ista spomen-ploča jednako nepoželjna i u Foči i u
Sarajevu, znači li to da su žrtve iste? Ako su pak žrtve iste, a ispada
da jesu – i u Sarajevu i u Foči riječ je o nevinim civilima – jesu li i
ubojice bile iste? Ako pak jesu, a ispada da jesu – i u Sarajevu i u
Foči riječ je o besprizornim ubojicama nevinih sugrađana i civila –
zašto se sarajevske žrtve identificiraju sa besprizornim ubojicama u
Foči, a ubojica Mušan Topalović Caco sa njihovim nevinim žrtvama?
Zašto – to mene zanima – nema na Grbavici spomen-ploče s imenom Veselina
Vlahovića Batka? Zašto je na Grbavici odvođenje Sarajlija iz kuća,
njihovo pljačkanje, mučenje i ubijanje ratni zločin za četrdeset pet
godina robije, a isto to, samo kilometar-dva istočno, na Bistriku,
herojski čin za spomen-ploču na osnovnoj školi i Bakira Izetbegovića na
dženazi?
Mujo mi, eto, sve objasnio: i građani Sarajeva i Mušan Topalović Caco
našli se na nišanu – Sarajlije na nišanu u ratu, na Kazanima, Mušan
Topalović Caco na nišanu u miru, na mezarju Kovači – samo Caco, shvatili
ste, u relativno povoljnijem položaju.
Preuzeto sa Oslobođenje