<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Branko Perić: Mali sudija i antiustavno mišljenje

KOLUMNA

Drskost i osionost nekih međunarodnih zvaničnika izlazi iz okvira elementarne pristojnosti.

26. februar 2021, 12:55


Pročitah da je Bodo Veber, viši saradnik Vijeća za demokratizaciju politike (Democratization Policy Council – DPC) iz Berlina i dugogodišnji analitičar međunarodnih politika na Balkanu, komentarišući za Televiziju N1 politiku međunarodne zajednice u BiH, komentarisao i mišljenje sudije dr Milana Blagojevića, koje je ovaj nedavno iznio u jednoj sudskoj odlucu.

Prema medijskim izvještajima, sudija Blagojević je, u građanskom predmetu koji je rješavao, odbio primijeniti Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, koji je nametnuo Visoki predstavnik, s obrazloženjem da nijedna odredba Dejtonskog sporazuma ne daje Visokom predstavniku pravo da preuzme zakonodavnu vlast u Bosni i Hercegovini, tj. da nameće bilo koji zakon ili drugi pravni propis. „Takvo pravo visokom predstavniku nije dano ni od strane Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, jer u tom pravcu ne postoji nijedna rezolucija tog tijela. Ni Rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 1031 od 15. prosinca 1995. godine Visokom predstavniku nije dato pravo da ovdje nameće bilo koji zakon ili drugi pravni akt“, napisao je, između ostalog, Blagojević u obrazloženju presude. 

Sudija Blagojević iznosi i pravni stav da ni Konferencija za implementaciju mira nema pravo ovlastiti Visokog predstavnika da u BiH nameće zakone ili druge pravne propise, tako da, ni prema domaćem, ni prema međunarodnom pravu, Visoki predstavnik nema prava pozivati se na bilo koje zaključke navedene konferencije, pa ni na zaključke te konferencije iz Bona 1997. godine, niti na zaključke i deklaracije upravnog odbora te konferencije, jer takvo pravo za tu konferenciju nije propisano nijednim pravnim izvorom unutrašnjeg i međunarodnog prava.

Jasno je da sudija Blagojević iznosi svoje pravno mišljenje u sudskom predmetu koji rješava. To je njegova profesionalna obaveza i on je dužan da svoje pravno mišljenje, saglasno pravilima sudskog silogizma, razložno obrazloži. Za ovu priliku nije od značaja da li je mišljenje sudije Blagojevića pravno prihvatljivo ili nije. Sudske odluke se donose većinom glasova i podložne su preispitivanju u žalbenom postupku u više instanci. Ne donose se sudske odluke uvijek jednoglasno. U vijećanju i glasanju često ima suprotnih pravnih mišljenja. Neki sudovi zajedno sa većinskom odlukom objavljuju i izdvojena sudijska mišljenja. Postoji naučno vjerovanje, meni blisko, da su izdvojena mišljena često biseri prava i da se zahvaljujući njima omogućava evolucija prava.  

Ne bi bio nikakav problem da je gospodin Veber javno iznio svoje mišljenje o mišljenju jednog sudije u BiH -  sudske odluke se u demokratskom društvu trebaju javno komentarisati, pogotovo ako se odnose na kontroverzna pravna pitanja, pa i pitanja međunarodnih dokumenata pravne prirode. Problem je drskost sa kojom jedan međunarodni stručnjak javno iznosi svoje mišljenje iz oblasti za koju nema relevantna stručna znanja i kvalifikacije, na način koji je u najmanju ruku neprimjeren za nekoga ko se predstavlja kao međunarodni stručnjak. 

Gospodin Veber sudiju Blagojevića naziva „mali sudija“. Ne pamtim da je neko za sudiju upotrijebio ružniju riječ! Prosto, nije zamislivo da se o sudiji, kakav god bio, može javno govoriti na tako ponižavajući način. Da je Veber na nekoj njemačkoj televiziji za nekog njemačkog sudiju rekao da je „mali sudija“, loše bi se proveo u javnom diskursu i na sudu. 

Milan Blagojević nije sudija bez iskustva, nije neko ko je nesrećnim slučajem dospio na malu ljestvicu hijerarhijske strukture pravosuđa. Čovjek je doktor nauka (oblast ustavnog prava!), sudija je Okružnog suda i neko iza koga postoji relevantno iskustvo. Da li je  dobar sudija ili nije – o tome ocjene daju relevantna pravosudna tijela. Da li je u pravu kada donosi sudske odluke i tumači pravne norme - i o tome se odlučuje u postupcima po žalbi i apelacijama pred ustavnim sudovima u Međunarodnim sudom za ljudska prava u Strazburu. Može se i o tome imati mišljenje, ali bi iza njega trebao da stoji pravni autoritet najvišeg reda. 

Gospodin Veber kaže se ne mora biti pravnik da bi se zaključilo da sudija Okružnog suda „ne može tumačiti ustavno i međunarodno pravo“ i da je to „antiustavno djelovanje“! Ne treba uopšte biti obrazovan pa da se shvati da gospodin Veber ne razumije ni pravo ni prirodnu ulogu sudije u demokratskom društvu! Međunarodni ugovori nisu uklesani u kamenu da bi bili izuzeti od tumačenja i podvrgavanja sumnji. Zbog toga ne mogu da se načudim da (ne)razumijevanju koje nam šalje gospodin Veber i njegovom pozivu da na Blagojevićevo pravno tumačenje „hitno reaguje VSTV“. 

Da li sudija Blagojević treba da tumači norme Dejtonskog sporazuma kao međunarodnog ugovora? Naravno! Posao sudije i jeste da tumači pravne akte, domaće i međunarodne, kad god ih primjenjuje. Svoja pravna mišljenja o važnim pravnim pitanjima sudija može da iznosi i javno, nezavisno od sudskih slučajeva. Niko nije pozvaniji od sudije da govori o važnim pravnim pitanjima. Nije Bodo Veber neko ko treba da ocjenjuje da li sudija Blagojevića ima to pravo ili nema. 

Dužnost je svakog sudije da se suprotstavlja nametanju zakona suverenim subjektima međunarodnog prava, jer je državni suverenitet civilizacijsko dostignuće i pravo koje ne bi trebalo ograničavati. Moć sile je uvijek prijetnja vladavini prava. Ona uvijek nastoji da ograničava pravdu. Zbog toga svaki pravnik treba imati pravo da to osporava i da o tome ima svoje mišljenje. 

Drskost i osionost nekih međunarodnih zvaničnika izlazi iz okvira elementarne pristojnosti. Oduvijek se znalo da je drskost pokušaj slabog da bude jak, ali se znalo i da je odmjerenost i pristojnost vrlina velikih i umnih. Šta je srozalo ljudski um na tako nizak nivo, druga je i duga priča. Izgleda da smo dotrajali kao civilizacija razuma!?

Dugo godina me čini nesrećnim etika javnog obraćanja u domaćem političkom spektrumu. Nekultura dijaloga postaje opšte mjesto. Najviši politički zvaničnici se prosto trude da budu neodmjereni i primitivni. Njihova retorika je arogantna preko svake mjere. Njihove poruke su neprijateljske i odbijajuće. Nezamislivo je sa takvim ljudima voditi dijalog, tragati za rješenjima i razgovarati o budućnosti. 

Imao sam skrajnutu nadu da će veliki demokratski svijet nametnuti obrasce pristojnosti, diplomatskog reda i političkog razuma. Nadao sam se zbog prirodnog procesa napredovanja, logike političkog sazrijevanja i logike uma. Nažalost, svijet u koji smo vjerovali okrenuo se bezumlju, drskosti, sebičnosti, agresivnosti i primitivizmu. 

Bodo Veber je samo tužan primjer i prilika da se na veliki civilizacijski zaokret upozori.