Vrlo dobro obavljen posao - zatvorio je predsjednik Vlade Andrej Plenković fasciklu, polako na nju spustio naočale i zabacio glavu. - Imam samo jedno pitanje.
- Izvolite, gospodine - krotko je odgovorio okružni državni tužitelj.
- Jesmo li baš sigurni da je ovdje riječ o izazivanju prekršaja iz mržnje? Baš iz mržnje?
- Nereda - oprezno je tužitelj ispravio premijera. - Nije prekršaj, nego kazneno djelo. Izazivanje nereda iz mržnje.
- Da, to - odmahnuo je rukom Plenković. - Jesmo li sigurni da je nered i jesmo li sigurni da je baš iz mržnje?
- Pa vidite, njih petnaestak upalo je s fantomkama na glavi i letvama u rukama, porazbijali su cijeli lokal i pretukli vlasnika i goste, među kojima su bila i mala djeca. Jedan od napadača, kako bih rekao, imao je i mačetu.
- Znači, priličan nered?
- Bojim se da jest, gospodine.
- Ali i dalje samo nered. Studirao sam i ja pravo - dometnuo je Plenković. - Znam što je nered, ljudi s fantomkama svugdje u svijetu ulaze u kafiće i tuku se s gostima.
- Ovi gosti se nisu tukli. Gledali su utakmicu.
- Eto vidite. Nogometni huliganizam, sukob navijača. Molim vas lijepo, ne donosimo preuranjene zaključke. Kakva mržnja?
- Ovi gosti su gledali Crvenu zvezdu.
- Baš Zvezdu?
- Da. Young Boys – Crvena zvezda.
- No, vidite. Nisu gledali Zvezdu, nego utakmicu između Bad Blue Boysa i Zvezde. Možda su gosti bili Bad Blue Boysi, a napadači navijači Zvezde?
- Young Boys, gospodine - ponovno je tužitelj pažljivo ispravio Plenkovića.
- Tko su ti Young Boysi? Pomladak BBB-a?
- Ne, švicarski klub, iz Berna.
- Eto, o tome vam govorim. Kako znamo da gosti nisu bili Švicarci, navijači Young Boysa, a napadači navijači Zvezde?
- I mi smo to pomislili - rekao je tužitelj. - Ali ispalo je da su gosti u lokalu navijali za Zvezdu i gledali baš Zvezdu.
- A što ako su ih napadači htjeli samo opljačkati, kako možemo biti sigurni da su ih napali samo zato što su gledali Zvezdu?
- Jedan od napadača s vrata je uzviknuo, ‘majku vam jebem, gledate Zvezdu!’.
- Dobro, recimo da je to dosta snažna indicija. Ali što ako su napadači bili huligani iz Berna? Švicarski navijači su nadaleko zloglasni huligani.
- ‘Majku vam jebem, gledate Zvezdu’ - polako je ponovio tužitelj. – Na čistom, hm, hrvatskom.
- To i dalje ništa ne znači. Možda je to hrvatski kafić, možda su napadači bili ljuti što Hrvati gledaju Zvezdu? - bunio se Plenković.
- Gospodine… - pokušao se ubaciti tužitelj.
- Ja sam studirao međunarodno pravo, znate? To među narodima je jako osjetljiva stvar. Nemojte da vas ja učim posao. Što ako su to samo Hrvati napali Hrvate u hrvatskom kafiću?
- Gospodine, to je srpski kafić.
- Baš srpski? Kako znate da je srpski kafić?
- Kako bih vam rekao, zove se Petko. Po vlasniku lokala, koji se preziva Petko.
- Dobro, to ne mora biti srpsko prezime. Petko može biti i Crnac s Kariba. Ima onaj Petko kod Robinzona Kruzoa…
- Ovome je ime Boris.
- Fak! - otelo se predsjedniku Vlade. - Znači, baš Srbin?
- Baš Srbin.
- A gosti? Svi Srbi?
- Gospodine, cijelo selo je srpsko.
- Čekaj, Uzdolje je srpsko selo? - malo se i iznenadio predsjednik Vlade.
- Sto posto - odgovorio je okružni državni tužitelj. - Po posljednjem popisu stanovništva dvjesto dvadeset šest stanovnika, svi do jednoga Srbi.
- Ali u izvještaju policije piše da je među gostima bilo, samo trenutak - otvorio je premijer fasciklu - ‘državljana Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Njemačke i Francuske’?
- Naravno. Potomci Srba iz Uzdolja koji su nakon 1995. pobjegli u Srbiju, pa u Sjedinjene Države, Veliku Britaniju, Njemačku i Francusku.
- Nakon 1995.? Što je bilo 1995.?
Tako je, uz nekoliko sitnih intervencija dramaturške naravi, izgledao razgovor okružnog državnog tužitelja i hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, živo zainteresiranog za detalje incidenta koji se dogodio u selu Uzdolju kraj Knina.
- I nitko nikad nije odgovarao? - pitao je predsjednik Vlade Andrej Plenković okružnog javnog tužitelja nekoliko dana kasnije, zatvarajući fasciklu na kojoj je pisalo ‘Slučaj Uzdolje’.
- Pa i ne baš - odgovorio je tužitelj.
- A jesmo li baš sigurni da je i tu bila riječ o izazivanju nereda iz mržnje?
- Vidite - nakašljao se tužitelj - njih trojica upala su u selo i pokupila osam mještana, pa ih na cesti likvidirali rafalom iz automatske puške.
- Znači, priličan nered?
- Bojim se da jest, gospodine.
- Ali i dalje samo nered. Studirao sam i ja pravo - dometnuo je na to Plenković. - Znam što je nered, svugdje u svijetu ljudi upadaju u sela i ubijaju druge ljude.
- Napadači su bili Hrvati, pripadnici Hrvatske vojske.
- Kako možemo biti sigurni?
- Imali su uniforme Hrvatske vojske, na glavi tamnoplave kape sa šahovnicom, a jedan od njih oko ruke je imao i crnu vrpcu na kojoj je pisalo ‘Za dom spremni’. Štoviše, bila je to službena operacija Hrvatske vojske. Oluja.
- Mislite, poslije Oluje? Molim lijepo, valja biti precizan, jer to je osjetljiva stvar.
- Nažalost, nije poslije, već vrlo, hm, za vrijeme Oluje. Šestog kolovoza. Devedeset pete.
- Jeste li sigurni? A žrtve? Kako znamo da su ubijene iz mržnje? Možda su i ubijeni bili vojnici? Možda su imali uniforme srpske paravojske, na glavi crne šubare s kokardama, a jedan od njih oko ruke i crnu vrpcu, štajaznam, ‘Za kralja i otadžbinu’?
- Pa i nisu. Bili su više, kako bih rekao, civili, u civilnoj odjeći.
- Mislite, vojnici odjeveni u civile?
- Ne, nego baš civili. Od šezdeset do osamdeset godina. Četiri starca i četiri starice.
- Ali kako znamo da su bili baš Srbi? Možda su bili naši neki, Hrvati…
- Zvali su se Milica, Janja, Sava, Đurđija, Miloš, Stevan, Jandrija i Krsto - prekinuo ga je tužitelj.
- Ima i Hrvata što se zovu Krsto. Krsto Frankopan, recimo.
- Bili su Srbi, gospodine. Uzdolje je srpsko selo.
- Uzdolje je srpsko selo? - malo se i iznenadio predsjednik Vlade.
‘Bilo je još nekih slučajeva u proteklo vrijeme, ali ne možemo konstatirati da je klima u društvu takva da bismo ocijenili kako je orijentirana protiv manjina’, izjavio je tako predsjednik Vlade Andrej Plenković nakon razgovora s tužiteljem. ‘Ne daj Bože da je to pravilo, to bi bila jako zabrinjavajuća okolnost u Hrvatskoj’, dodao je premijer, izrazivši zadovoljstvo što napadi na Srbe u Hrvatskoj nisu pravilo, već samo izolirani i sporadični incidenti.
Koji se, eto, u prosjeku događaju tek jednom u dvadeset pet godina.
Tekst preuzet sa Novosti
