Za pisce s ovih prostora veliki je problem kako da nakon nastanka njihovog djela isto plasiraju u javnost i načine ga dostupnim čitalačkoj publici. Da bi savladali ovu prepreku mladi izdavač Boris Maksimović osnovao je IMPRIMATUR i preko ove izdavačke kuće ovdašnjim autorima omogućio da njihove knjige ugledaju svjetlost dana. Osim što se bavi izdavaštvom, Maksimović je pisac i prevodilac, a radio je i kao urednik časopisa TALAS. Sa ovim mladim čovjekom razgovarali smo o književnosti, piscima i umjetnosti.
Kako si došao na ideju da osnuješ svoju izdavačku kuću?
Shvatio sam u jednom trenutku da kod nas realno postoji rupa na tržištu kad je riječ o izdavaštvu, a ja sam zahvaljujući svojoj knjizi imao nešto iskustva na tom polju. Ni blizu koliko je potrebno, tek sad to vidim, ali u tom trenutku to mi je bila slamka spasa jer sam bio zarobljen na poslu koji više nisam mogao da radim. Ipak, jednom kad mi je ta ideja ušla u glavu više mi nije napuštala tako da sam tu gdje jesam.
Koji osnovni problemi izdavaštva u našoj državi ali i regionu?
U BiH su to prije svega nepostojanje distribucije, manjak prodajnih mjesta, odliv stanovništva, pogotovo onog visokoobrazovanog, nepostojanje svijesti o prednostima kupovine putem interneta, jedinstvena stopa PDV-a, velika razuđenost teritorije i još mnogo šta drugo. Veliki problem je rascjepkanost jednog velikog jezičkog tržišta na mnoštvo malih od kojih skoro nijedno ne nosi neku veću težinu, osim možda onog u Srbiji, a ako hoćeš da izvoziš onda tek tu nastaju problemi i troškovi. Sve u svemu, nimalo zavidni uslovi za rad.
Da li ti iko daje podršku?
Obično od Ministarstva prosvjete i kulture RS na godišnjem konkursu za sufinansiranje izdavačkih projekata dobijemo podršku za „Talas“ i za jednu ili dvije knjige, ali podrška je širok pojam i može mnogo toga da znači. Nama je najveća podrška kad ljudi kupuju naša izdanja i kad ih preporučuju i poklanjaju drugima.
Ko je još osim tebe angažovan u radu izdavačke kuće?
Imprimatur je u ovom pogledu jedna mala porodična firma jer su pored mene tu moja žena Sonja Lero Maksimović i sestra Jelena Maksimović. Ali imamo i dosta honorarnih saradnika od kojih bih prije svih spomenu Damira Omića Damsu, koji je zaslužan za korice svih naših uzdanja u zadnjih preko godinu dana.
Objavljuješ banjalučke pisce i pisce s ovih prostora. Kakav je kvalitet naših autora?
Kvalitet je zaista nevjerovatan. Ljudi nisu svjesni koliko mi dobrih autora imamo u svojoj najneposrednijoj okolini, ali proći će još vremena dok se to ne shvati. Tanja Stupar Trifunović je nedavno u jednom intervjuu rekla da je sticajem raznih okolnosti Banjaluka bila na margini književnih dešavanja, ali da uskoro očekuje bum banjalučkih autora i ja mislim da je to jedna velika istina.
Koga bi izdvojio od ovdašnjih pisaca i šta je specifično u njihovom izražaju?
Uvijek je nezahvalno odgovarati na ovakva pitanja, jer čovjek lako može doći u situaciju da u trenutku nekoga smetne s uma, ali moram priznati da mi je izuzetno drago što smo objavili prve knjige autorkama kao što su Slađana Perković, Milanka Blagojević, Dajana Tadić. Prepoznali su nas i neki autori koji su već objavljivali kao što su Goran Dakić, kome smo do sada objavili dvije knjige, Ninoslav Mitrović, čiji horor roman „Crni pupoljak“ bih preporučio svima, Stevo Grabovac, čiji roman „Mulat albino komarac“ me je oduševio u svakom pogledu. Stefan Janjić je napisao nevjerovatan roman „Ništa se nije desilo“, koji bih takođe preporučio svima. Ima mnogo toga, ako krenem ovako nabrojaću sva izdanja iz našeg kataloga, ali mi zaista imamo mnogo dobrih autora oko nas.
Koji su uslovi da bi stao iza nečijeg djela?
Teško je ukratko odgovoriti na takvo jedno pitanje. Zna desiti da nam se nešto i svidi, ali da ne odgovara našoj koncepciji ili na primjer da znam da se to nešto neće prodavati, kao što je slučaj s poezijom. Mi imamo dosta kvalitetnih pjesnika oko nas, ali poezija je jako slabo kupuje i tu je teško vratiti uloženi novac, tako da nemamo puno poezije u katalogu. Ukratko, stalo nam je da nešto bude autentično i iskreno, da te provocira na reakciju, da te tjera da o toj knjizi razmišljaš dugo i nakon što si je završio.
U jednom našem razgovoru si kazao da je bilo i autora koji su ti nudili novac samo da bi objavili za Imprimatur, međutim ti si rekao da imaš određenu selekciju i da tvoja kuća ne izdaje svašta.
Bojim se da se tu nismo najbolje razumjeli. Istina je da nam ljudi nude novac, ali mi tu nismo nikakav izuzetak od ostalih izdavačkih kuća i štamparija koje se bave objavljivanje, jer je trenutno većina knjiga koje se objavljuju u BiH objavljena upravo tako što su autori sami finansirali svoja izdanja. Na kraju krajeva, i ja sam svoju zbirku putopisa objavio tako, skupio tekstove na jedno mjesto, skupio pare potrebne za štampu i onda sam radio promociju i sve ostalo što je vezano za to. Na samom početku našeg rada dok smo se snalazili u svemu ovome i mi smo funkcionisali tako da su i autori učestvovali u finansiranju sopstvenih izdanja, ali smo se srećom izvukli iz te faze i sada mi finansiramo sve što izdajemo, kako pripremu tako štampu i promociju. Nisu to neki veliki tiraži, ali bože moj, idemo ka tome da budu veći. Izdavačka industrija je kod nas u tolikom rasulu da su ljudi izgubili ideju kako to sve treba da funkcioniše. Ne treba ti da plaćaš da bi ti knjiga bila objavljena, a pogotovo ne treba da plaćaš nekome da ti napiše recenziju. Ako je to nešto dobro onda neko treba da stane iza teba, ne samo deklarativno već i finansijski, da uloži trud da se ta knjiga nađe na policama knjižara, da se autor nađe u medijima i slično. Naravno, živimo u zemlju u kojoj živimo i jednostavno nema dovoljno izdavača da pokriju sve kvalitetne autore koji žive oko nas – i ovo kažem bez trunke pretjerivanja – pa je i razumljivo ako autori žele sami da guraju svoje knjige. Neke knjige koje se danas smatraju klasicima objavljene su upravo tako što su ih autori sami finansirali. Marsel Prust je dobio bog zna koliko odbijenica za svoj roman „U traganju za izgubljenim vremenom“ da je na kraju odlučio da ga sam finansira i to se ispostavilo kao dobar potez. Ali sad sam se udaljio od suštine tvog pitanja. Istina je da pažljivo biramo izdanja, ali ne postoji drugi način ako želiš da stvoriš neko ime koje treba da bude sinonim za kvalitetnu književnost. Ljudi mnogo pišu. Nekada nam stignu i dva rukopisa dnevno na mejl. Mi jednostavno ne možemo da objavljujemo ono u šta ne vjerujemo. Ja prvi nisam u stanju da na promociji stanem pred ljude i hvalim nešto u šta intimno ni sam ne vjerujem, a sve i da jesam ljudi bi to provalili nakon dva ili tri takva izdanja i tu bi bio kraj. Mi živimo od prodaje naših izdanja i nemamo ništa drugo osim imena. Ono se teško stiče, a lako gubi i s tim stvarima se ne smiješ zajebavati.
Saradnik si festivala Imperativ. Kako je došlo do te saradnje?
Naša izdavačka kuća je postojala već nekih godinu dana kada mi je Sanela Babić, direktorica Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“, rekla da oni spremaju jedan festival književnosti i da bi voljela da i naša izdavačka kuća bude dio toga. Ja sam taj poziv sa oduševljenjem prihvatio. Znao sam da to ne može loše ispasti, ali prvi festival je bio toliko dobar da mi je trebalo nekih par dana nakon njegovo završetka da to sve procesuiram, jer je bilo toliko sadržaja i toliko kvalitetnih ljudi koji su na njemu učestvovali da je to naprosto bilo neopisivo.
Koliko su Banja Luci potrebni slični festivali i tvoje impresije o ovogodišnjem Imperativu?
I ove godine festival je zaista sjajno organizovan. Mi smo nastupali u sajamskom dijelu festivala zajedno sa još nekim zanimljivim izdavačkim kućama iz zemlje i regiona kao što su „Buybook“, „Clio“, „Kontrast“, „Sandorf“, „Booka“, "Lom". U samo pet dana kroz Banjaluku prođe toliko sjajnih stvaralaca da je to zaista nevjerovatno. Ja se zaista trudim da pratim regionalnu književnu scenu i to je, na kraju krajeva, moj posao, ali i pored toga mnogo njih ne bih upoznao da nema festivala književnosti „Imperativ“. Ono što je meni posebno bitno jeste činjenica koliko izdavački posao postaje lakši ako imaš još jedno udruženje koje zaista iskreno i predano radi na popularizaciji književnosti.
