Branko Perić: Biralište, časno sudilište

Prvi rezultati proteklih izbora izazvali su kod aktera biračkog procesa prerano oduševljenje i pretjeranu tugu.

Branko Perić / 17. Novembar 2020

 

Domaći posmatrača si uh ocijenili kao „demokratski napredak“ (Koalicija Pod lupom), a strani medijski izvještači kao „utiranje puta novom načinu vladanja“ (AP). 

Nema mnogo razloga ni za oduševljenje, a ni za tugu. Ništa se suštinski nije promijenilo da bi se mogao naslutiti „demokratski napredak“, a pogotovo ne „novi način vladanja“. Prije bi se moglo reći da će sve ostati isto, sa tendencijom da bude gore. Stvari su toliko jasne da im nije potrebna posebna argumentacija. Naše političke partije su posljednjih dvadeset godina obesmislile politiku kao djelatnosti koja postoji zbog građana, njihovog dobra i njihove budućnosti. One su se oblikovale kao interesne grupe čiji je cilj osvajanje vlasti  i opstanak na vlasti radi grupnih i privatnih interesa. Izbori su bili samo mehanizam za preraspodjelu osvojene moći. Tako nekako se politika pretvorila u profitersko-pljačkašku djelatnost u zoni institucionalnog organizovanog kriminala u kojoj su se osmišljavale krađe, prevare, ucjene i  pljačke javnog novca i prirodnog bogatstva. Iz takvog stanja iskorak je moguć samo u još veći kriminal, a nikako u demokratsko ozdravljenje. Treba obratiti pažnju na izjavi lidera najjače političke stranke (SNSD) nakon gubitka načelničke pozicije u Banjaluci, koji je građanima zaprijetio da će gradu obustaviti tokove finansiranja, pa čak donijeti i novu zakonsku regulativu koja će načelnička ovlaštenja potpuno obesmisliti. Političke prijetnje koje dolaze od nosilaca vlasti morale bi biti zona ozbiljnog kriminala. U svakom slučaju, prijetnje sa pozicija vladajuće moći nisu dio političke kulture na kojoj počiva demokratija. 

Opozicione načelničke pozicije u dva najveća grada u RS ne treba uzimati kao demokratsko provjetravanje zagađenog političkog prostora.   One same po sebi nose potencijalal ozbiljnih međustranačkih sukoba i ne utiru nikakav novi put u način vladanja koji bi bio demokratsko ohrabrenje. Treba imati na umu  činjenicu da novoizabrani načelnici ni u Banjaluci, a ni u Bijeljini, po svemu sudeći, neće imati iza sebe skupštinsku većinu, što će, kako se već najavljuje,  voditi raznim opstrukcijama i usporavati bilo kakve privredne i investicione procese. 

Ono šte donose izborni rezultati biće novi zastoj i regresija iz koje će se pokušati izvući politički profit za parlamentarne izbore koji dolaze za dvije godine. Takođe, novonastali odnosi snaga otvaraju prostor za unosnu koalicionu trgovinu na lokalnom nivou i dodatnu kriminalizaciju društva koje se davi u korupciji. 

Prema tome, pad dvojice Dodikovih kandidata za načelnike u najvećim i najvažnijim urbanim centrima nije najava novog talasa koji ima demokratski potencijal! Prije bi se moglo reći da se radi o sticaju više okolnosti koje su  proizvele građanski bunt i reakciju na  Dodikovu osionost i arogancija. Banjaluka je izgubljena onog trenutka kada se vrh državne vlasti uključio u zataškavanje ubistva Davida Dragičevića i otvoreno se okomio na građane koji su zahtijevali pravdu. Dodik u tom sramnom pravosudnom slučaju nije pokazao državničku mudrost, a ni stepen elementarne empatije. Prvo je sa ministrom policije otišao u posjetu nesrećnim roditeljima ubijenog (što nikada i nigdje nije praksa državnika), umjesto da je pozvao ministra unutrašnjih poslova i zatražio hitnu i sveobuhvatnu istragu. Nakon toga je krivicu prebacio na Tužilaštvo i obećao da će lično predvoditi demonstracije ispred zgrade tužilaštva sve dok ih ne istjera, što se, naravno nije dogodilo. Nikada nije zatražio od nezavisnog regulatora pravosudnog sistema (VSTS) da provede internu istragu o postupanju tužilaca u ovom slučaju i o eventualnim propustima obavijesti javnost. Kao što se zna, do danas nema nikakvih informacija o napretku istrage. Umjesto pravde koji građani s pravom traže, policija je krenula u demonstraciju sile i moći. Javni protesti građana su zabranjivani i  mirne demonstracije razbijane. Vođe i članovi grupe „Pravda za Davida“  su hapšeni i privođeni u policiju. Na stotine građana prijavljeno je za narušavanje javnog reda. Slike učesnika protesta koje policija mlati i gazi nogama obišle su svijet. Ovakva surovost i bahatost vlasti nije mogla ostati nekažnjena. Nije pretjerano zaključiti da je mrtvi David Dragičević aktuelnog načelnika Banjaluuke poslao u ropotarnicu istorije. 

Dodikov kandidat za načelnika Banjaluke Igor Radoičić, po svemu najbolji kandidat koga SNSD ima, nije imao šanse da uspije sa ovakvom hipotekom koju je ponijela vladajuća SNSD. Čak i da nije bilo sluščaja Dragičević, javno ponašanje Milorada Dodika i nekoliko njegovih trabanata bilo je toliko neotesano i bahato da je iritiralo javnost i stvaralo odioznost među vlastitim članstvom. Predsjednik političke stranke pretvarao se u skupštinskoj sali u seoskog siledžiju i  drumskog razbojnika koji narodne poslanike ponižava, vrijeđa i psuje. Potreba da se primitivizmom potvrđuje politička i svaka druga moć morala je izazvati revolt i nagon za nekom vrstom kazne i osvete. Izbori su bili prva prilika da se izvrši kazna. Račun je ispostavljen Igoru Radojičiću! 

Mladi i hrabri Draško Stanivuković ne bi imao nikakve šanse da je Dodik imao više pameti i mjere u odnosu prema vladavini zakona i pravdi u slučaju Dragičević i više poštovanja prema opoziciji. Zaboravio je da je pravda posljednje utočiste ljudske nade i dostojanstva. Sve što je ovaj pionir u politici imao jesu hrabrost da se suprostavlja primitivnoj aroganciji moćnika i, makar i intuitivno, razumijevanje da mu sirovi Dodik pravi promociju i ispisuje karijeru. 

Slučaj sa Mićom Mićićem je vrhunac političke bahatosti. Takvo odsustvo razumijevanja političke realnosti je teško objasniti. Vjerovanje da se uz pomoć političkih konvertita (papaka i preletača) može preoblikovati politička realnost je diletantizam najvišeg reda. Nominujući Miću Mićića za načelnika Bijeljine,  dodijeljeno mu je najviše partijsko priznanje, ne vodeći računa o činjenici da je na taj način poniženo i uvrijeđeno članstvo vlastite stranke u Bijeljinu. Reagovanje je bilo u skladu sa ljudskom prirodom. Građani Bijeljine nisu birali; oni su glasali protiv Miće Mićića! Plitička bahatost i samouvjerenost bez pokrića srušili su projekcije najjače političke stranke u RS.  Ova dva slučaja mogu biti školski primjer samoubilačke izborne kampanje, svojstvene liderima koji su izgubili kontakt sa realnošću.                  

Izborna kampanja ni ovaj put nije iznjedrila ni jednu ozbiljnu ideju oko koje bi se mogli okupiti birači. Opozicija je bila jednako neinventivna, kao i stranke vladajućih koalicija. Programi i platforme nisu otišli dalje od projekata mostova, puteva i križnih tokova, koji se finansiraju iz javnih fondova kojima upravljaju vladajuće nomenklature.  Zbog toga ne treba da čudi što su u ovom izbornom procesu birališta odigrala ulogu sudilišta za vlastoržačku bahatost i politička poniženja građana. Nije se biralo, nego se kažnjavalo! Pod mačem su se našli kandidati za načelnike. To je bi način da se izvrši pravda i da bude vidljiva. Naravno, reagovanje je više impulsivno nego politički osmišljeno, što se jasno vidi iz činjenice da ni jedan novi načelnik nema iza sebe skupštinsku većinu.

Treba se prisjetiti sa kakvim se problemima demokratija suočava od antičke Grčke do danas. Platon se obraćao svom prijatelju, riječima: „Vidiš li ona tri čobana? Sve dok oni mogu da nadglasaju mene i Sokrata, i usled toga da donose odluke, ja u demokratiju ne verujem!“. Danas prisustvujemo najozbiljnijoj krizi demokratije na globalnom nivou. Izbori i glasanje više nemaju nikakav značaj. Izborni rezultati se kroje i prekrajaju izbornim prevarama, krađama i raznim trgovinama. Izborni procesi su u rukama najnedostojnijih i najgorih. 

Svaka sličnost sa Platonova tri čobana je slučajna!   

 

   


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.