<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Branko Perić: Godina izbora - uspjeh ili sumrak politike?

KOLUMNA

Nije se naša demokoratija ni iscrpila, ni ubila samu sebe. Ona je ovdje uništena u začeću i opstaje kao simulakrum koji se kao konačan proizvod svodi na organizovani državni kriminal.

28. decembar 2020, 9:46

 

Ako bi se čovjek upustio u dublju analizu izbornog procesa i rezultata proteklih izbora, ne bi mu trebalo mnogo da zaključi da su naše politike obesmišljene i da naši izbori nemaju mnogo veze sa političkom voljom i demokratskim ciljevima.  Ne treba se tome mnogo čuditi. Demokratija je u cijelom svijetu odavno u ozbiljnoj krizi. Vidio je to davne 1814. drugi predsjednik Amerike Džon Adams. Adams je svom prijatelju Džonu Tejloru, profesoru političke filozofije, pisao da demokratija nigdje ne traje dugo. „Ona se brzo istroši , iscrpi i ubije samu sebe. Još se nije pojavila demokratija koja nije izvršila samoubistvo“, pisao je Adams. 

Nije se naša demokoratija ni iscrpila, ni ubila samu sebe. Ona je ovdje uništena u začeću i opstaje kao simulakrum koji se kao konačan proizvod svodi na organizovani državni kriminal. Sve što se odvijalo na političkoj sceni posljednjih 25 godina zasnivalo se na političkim obmanama i laži. Ta politička laž nije imala za cilj da narod u nju povjeruje nego da se ni u šta ne vjeruje. Politika sa kojom se osvajala i održavala vlast zasnivala se ideologiji mržnje, nacionalizma i drugog kao neprijatelja. Kada se narod lažima i manipulacijom dovede u stanje da ne vjeruje ni u šta drugo osim u opasnost i nacionalnu ugroženosti, demokratija mu ne može pomoći. „Takvom narodu, pisala je svojevremeno Hana Arent, ne oduzima se kapacitet za akciju, već kapacitet da misli i sudi. Sa takvim narodom možete da radite šta hoćete“. 

Mogli smo sve to da vidimo i na ovim izborima, bar kad je u pitanju Republika Srpska. Većinu u lokalnim parlamentima osvojila je vladajuća koalicija na čelu sa SNSD-om, čija se politika dominantno zasnivala na matrici neprijateljskog (Sarajevo), nacionalnog (otcjepljenje) i izdajničkog (opozicija). Gubitak načelničkih pozicija u Banjaluci i Bijeljini ne bi trebalo uzimati kao glasanje za opoziciju nego glasanje protiv uvredljive političke arogancije i bahatosti jednog političkog lidera. 

S druge strane, opzicija ni kao koalicija, a ni pojedinačno, nije pokazala sposobnost da na ovakvu političku stvarnost ozbiljno areaguje. Njihovi programi svodili su se na koalicione dogovore, bez konzistentne, jasne, razumljive i provodive zajedničke politike. Njihovo reagovanje u izbornoj kampanji svelo se na izborne pamflete, koncipirane kao da su sami po sebi trebali da promijene političku stvarnost. To nije bio osmišljen i ozbiljan odgovor na politiku vladajućih stranaka. 

U svim dosadašnjim izborima opozicija je bila politika bez ideja, neorganizovana, nesposobna i politički neobrazovana. Čak bi se moglo reći da je opozicija u RS na ovim izborima samu sebe dodatno osakatila. Izbor Draška Stanivukovića za gradonačelnika Banjaluke je pobjeda koja će istovremeno biti veliki gubitak za opoziciju u Narodnoj skupštini. Moglo bi je to učiniti manje vidljivom, što bi se moglo negativno odraziti na parlamentarnim izborima za dvije godine.

Generalno, i ovi izbori su pokazali da su naše političke partije izgubile sve elemente partijskih struktura koje okupljaju pristalice ideja na kojima će se graditi budućnost i izgrađivati slobodno, otvoreno i pošteno društvo. One su danas isključivo interesne grupe koje povezuju lični profiterski interesi, čiji članovi parazitiraju na trošenju javnog novca i prirodnog bogatstva i čiji interes se svodi na što više koristi bez ozbiljnog rada. Političke stranke su pretvorile  državne institucije u partijske ekspoziture, popunjavajući ih isključivo svojim članstvom, bez mogućnosti pristupa po pravilima konkusa i objektivnih kriterija. Uzurpirana vlast opstaje kao partijska mreža koja ima zadatak da osugira partijsku kontrolu po dubini. To je omogućilo liderima vladajućih stranaka da se ponašaju kao apsolutistički vladari koji mogu iz državne blagajne da daju novac bez ikakvih propisanih kriterija i zakonskih procedura. Takva politička stvarnost je uvela društvo u stadij despotije u kome se politika svodi na volju pojedinca. Retrogradni procesi su pokazali da smo mi društvo bez elementarne moralne osnove i u fazi konstantne truleži.  

Situacija je gotovo idenična kada je pitanju opozicija u F BiH. Izvorna opoziciona SDP se prepolovila, sa tendencijom da se i dalje marginalizuje. Danas vidimo da  samo Tuzla opstaje kao posljednje utočište socijaldemokratske ideje. Opozicija koja se pojavila u posljednji čas (četvorka) oblikovala se od „otpadnika“ vladajuće SDA, koji nisu otišli zbog ideoloških neslaganja nego zbog nerealizovanih ambicija i nemogućnosti da svoje liderske ambicije dugoročno ostvare u vlastitoj stranci. Njih je na površini izbacila i na vlast dovela politika koja ih je i stvorila. Da bi ostala na vlasti, opozicija u Sarajevu će morati da sve više liči na SDA, ili će nestati na prvim izborima. Imali smo priliku da se u posljedice političkog kloniranja uvjerimo u bliskoj prošlosti. Sve što se odvajalo, živjelo je kratko i na kraju nestajalo. Vjerovatnije je da će i nakon ovih izbora na sceni biti iste politike sa dugačijim predznakom sve dok jednog dana fragmenirana politička scena ponovo ne postane jedinstvenane.   

Ima u ovoj priči jedan ozbiljan problem koji potkopava smisao priče. BiH sa dejtonskom strukturom nije se nikada uspjela oblikovati kao država. Projekat je ostao na nivou simulakruma koji, po svemu sudeći, nema šansu. Ona se danas organizovano osporava sa svih strana. Tvorci je nastoje održavati u životu po cijenu obostranih patnji. 

Tamo gdje nema ozbiljne države, nema ni ozbiljne politike. Gdje nema ozbiljne politike, izbori su politička farsa. 

Pitanje je samo dokle će farsa trajati!?