Božićno primirje

Ponekad i u ratovima postoje trenuci kad preovlada ljudskost, ma kako to kratko trajalo. Jedan događaj je ušao u legendu po nečemu što je graničilo sa nevjerovatnim i u trenutku kada se desio, a pogotovo danas izgleda kao nešto što bi rijetko kome palo na pamet.

Milijana Pavlović / 25. Decembar 2013

Na ovaj dan, koji vjernici zapadnog obreda proslavljaju kao Božić, 1914. godine, u vihoru Prvog svjetskog rata, na Zapadnom frontu se desila serija spontanih prekida vatre jer su vojnici prosto odbili da pucaju jedni u druge. Nostalgija za porodicom i toplinom doma pobudila je u stanovnicima rovova želju da bar na jedan dan zaborave da trunu u blatu i da moraju da pucaju u ljude kojima ni ime ne znaju za nečiji interes.

Počelo je sporadičnom razmjenom čestitki, spontano i više iz želje da se nekako obilježi i taj dan, koji najviše znači okupljanje porodice. Nijemci su kitili rovove i pjevali, Škoti odgovarali gajdama, u nekim slučajevima su održane i zajedničke mise. Na sam Božić vojnici su na nekim ratištima izašli iz rovova. Oficiri su bili bijesni, ali to nije spriječilo vojnike da razmijene i poklone, meso za cigarete, poneki suvenir za uspomenu na taj dan. Došlo je čak i do fudbalske utakmice na ničijoj zemlji, između Engleza i Nijemaca. Kao svjedočanstva na ove događaje ostala su pisma vojnika koji su bili dio svega ovoga i od kojih je većina ostavila kosti pred tim istim rovovima onda kad je apsurd pobijedio razum i nastavilo se besmisleno krvoproliće.

Komande su rigale vatru, ovakav čin ljudskosti je bio okarakterisan kao izdaja i učesnici ovih događaja nisu prošli nekažnjeno. Ostalo je zapamćeno upozorenje vojnika jednog njemačkog bataljona Englezima sa druge strane rova, da ih zbog kazne smjenjuje pruski bataljon i da se čuvaju, jer Prusi ne prezaju ni od čega. Bilo je zabranjeno da se govori o nesvakidašnjim događajima, cenzori na svim stranama su se dobro potrudili da detalji ne dođu do javnosti, a ako su i došli, javnost (s izuzetkom one engleske) ih je strogo osuđivala, jer kako, pobogu, da se družiš s neprijateljem? I kako to uvijek biva, sve to su osuđivali uglavnom ljudi koji nisu ležali u blatu i čekali da ih pogodi metak ili granata. Trebalo je da drugi ginu, da bi neko o tom mogao da priča i raskomadana tijela naziva herojima koji su hrabro dali život u borbi protiv neprijatelja, ko god da to bio. Ali šta se desi kad onaj vojnik shvati da je i onaj preko puta isto tako vojnik, čovjek, možda isto tako natjeran u rov, i da ima ime i prezime, lice, porodicu, da isto želi da se vrati kući i živi u miru? Komande se boje toga, jer vojnik ne smije da misli, samo da izvršava naređenja. Ako počne da razmišlja, da gleda čovjeka i u neprijatelju, onda će teže pucati u njega. Ako ne puca u njega, kako će se dobiti rat? Ali zašto nam uopšte treba rat? Zašto moramo da se bijemo kao da su tamo prijeko svi ljudi loši, čak nisu ni ljudi, nego krvoločne zvijeri, kako se uvijek govori?

Kada su Italijani bjesomučno ginuli na Soči, nastala je među vojnicima jedna pjesma pod naslovom O Gorice, prokleta da si (O Gorizia, tu sei maledetta), koja opisuje osjećanja običnog čovjeka, poslanog u besmisao ljudske klanice. Ko god je uhvaćen da pjeva njene stihove, bio je strijeljan bez neke velike procedure. Šta je to bilo toliko pogrešno po mišljenju oficira, dovoljno se vidi iz ove strofe:

Nazivate poljem slave
Ovu zemlju preko granice
Ovdje se umire vičući: ubice,
Jednog dana prokleti bićete.


Poznat je slučaj generala Kantorea, koji je komandovao italijanskom vojskom u predjelu Kortine d’Ampeco, na masivu Tofane, koji je ubijen nepuna tri mjeseca nakon početka ratnih dejstava u toj zoni. Sve do danas, Italijani su pomno čuvali mit o velikom generalu kog su ubili Austrijanci kad je jedne ljetnje noći izašao da malo obiđe liniju, pred poduhvat za koji je svako normalan rekao da je samoubistvo. Kantore je radije slao ljude u smrt, nego da prizna da je pogriješio, a vojnicima je bilo dosta izlazaka pred austrijske mitraljeze i granate u svojstvu glinenih golubova. Tako je tog 20. jula Kantore dobio metak u glavu, a i spomenike i odlikovanja, pa i ulazak u legendu, za razliku od onih koje je slao u smrt besmislenim pohodima. Nedavno je dokazano da rupu u njegovoj kapi nije mogao napraviti austrijski metak, nego isključivo italijanski, što pak nije spriječilo javnost da ga i dalje smatra herojem. Onaj ko se obračunao sa generalom za italijansku istoriju ne postoji, a kolege ga nikad nisu odale, jer bi onda on dobio metak u glavu. Priča kaže da je na dan sahrane generala Antonija Kantorea za njim plakao samo njegov konj.  

Čovjek je zvanje s kojim se svako od nas rađa, ali ga veliki broj putem izgubi. Ostati čovjek i u vremenu bezumlja je podvig, a toga se promotori haosa među nama veoma boje. Trude se da nas ubijede da smo ugroženi jedni od drugih, ističu razlike među nama koje su smiješne u odnosu na ono što nas povezuje, stvaraju fantomski strah i tjeraju nas da se branimo iako nemamo od čega, i sve dok im to budemo dopuštali, među nama će vladati nepovjerenje, smatraćemo tuđe države svojima i živjeti nečiji drugi život. Onaj „drugi“ će uvijek biti drugi, nikada čovjek, biće neprijatelj i zlo koje treba iskorijeniti. Dizaćemo i dalje spomenike onima koji su ubijali, a nikada Čovjeku, zaboravljaćemo one koji su nam pomogli i slavićemo one koji su nas gurnuli u grotlo rata i klanja, umjesto da sjednemo s komšijom i proslavimo i njegov i svoj praznik, u zdravlju i veselju.

Nekad ludilo stane, jer prevlada razum, kao što je barem na par dana stalo te 1914. godine, kad je Čovjek bio jači od mašine za izvršavanje naređenja. Ako je pronalazak Čovjeka na toj nekoj „drugoj“ strani izdaja, pa neka je, neka je hiljadu puta, hajde da slavimo takve izdajnike, jer zbog njih, a bilo ih je i u posljednjem ratu kod nas, zbog njih ovaj svijet još uvijek postoji.

 

Od iste autorke : O uzgoju ovaca i sličnim disciplinama

 

 

 


Buka preporuka

Reportaže

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.