GODINA KOJU SU POJELI SKAKAVCI
Ne
znam kada i kako je otkriveno da čovek poseduje razum.
Istorija tome baš i ne pruža neke impresivne dokaze. Ali,
činjenica da smo kao vrsta godine 1987. još živi, ukazuje na to
da smo, mimo lude sreće, morali imati i nešto zdravog razuma. Tom
razumu i skakavcima koji prete da ga pojedu, biče posvećena
ova novogodišnja emisija.
Počećemo sa zdravim razumom
domaćina, engleskim common sense, a završiti s mojim, vašim i
Živoradovim. I ovde, u Britaniji, srešćete nerazumne ljude,
upoznati nerazumne ideje, ući u nerazumne situacije ili
otrpeti nerazumne postupke vlade, ma kakvu politiku
ispovedala.
Ali, u celini uzev, prosečni Britanac,
zlatna sredina izmedu istorijskog osvajača Indije i
aktuelnog obdelača svog vrta iza kućice u predgrađu, sredokraća
između istraživača Afrike, slavnog Livingstona, i mog suseda,
Mr. Livingstona, anonimnog istraživača sreće na tomboli, ta
engleska rasna i građanska zlatna statistička sredina u
odsudnoj je meri zdravorazumska, ovozemaljska tvorevina.
Ona
vrlo malo duguje uzletima i izletima u nebo svojih
izuzetaka, a mnogo više njihovim uspomenama pošto su pali na
zemlju. Ako Engleska i nije kolevka evropskog zdravog razuma –
jer to će pre biti stara Grcka – ona je svakako više od svih drugih
evropskih zemalja učinila od njega najbolju upotrebu, a da ga
pri tome nije pretvorila u nacionalno sredstvo za
uspavljivanje, kao što je uradila kalvinistička Švajcarska.
Samo
tom zdravom razumu blagodareći, Engleska je uspela da se sačuva
od skakavaca, koji su, iz decenije u deceniju poslednjeg
veka, pretili da obrste njenu istorijsku istinu.
Vremena imamo samo za jedan uzorak tog razuma. On možda i nije osobito moralan, ali kad je posredi sudbina jednog naroda, od razuma se ne ište vrlina nego – korist.
Engleze zato po školama nisu učili da im je zemlja bogata i sama sebi dovoljna.
Podučavali
su ih bogatstvima drugih naroda, čarima dalekih zemalja i
kako se upravlja lađama da bi se do njih stiglo.
Englezi su
se ukrcali na lađe i po to bogatstvo otišli. Kad su bez
kolonijalnog bogatstva ostali, kad su i njega pojeli
nezasiti istorijski skakavci, osim na nostalgičnim
imperijalnim paradama,
Englezi nisu živeli od svojih
bogatih uspomena. Znajući da je s uspomenama toplo, ali da one
još nikog nisu nahranile, oni su živeli od zdravog razuma,
svoje najvrednije i najstabilnije osobine. On ih je učio
prilagodljivosti, i lako, zamenjujući im Indiju, postao
njihovo najveće nacionalno bogatstvo.
Mene i mog prijatelja Živorada škola je učila koje čemu. Izmedu ostalog, da smo vrlo bogati.
Socijalistička
se škola od kapitalističke – a pohađao sam obe – razlikovala
samo po tome što smo po socijalističkoj bili još bogatiji: sada
smo, naime, zbog toga što je radni narod uzeo stvar u svoje ruke,
tačno znali šta ćemo s tolikim bogatstvom.
U svakom
slučaju, i po jednoj i po drugoj, Jugoslavija je bila Solomonov
rudnik zemnog blaga, srećno ukršten s plodnim božjim Edenom,
rajem na Istoku.
Niko nam, avaj, nije rekao da za lagodan
život to neće biti dovoljno. Da je za lagodan život potrebno
imati još i razum ili bar nekog velikodušnog bankara. Jer,
imati razum s kojim se velikodušni bankar nalazi, takođe nije
dovoljno. I najvelikodušniji se bankar s vremenom i sam
urazumi.
U međuvremenu, skakavci su oko nas plandovali i godinu za godinom nam jeli.
A
Živorad i ja smo i dalje živeli u zabludi da nam sve ide dobro,
čak sve bolje i bolje, i da će nam sve bolje ići sve dok budemo
razumni. Jer, i u drugoj smo zabludi bili.
Zabludi da smo
jako razumni, jako pametni, jako vešti. Pošto smo uobražavali da
smo uspešni, verovali smo da smo i razumni; pošto smo
uobražavali da smo razumni, morali smo verovati i da smo
uspešni.
A skakavci su nas i dalje jeli, jeli, jeli.
Kada
nas je život otreznio i dokazao nam da nismo bili uspešni,
otkrili smo jednovremeno da ni razumni nismo bili, da nam je
sve vreme nedostajao upravo zdrav razum, blago koje nismo mogli
iz zemlje iskopati, s drveta obrati, s oranica požnjeti ili
iz skladišta izvaditi, ako tamo prethodno nije zakopano,
posađeno, posejano i sklonjeno.
Blago koje, na žalost, nismo ni od koga mogli konfiskovati, eksproprisati ili nacionalizovati.
Da
bi se razum imao, decenijama ga je potrebno gajiti i
negovati u glavama građana. I onih koji upravljaju i onih
kojima se upravlja.
I zato smo sada okruženi skakavcima koji nas jedu.
Dobri
običaji nalažu da se na raskršću stare i nove godine
prijateljima i poznanicima poželi sreća. Počinjući novu
seriju Pisama iz Londona, ja to, evo, i činim. Usuđujem se,
međutim, da ovom prilikom zanemarim tradiciju i da predmetom
svojih želja ne učinim srcću nego – razum.
Imam, naime,
utisak da smo, barem do sada. sreće imali i više nego što smo je
zaslužili. ali da smo s razumom počesto bili u manjku.
A da smo manje sreće imali, više bismo se na razum morali oslanjati.
I
danas bismo od razumnih predvidanja a ne nepredvidljivog
slučaja pravili pretpostavke svoje budućnosti. Ne bismo se s
gorčinom osvrtali da iza sebe vidimo tolike godine koje su
pojeli skakavci.
A izmedu njih i proteklu, godinii 1986, da u 1987, bojim se, osim nada, ponesemo samo svoje gladne skakavce.
Izvor borislavpekic.com