Bosanski Ćopić u inat srpskom Ćopiću

<p>Treba dočekati da se potroši jeftina dnevno-politička zamajancija, koja umjetnički opus mnogih književnika, uključujući i Branka Ćopića, pokušava podrediti nacionalnom. Bez veznika i kod tog famoznog nacionalnog kačenja. Ćopić će i tada nesumnjivo biti isto što i sad, veliki bosansko-hercegovački i jugoslovenski pisac, jer njemu srpstvo nikad ni za šta nije služilo, izuzev da se popuni rodni list ili krštenica.</p>

Radmila Karlaš / 31. Mart 2011

Ni evociranje uspomene na Branka Ćopića, povodom 27 godina od njegove smrti, nije prošlo bez dnevno političkog banaliziranja, u prevodu, pokušaju svođenja ovog književnika na puku nacionalnost. Podrazumijeva se, srpsku. Mada u svakom obračunu između Branka, velikog karizmatičnog književnika iz Bosne s jedne, i insinuiranog Branka Srbina s druge strane, ovaj potonji nema šanse. Samo primitivci i vulgarni nacionalisti vjeruju u drugačiji ishod. Oni za koje su fabrikovane poluistine, upakovane među stranice dnevno-političke dopadljivosti, Biblija.

Nema sumnje da je Branko Ćopić bio jedan od najkarizmatičnijih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije, oštrog jezika i britke pameti, doživotno „inficiran“ bosanskim pejzažima, Unom, Bihaćkim krajolikom, uopšte uzevši, cijelom Bosanskom Krajinom. I da bi nesumnjivo, da je živ, odbrusio nacionalistima da je on malo veći od tog pretinca na kojem piše „Srbin.“ I vjerovatno da se gone u majčinu. Tu zabune nema, izuzev one koja je nastala na početku Brankovog života i o kojoj će sam pisac ostaviti pisani trag.

Kad sam se rodio, u kući niko nije bio sretniji od moje babe. Jedva je čekala da malo ojačam i da me odnese popu. Prema onim običajima, trebalo je da me pop krsti i upiše mi ime u knjigu rođenih. Kad je pop obavio svoj posao, baba, noseći me u kolijevci, navrati u birtiju. Spusti kolijevku u jedno ćoše i, sretna što je dobila unuka, rakijom stade častiti seljake što su se tu zadesili. Poslije svake zdravice i onoga: „Neka ti unuk bude živ i zdrav“, baba bi strušila rakiju, pa kad se već podobro nacvrcala, krenu kući. Zaboravljen, ja ostah u ćošku dremuckajući mirno.

Djed, nestrpljivo iščekujući unuka, presrete babu na kućnom pragu, pa kad je ugleda bez kolijevke, ljutito dreknu: „Gdje mi je unuk?!“

„Unuk...? Unuk...! Aha, eno ga, ostade u birtiji...“
„Šta će zaboga dijete u birtiji?“
„Šta će?! Ostade da s ljudima pije!”, procijedi s mukom baba.

Djed shvati šta se zbilo, izgrdi babu i natjera je da se vrati po mene. Ušavši u krčmu, baba, već pomalo otriježnjena i djedovom grdnjom i šetnjom, hitro priđe kolijevci, pa stade zabezeknuta kad vidje da je prazna. Pogleda okolo i spazi kako neka snaša sjedi za obližnjim stolom i doji dijete.

„Daj mi unuka, ako boga znaš!“, zavapi plačno baba.
„Kako ti pade na um da je ovo baš tvoj unuk?“
„Ama moj, ta čiji bi bio?“

Da se ne bi razvila svađa, umiješa se i birtijaš.

„Tvoj unuk se dernjao, rastjerao bi mi sve goste, da ga ne podoji ova snaša. Umjesto da se svađaš, zahvali joj što ti nahrani maloga.

Baba se smiri, uze me i stade zagledati sa svih strana sumnjičavo vrteći glavom i pitajući se je li to stvarno njen unuk ili ga je snaša zamijenila jer je ljepši od njenog sina. Eto, tako sam, već na samom pragu života, stvorio neprilike i zabunu u porodici, a to je razlog što i danas posumnjam da sam ja zapravo neko drugi, a da je pravog Branka, ljepšeg, odnijela snaša iz krčme. (Branko Ćopić, „Zabuna na početku života“)

Da su zabunu i nakon ovog događaja pokušali unijeti mnogi, jesu! „Napisao knjigu o Kosovu, pa bilo zabranjeno i čovjek se ubio!“, ‘objasnio' je Ćopićevo samoubistvo te davne 1984. neki beogradski taksista, novinaru, književniku i publicisti Enesu Čengiću, na surčinskom aerodromu, opravdavajući onu - što čovjek ne zna, svakako izmisli. I tako, od tog dana, protegla se poneka decenija. Od Kosova pa do Bosne, priča ista. U pomen na smrt Branka Ćopića, u nekom ovdašnjem dnevnom listu, recimo da se zove Lipa srpska, Ćopić je naveden kao srpski pisac, ako je neko od revnosnih čitalaca uopšte još i sumnjao. Diplomirao u Beogradu, bio član SANU, da razuvjeri i najnevjernije Tome. Rodno mjesto, Hašani kod Bosanske Krupe u Bosni i Hercegovini, za svaki slučaj nije navedeno.

Za svaki slučaj, navešćemo da je ove stihove napisao Branko Ćopić: “Ej dječačke uspomene glupe, zbogom mala iz Bosanske Krupe...“ Jedna od neispunjenih želja Radovana Karadžića-Dabića,  a imao ih je prilično, bila je da se taj gradić zove Srpska Krupa. Kao i da ona, umjesto Bosanskoj, pripada Srpskoj Krajini, ali ni tu nije imao sreće. Tako ostaje da je Bosanska Krajina bila Ćopićev izvor inspiracije u kojoj je pronašao najviše motiva za pisanje. Rodni Hašani se nalaze u državi Bosni i Hercegovini, a nalaziće se tamo čak i ako vraču manjeg blentiteta padne na um da zabrani pominjanje iste. Iz već poznatih, vrlo pragmatičnih razloga koji nemaju ništa s demagogijom o unitarnosti i tako to. A ni s Ćopićem. 

Kad već Bosanska Krupa nije mogla postati srpska, 27 godina nakon smrti, Branko Ćopić iz Hašana kod Bosanske Krupe, gdje se revnosno obilježavaju obljetnice vezane za ovog pisca, ponovo se proglašava Srbinom u manjem blentitetu, s onim naročitim prizvukom, koji kao da kaže: Nije važno da li ste veliki čovjek ili umjetnik, bitno je samo da ste Srbin. Ljudi, Ćopić je Srbin. I... Srbin je. I... opet je Srbin. Kao takav, dobro je došao u Srpsku bez BiH. Ćopić, doduše, nije baš tako ugledan Srbin u Srba kao recimo Petar Kočić, zagarantovano rođen u Srpskoj. Kočić se već dugo u grobu pretura kao na ražnju, jer su njegovim imenom kićene mnoge nacionalističke papazjanije. Kočićeve čuvene riječi da svako ko iskreno i strasno ljubi svoju domovinu na koncu umre gladan i prezren kao pas, promovišu Srbende koje upravo doprinose da se ove riječi sprovode u praksi. Kočić će nesumnjivo nastaviti da se obrće u grobu, Dučić u Trebinju pogotovo, jer je posigurno bio malo veći Srbin, mada mu to nije bilo zanimanje, dok je Ćopić malo zabludjeo, jer je bio revolucionar i partizan. To se doduše uglavnom prećutkuje, ali Ćopića partizanski trag prati kao kakva kuga. Da je bio na strani četnika, pardon, fašista, progledalo bi mu se kroz prste i što se eto morao roditi baš u Hašanima, u dijelu zemlje koji nema prefiks srpski i čije ime vrač blentiteta uvijek podrigne. Da bi spriječio gorušicu, vrač se revnosno uvijek potrudi da dovabi pisce s druge strane Rijeke, kako bi razdragano i ustima punim slasti mogao reći ime njihove domovine, takođe  podrignuvši na kraju, ali ovaj put od sreće i gušta. Naučnici su zaključili da je podrigivanje u vrača usko vezano sa nekretninama koje isti slaže s druge strane Rijeke kao pasijans i koje mu pomažu da preboli ružne uspomene kada je iz carstva šuma i livada bačen na beogradski asfalt. Udarac je bio tako silan da se još tada zarekao da će taj grad jednom da baci na koljena. Za sada mu je uspjelo da jedan drugi grad nadomak svog sela baci na koljena u ekonomskom, kulturnom i svakom drugom smislu, valjda se i njemu svetivši samo zato što je grad, ali to je već neka druga priča.

Dakle, treba dočekati da se potroši jeftina dnevno-politička zamajancija, koja umjetnički opus mnogih književnika, uključujući i Branka Ćopića, pokušava podrediti nacionalnom. Bez veznika i kod tog famoznog nacionalnog kačenja. Ćopić će i tada nesumnjivo biti isto što i sad, veliki bosansko-hercegovački i jugoslovenski pisac, jer njemu srpstvo nikad ni za šta nije služilo, izuzev da se popuni rodni list ili krštenica.

A što bi rekli naši narodi i narodnosti u određenim zgodama i nezgodama jedinstveno: „Jebe lud zbunjenog. Ne jebe, već siluje. Jebe ga u kulturni prostor. Zapravo siluje. A ko siluje...“

„Ne treba Veliko Srbi da strahuju za sudbinu srpskog naroda u federativnoj Jugoslaviji pa ni u autonomnoj BiH“, apelovao je još 1918. srbijanski intelektualac Živojin Perić na velikosrpske intelektualce. Perić je s grupom istomišljenika, tadašnjih članova Napredne stranke, te socijal-demokrata, koji su zagovarali koncept države sa slobodnim pojedincem u svom središtu, predstavljao početak političkog pluralizma u Srbiji.

Odbacivao je nacionalnu sentimentalnost, te govorio da ne prihvata devizu koja kaže da patriotska laž predstavlja dužnost. Zato i ne čudi što je Perić, skupa sa istomišljenicama bio odbacivan od savremenika i zanemarivan od istoričara. Ljudi poput njega postaju relevantni tek u svjetlu potonjeg istorijskog iskustva koje je pokazalo da težnja ka homogenoj nacionalnoj državi (kao i rješenje nacionalnog pitanja u svenacionalnom državnom ujedinjenju) – na Balkanu vodi u rat „svih protiv svih“.

Uključujući i silovanje kulturnog prostora.

„Jednom sa ostalim narodima u Državi, Srbi će moći sačuvati svoju individulanost samo ako imaju dovoljno snage i vrijednosti. Jedino onaj narod, u jednoj nacionalno heterogenoj državi, traži za sebe hegemoniju i dominaciju tj., materijalnu silu kroz vlast, koji se, sumnjajući u svoju intelektualnu moć, ne osjeća dovoljno sigurnim da se održi bez sile“, naglašavao je Perić.

Ćopić svakako nije sumnjao kako u svoju literarnu, tako ni u intelektualnu vrijednost.

Da je bio internacionalac, prećutkuje se, kao i to da je sa Bosnom i Hercegovinom nesraskidivo povezan. Ćopić je, na sreću, ostavio dovoljno pisanih tragova.

Jedan od njih govori o tome kako je istog dana kada je upoznao Ziju Dizdarevića (bio je ubijeđen da je Zija žensko, te je nakon što je pročitao njegovu prvu priču „U bosanskoj kasabi" zamišljao prelijepu bledunjavu ženu krupnih očiju, unaprijed se radujući susretu sa ovom pjesnikinjom idilične bosanske kasabe izgubljene među brdima, da bi se šokirao kada mu je Zija predstavljen, mršavko koji se, prema njegovom opisu, kezio kao varen zec) Ćopić upoznao i Jovana Dučića.

„Dučić je u to vrijeme plivao u velikosrpskim vodama. Nastojao je, zajedno sa Dragišom Vasićem da i mene uvuče u Srpski kulturni krug, na šta nisam pristao. Prilikom razgovora sa Dučićem i Vasićem, kojem je prisustvovao i jedan poznati stari beogradski advokat, pripitaše me i za Dizdarevića. Odmah se raspričah o Ziji i počeh ga hvaliti kao mladog i talentovanog pripovjedača. Kako se on osjeća, pitao me Dučić. Odgovorih mu: ‘Pa eto, osjeća se, bogami, dobro: zdrav, krepak i živahan mladić.'

'A ne to, momče, nego nacionalno, kako se nacionalno osjeća?’ nastavlja Dučić.
‘Ma, kako da vam kažem... Osjeća se onako, više internacionalno...'
'Nemojte šarati, mladi gospodine’, upada u razgovor advokat. 'Komunista! Tako recite!'
'Ne znam, bogami.', slagah.

Ako su uz Ćopića, Skender Kulenović i Meša Selimović takođe Srbi, o Andriću da se ne govori, pisci koji su neraskidivi dio kompleksnog bosanskog tla, i koji su duboko zaorali u bosansko biće sa svim njegovim slojevitostima, onda smo svi silovani. U mozak.

Upravo zbog nepristajanja na barijere, kalupe, laži i ideološko politikanstvo, Ćopić je početkom 50-ih godina prošlog vijeka pisao satirične priče, kritikujući anomalije i ličnosti iz tadašnjeg političkog života. Zbog najpoznatije, Jeretičke priče, bio je izložen agitpropovskoj hajci. Veliku pomoć tada mu pruža Miroslav Krleža, koji je o Ćopiću razgovarao i sa Titom. Krleža Ćopića vraća na javnu scenu tako što mu omogućava da piše za književni časopis „Forum“. 

Neposredno nakon Ćopićevog samoubistv,a nije bila pronađena nikakva oproštajna poruka. Njegova supruga, Bogdanka – Cica, u limenoj kutiji „Pelikan“ u kojoj je držala pribadače, nakon izvjesnog vremena pronašla je savijeno, rukom pisano pismo, kojim se Ćopić oprašta sa lijepim i strašnim životom.

„Sam je kriv za svoju smrt. Vadili su ga iz govana mnogi dobri drugovi pa nije pomoglo. Bio je tu i Hector, ambasador iz Meksika, sada je u Turskoj, i Selim Numić, i Ratko Novaković, i Cica, bog je ubio dabogda! I njegovi brojni čitaoci, ali ništa nije pomoglo. Pomozite joj da preživi ovu moju bruku i sramotu, ako je ikako moguće.

Zbogom lijepi i strašni živote!“

Mart mjesec, 1984 godine!

Ćopić je nekoliko puta svom prijatelju i biografu Enesu Čengiću ponavljao da će se ubiti, jer ga je, kako je govorio, toliko spopala skleroza da više ne može ni pismo napisati, a ponekad čak ne poznaje ni ljude, ni stvari oko sebe. 

„Ja i danas posumnjam da sam neko drugi, a da je drugog Branka, ljepšeg, odnijela neka snaša iz krčme...“ Tako i oni koji pročitaju šture napise u novinama o „srpskom“  Ćopiću posumnjaju da je riječ o istom Branku.  S pravom. Između Branka, velikog čovjeka i pisca i Branka Srbina je veliki procjep. U kojem se nalaze sve gluposti i zablude, kao i ono silovanje kulturnog prostora iz ove priče.

 

Vezani tekstovi : Mala moja iz Bosanske Krupe

 

 

 


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.