Kada se neko veoma ozbiljno igra riječima, ta igra neminovno bude zapažena. Najbolje to zna Boris Lalić, mladi bosanskohercegovački književnik, koji iza sebe ima pet objavljenih knjiga, kao i brojne dramske tekstove. Najzapaženiji dramski tekst, “Mirna Bosna”, doživjeće u septembru pedeseto izvođenje, u Kamernom teatru 55. Ali čak i uz taj uspjeh, postoji nešto još veće, a to je njegov način pisanja, promovisanja i distribucije knjiga. Boris je autor, izdavač, ali i prodavač svojih djela. Mnogo je čitao, pisao, govorio i pozorno slušao, kako navodi, pametne i duhovite ljude kad govore. Danas on govori kroz svoja djela, ali i kroz satirične komentare na društvenim mrežama. Radio je na autobiografiji Frenkija "Koraci", a o svojim koracima, od početaka pa sve do danas, Boris Lalić govori za BUKU.
Tvoj pristup distribuciji i prodaji knjiga u potpunosti je prepušten improvizaciji, spontanosti i kontaktu sa ljudima. Kako si uopšte došao na ideju da sam kreneš u realizaciju svojih djela i misliš li da je upravo taj kontakt sa publikom presudan za izgradnju odnosa s njima?
Ja sam u tome vidio poslovnu priliku za sebe, način da imam "normalan" posao u vezi sa svojim intimnim zanimanjem. Kad sam već pisac i kad već živim u vrijeme kad je proces štampanja knjige tako jednostavan, zašto ne bih bio i knjižar i od toga živio? Baš je to lijepa zamisao, lijep komplet. Ljudi su to prepoznali i dobio sam podršku od društva kao rijetko ko.
„Koraci“ od Frenkija, kroz Lalićeve korake u književnom izričaju. Počeci hip-hopa, ali i autobiografski detalji. Koliko je takva knjiga trebala današnjem društvu i je li hip-hop najbolja alternativa današnjem sistemu?
Za mene je to bila velika stvar, pisati Frenkijevu biografiju, jer to je značilo ispisati historiju novog vala domaćeg hiphopa, koji je krenuo u godinama iza rata. Kao pisac sam izuzetno zadovoljan tom knjigom, mislim da sam ispisao sjajnu priču, a u vremenu kad velika većina propovijeda samu tamu. “Koraci” su realna priča o uspjehu jednog mladića i jednog mladog pokreta, knjiga istinski poučna za one koji žele znati. Što se tiče današnjeg hiphopa kao alternative sistemu, smatram da on donekle to može pružiti svima, a odnekle samo ponekom, isto kao književnost. Dom prave alternative bi morao biti biblioteka.
Ima li pobune u BiH i može li se otpor izražavati kroz umjetnost, a možda još bolje pitanje - može li se mijenjati nešto konkretno na taj način?
Iskreno, ne vjerujem da u današnjoj BiH knjiga može pokrenuti puno ljudi, sigurno ne toliki broj da dođe do krupnije promjene u društvu, a ne mislim ni da je to zadaća pravog pisca. Po meni, književnost je nešto što je namijenjeno uživanju, i najtežu stvar ona ispripovijeda tako da je tebi poslije te priče lakše. Umjetnost je ipak ukras na svijetu, bunama neka upravlja realni sektor.
Mladi odlaze, stanje u društvu navodi mnoge da posegnu za „one way ticket“ ali za šta se vrijedi boriti i ostati, ako uopšte vrijedi?
Ma vrijedi, kako ne vrijedi, pa zamisli samo da budeš profesionalna spisateljica, i sad ovako igrom slučaja neka tvoja knjiga postane mega hit, i onda snime film po knjizi, i onda tamo-vamo, ludnica, znaš već kako to ide. Osim toga, recept za sigurnu nadu u bolje sutra na našim prostorima jeste i kroz kupovinu Bingo i Loto listića. Pitanje je - šta s parama?
Privilegija je raditi ono u čemu si dobar, ono što voliš, a pri tom i solidno egzistirati od svega toga. Imaš li sve te elemente i je li stvarnost iza kreativnog rada puna „krvi, suza i znoja“?
Ta se privilegija uživa na rubu jednog ponora u koji, da ne bi upao, moraš se otimati bez prestanka. Od knjiga nemam potpunu egzistenciju, zato radim još sve i svašta, kako šta naleti, bitno mi je samo da je pošteno. Što jeste jeste, sve bolje ide s knjigama, tako da se nadam kako neće još puno vremena proći prije nego mogne cijela egzistencija samo od prodaje knjiga. Možda već kad izdam sljedeću knjigu, pripremam nešto baš opasno, iz Beograda mi ponudili 10 000 dinara u kešu za rukopis, ali neću ih sad, jer kad sam ja htio, oni nisu htjeli.
Društvene mreže i digitalno doba. Šta nam je donio taj novi talas dostupnosti sadržajima i ima li tu prostora za selekciju kvalitetnog?
Mislim da je to bila istinski revolucionarna stvar na svijetu, ta pojava društvenih mreža. Omogućila je svakome da bude javan, samim tim i da se svašta nešto radi. Za mene kao pisca se bez njih vjerovatno još dugo ne bi čulo. Na internetu ima doslovno sve, ko želi, naći će način da to iskoristi, sam će sebi obaviti selekciju. Oni koji, kako u životu, tako i na internetu, slabo biraju, njima on uglavnom služi da se pokažu svijetu kao budale i neko s kim nije dobro imati posla, a najbudalastijima za sticanje neprijatelja koje istovremeno ne prati sticanje simpatizera.
U svojim statusima nerijetko na satiričan način opisuješ i komentarišeš bh. svakodnevicu. U jednom od njih rekao si da je teže slušati kritičare jale i bube nego njih same. Ima li licemjerja u društvu i jesmo li svi baš „kulturica“ u stvarnom životu ili će biti da je do društvenih mreža i njihovog privida?
Velika je malograđanština u BiH, ljudi neće da se obrazuju i onda im je pokondirenost krajnji domet, a oni ne bi bili to što jesu kad se ne bi s tim dičili na društvenim mrežama. Meni je grozan svako ko se za svoju društvenu afirmaciju bori razaranjem tuđe, na te ljude se ne treba ugledati, a na Bubu i Jalu treba, jer to su momci prije svega veliki radnici, uzorit primjer kako se stoji iza svoje ideje, pa kakva je god.
Skejt, muzika, avanturizam, kao neodvojivi dio tebe. Hoće li to uvijek ostati sastavni dio tvog identiteta i jesi li ikada mislio da ćeš imati privilegiju živjeti slobodu svih svojih izbora?
Nisam nikad razmišljao o tome kao o privilegijama. Mi živimo u demokratskom društvu, od nas se očekuje sloboda izbora, ja svoju koristim maksimalno. Iskreno, nisam siguran da sam izabrao najpametniji put za sebe, ali već šest godina sam na njemu i navukao sam se, opstajati je uzbudljivo, nema mira nikad.
Gdje te možemo vidjeti i čuti, osim ispred Akamedije umjetnosti u Sarajevu. Imaš li planova za posjetu drugim gradovima u BiH, ali i dalje?
Dolazim svugdje za putne troškove, apelujem ovom prilikom na dobre ljude da me zovu. Moje promocije nisu dosadne, jednostavnim jezikom pričam i znam nasmijati ljude.
