Severina Vučković, jedna od majki žrtava hrvatskog sustava koji primjenjuje tzv. teoriju otuđenja od roditelja u razgovoru za H-Alter detaljno opisuje mrežu institucija i ljudi koji su njezinom majčinstvu godinama nanosili patnje. U glavnoj ulozi: Milan Popović. U ostalim ulogama: Gordana Buljan Flander, Milan Bandić, Ljubica Matijević Vrsaljko, Ratko Maček, Klemm Security, Gzim Redžepi, Slobodan Ljubičić Kikaš, Ivica Lovrić, Patrik Šegota, Romana Galić, Tea Golub, CZSS Maksimir i mnogi drugi.
Javna ste osoba, vrlo popularna, vaš privatni život je pomno praćen, pa je javnost tako pratila i vašu vezu s Milanom Popovićem. Mediji su tu vezu predstavljali bombastično, a i vi sami ste o tome pričali vrlo zaneseno. Kada i kako su počele nevolje?
Već od početka, ali to nisam shvaćala. Jako se razlikovao od svih koje sam do tada upoznala, i to mi je bilo zanimljivo. Ubrzo sam vidjela da mu je znanje oskudno, da puno toga ili ne zna ili ne želi reći, a ono što kaže da temelji na predrasudama i na praznovjerju. A najteže mi je palo to što sam shvatila da on izbjegava bliskost i da je okružen zidovima koje ne mogu preskočiti. Pogriješila sam što se nisam prije oprostila od njega. Nakon četiri mjeseca otkrila sam da sam trudna, što me je istovremeno obradovalo i zabrinulo. Obradovalo me jer sam željela biti majka, a prestrašilo jer sam razmišljala o spoznaji da nas dvoje pripadamo potpuno različitim svjetovima. Pitala sam se kako će taj čovjek koji ne pokazuje ni najmanje empatije, izbjegava bliskost, koji je krut i praznovjeran biti roditelj.
Kako će sve to djelovati na psihički rast i razvoj našeg djeteta? Unatoč svemu tome, počela sam se tješiti i zavaravati, kao i mnoge žene, da ću ga uspjeti promijeniti. I ovom prilikom željela bih poručiti ženama koje u ovome prepoznaju svoju vezu da odustanu od te zablude. Nitko nikoga ne može promijeniti, osim samoga sebe. Shvatila sam da sam ja samo njegov projekt. S druge strane, užasavala sam se pomisli da naše dijete raste bez oca. I te dvije moje strane su se izmjenjivale. Svjesnost i zablude. Zabluda je bila i to što sam ga opravdavala objašnjavajući sebi da je to posljedica njegova odrastanja, da je takav zato što je dijete razvedenih roditelja.
Zbog mojih godina liječnici su odlučili porod završiti carskim rezom, a on im je prijetio da će ih tužiti jer da se njegova djeca smiju rađati samo prirodnim putem. Sada sam svjesna koliko sam već ušla u ulogu njegove žrtve, prilagodila se zlostavljanju kao što to mnoge žene čine, jer sam se i dalje zavaravala da će ga rođenje djeteta promijeniti, da će snažno utjecati na njega u pozitivnom smislu. Vjerovala sam da će ga, uz moj napor, dijete motivirati da postane odgovoran roditelj i partner.
Što se događalo nakon što se dijete rodilo?
Prva stvar koja me nadalje zgrozila bila je što je rekao da neće dopustiti da novinari slikaju dijete ako ne plate najmanje 50.000 eura. Zbog toga sam se iskrala iz rodilišta noću i smjestili smo se u stanu koji smo privremeno tada dijelili. Stan nas je dočekao izlijepljen plutom i „ukrašen“ crnim kamenjem da nas zaštiti od podzemnih voda, u skladu s njegovim praznovjerjem. Govorio mi je da on nije čovjek koji pristaje na kompromise. Pojavio se s liječnicom kineske medicine. U skladu s njenim mišljenjem, naredio mi je da četrdeset dana budem s djetetom kod kuće i zabranio svaki izlazak. I opet nestao.
Nakon četrdeset dana se pojavio i odveo nas u Beograd, gdje će mi se samo pojačati sve ono što već osjećam. Ali ja još uvijek, kao žrtva zlostavljanja, gajim nadu u njegovu promjenu. Vrijeme je pravoslavnog Uskrsa, uključujem se u pripremu proslave i, da bih pokazala svoju silnu želju da se zbližimo, okupljam njegovu raštrkanu obitelj, njegove gatare da mu ugodim, ali on je zbog toga sve više bijesan. Sljedeće jutro on nestaje. Ostajem sama i dojim dijete puna straha da ne pogriješim i ne poremetim njegov raspored u stanu jer na svaku takvu mogućnost imam iskustvo da on pobjesni. Dolazim k sebi. Ne želim živjeti u strahu s čovjekom koji nema osjećaj za mene niti za dijete i šaljem mu poruku da moramo razgovarati o budućnosti našeg djeteta, a on mi odgovara da sam o tome trebala prije razmišljati, prije nego što sam otvorila svoja pogana usta. Vraćam se u Zagreb.
Dijete ima dva mjeseca, moja tjeskoba sve više raste kao i bol pri pomisli da dijete raste bez oca. Vodila sam unutarnje monologe, uvjeravala sebe i dalje da je promjena moguća, propitivala se je li u pitanju moj ego, jesam li ja dovoljno dobra za njega. Kasnije sam shvatila da je to tipično za žrtve nasilja. On je prekinuo svaki kontakt sa mnom, pa time i s djetetom, nije mi odgovarao niti na pozive niti na poruke. Pozivala sam ga da dođe vidjeti dijete, molila ga da dođe na krštenje djeteta u Rijeku. Mjeseci su prolazili. I dalje sam pokušavala potaknuti emocije kod njega, izvještavala ga kada je djetetu izrastao prvi zub, izražavala žaljenje što nije bio s njim kada je prohodao i izgovorio prvu riječ. Na sve to on uopće nije odgovarao.
I kada sam u listopadu, poslije krštenja Aleksandra, na kojem se nije pojavio, vidjela da na televiziji priča o meni i našem djetetu kao da nam cvjetaju ruže, shvatila sam da je njemu samo bitno ostaviti dojam. Gotovo dva mjeseca kasnije poslom dolazim u Beograd. Dijete je imalo devet mjeseci, a tatu je do tada vidjelo samo nekoliko puta. Unatoč svemu, bila sam sretna da se sretnu jer ako je itko pobornik ravnopravnog roditeljstva, to sam bila ja. I svaka sitnica s njegove strane kod mene je budila nadu da će Aleksandar rasti i uz oca. Tada još nisam znala da će kasnije iznijeti svoje mišljenje na sudu kako djetetu nije potrebno prisustvo oca do njegove prve godine života.
S obzirom na očevo potpuno zanemarivanje djeteta do prve godine života, što ste poduzeli?
Moram priznati, ništa. I dalje sam se klackala između razuma koji mi je govorio da trebam kroz sustav riješiti tu situaciju i iluzije da ću se s njim dogovoriti i da nećemo traumatizirati dijete našim neslaganjima. Onda mi je napisao ono javno ljubavno pismo, i opet sam povjerovala u svoje iluzije. Stalno sam ga opravdavala u silnoj želji da dijete ima oca. Kad god bi se javio i htio vidjeti dijete, ja sam mu tu omogućavala s radošću i nadom da će to potaknuti stvari među nama nabolje. S tim na umu, u proljeće 2013. prihvaćam otići s djetetom k njemu na Cipar. Taj boravak nije uspio pomiriti naše razlike unatoč mojim očekivanjima. Bio je ispunjen teškim svađama i njegovim ponižavanjem. Zbog radnih obaveza sam morala u Dubrovnik, a dijete ostaje na Cipru s njim i mojom mamom. Tri dana kasnije on dolazi s djetetom u Dubrovnik i prijeti mi da će mi ga oduzeti, uništiti mi život, uzeti glasnogovornicu za medije. Tada prvi put spominje samostalno skrbništvo i vidim sve jasnije na što je on sve spreman. Paralizirana od straha da bi ga mogao zauvijek odvesti u Srbiju nisam se suglasila da dijete odvede na sedam dana s putovnicom koju je tražio. Ponudila sam mu da dođe u Split i tamo bude s djetetom, koliko god dugo želi. On je to odbio.
Kako ulazite u sustav?
U rujnu 2013. uspjeli smo se dogovoriti da zajedno odemo s djetetom i mojom mamom u Centar za socijalnu skrb Maksimir. Tu srećemo socijalnu radnicu koja me od prve gleda neprijateljski, činilo mi se i s gađenjem. Unatoč tome, potpuno sam otvorena za dogovor oko skrbništva, savjete i njihovu stručnu pomoć. Tamo doznajem da je Milan djetetu izvadio, bez mog znanja, i srpski pasoš. Bacio ga je na stol. Tu se pojačavaju moje muke i već postojeći strahovi da je to učinio kako bi ga mogao odvesti, jer drugog razloga za to nije imao. Nakon tri sata u Centru shvaćam da se nećemo moći dogovoriti i da ćemo morati na sud. Pri tome nisam osjećala namjeru stručnih osoba da potiču dogovor i Milana pozivaju na toleranciju. Nakon toga mi se javlja odvjetnica Ljubica Matijević Vrsaljko. Prvi put čujem tu ženu, a ona mi u razgovoru od sat i pol počinje davati savjete kako da se ponašam prema ocu djeteta, kako mogu izbjeći da mu dijete ne predam. Rekla sam da mene to ne zanima, da neću nikog „zaje…“. Kada sam doznala da je postala njegova odvjetnica, prijavila sam je Hrvatskoj odvjetničkoj komori jer sam joj u tom razgovoru ispričala cijelu svoju priču, ali je, koliko čujem, oslobođena jer se nije utvrdilo da je u spise predala njegovu punomoć iako se u Centru predstavljala tako.
Vratimo se na CZSS Maksimir i djetetov nezakoniti srpski pasoš. Što CZSS Maksimir poduzima?
Ništa. Važno mi je reći da u CZSS dolazim zabrinuta, puna nade, fokusirana isključivo na dobrobit svoga djeteta. Svjesna sam da mi treba poduka i stručna pomoć, treba mi podrška i pravna zaštita sustava. To i očekujem. Ali moja prva iskustva su načela moja očekivanja i povjerenje da će te moje potrebe biti zadovoljene. Osobe kojima se obraćam prema meni pokazuju nepovjerenje, fokusirane su na moje mane i greške i u roditeljstvu i izvan roditeljstva, i umjesto osnaživanja i poduke postavljaju se kao nadroditelji i moralizatori. Umjesto osnaženja ja se osjećam sve više sama i kriva, i slušajući kako me Milan naziva lošom majkom, počinjem sumnjati u sebe. U prosincu 2013. spremam se za novogodišnji nastup u Crnoj Gori, a Milan me potiče i traži da dođem s djetetom kako bi ga vidio. U skladu sa svojom potrebom da radim na zbližavanju djeteta s ocem, prihvaćam to i ne sluteći njegove podmukle planove. Uoči polaska zove me direktor hotela u Budvi u kojem pjevam i kaže da je čuo da ću biti zaustavljena na granici.
Ponovo uplašena da dijete vodim izvan Hrvatske, krećem na put bez djeteta, koje ostaje s mojom mamom. Na crnogorskoj granici, za to imam sedam svjedoka, 30. prosinca 2013. u 21 h carinik prilazi našem kombiju i pita: „Gdje vam je dijete?“ Ironično mu odgovaram da ga potraži u gepeku, što on doslovno i čini. Ljutito odlazi i nekoga zove. Nije prošlo pet minuta primam od Milana poruku: „Severina, gdje mi je dijete? Ostavila si ga samoga, prijavit ću te socijalnoj službi i tužiti te.“ A ujutro, na Novu godinu, djelatnice CZSS-a Maksimir došle su provjeriti jesam li dijete od godinu i pol dana ostavila samo u kući. Na Milanov poziv. Moja mama im otvara vrata. Tada sam shvatila da on ne preza ni od čega.
Tom sačekušom i njegovom naslovnicom u ženskom tjedniku Gloria, u kojem me blatio kao majku na 12 stranica, počinje ono što mi je i najavio u Dubrovniku, a blaćenje traje sustavno.
Pune četiri godine, svaki put kada bih išla s djetetom u Srbiju, granična policija bi nekog morala nazvati. Srbijanski ministar policije Stefanović osobno je nalagao moju provjeru kada ulazim s djetetom, valjda kako bi Milan vodio evidenciju o mojem kretanju. Dakle, 2013. počinje potpuna kontrola mene kao majke. Shvaćam da neće ići kao što sam se nadala, ljudskim dogovorom, nego da trebam svu podršku i pomoć sustava za zaštitu djece i obitelji.
Je li sud donio neku privremenu mjeru?
Milan tada nema stan u Zagrebu, nego, kad je tu, živi u hotelu Esplanade. Sutkinja Marina Parać Garma, voditeljica grupe za obiteljske sporove na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, donosi 2014. privremenu mjeru da dijete bude s ocem svaki drugi vikend. To mi je bio najgori period u životu, od svibnja do listopada 2014. Dijete je malo, dok je s njime ne da mi ga na telefon, prije svakog nastupa mi šalje desetke uznemirujućih e-mailova koji počinju s: „Brižna majko“. Slične ironične, sarkastične poruke i uvredljive poruke dobivam tako svih ovih godina. Pišem CZSS-u Maksimir, nazivam ih, tražim da mi omoguće da dijete čujem na telefon dok je s njime. Oni ne reagiraju.
Dolazi presuda Županijskog suda prema kojoj on ima pravo viđati dijete svaki drugi vikend i jedan dan u tjednu kada nije njegov vikend. Ali u toj presudi stoji i to da, ako sam ja odsutna 48 sati, dijete koje živi kod mene moram prvo ponuditi ocu, a tek onda bilo kome drugome iz svojeg kućanstva. Djetetov život sam od rođenja bila primorana organizirati bez oca. Nikada nismo živjeli zajedno, naše dijete nema pojma o životu s oba roditelja pod istim krovom. On zna da je Milan njemu tata, da sam mu ja mama, ali ne zna da smo nas dvoje par. Vrijeme samo produbljuje jaz. Inertnost sustava tome uveliko doprinosi. Vrlo je zanimljivo i upitno zašto Milan na sudu od početka dobiva veća prava od očeva koji su živjeli sa svojom djecom i njihovim majkama do razvoda.
Možete li nam prikazati vaš hologram straha u sustavu?
Ovako: u CZSS-u Maksimir ne poduzimaju ništa pet mjeseci, ni oko „ilegalnog“ pasoša ni oko sprečavanja oca da omogući moj kontakt s djetetom preko telefona kada je kod njega. Umjesto toga, u listopadu nam dogovaraju sastanak u CZSS-u, da se dogovorimo pred stručnim timom, a bili su svjedoci da to nije moguće. Stvari se počinju komplicirati jer Milan organizira pratnju i uhođenje našeg djeteta. Ovom prilikom moram navesti da mi Milan govori da mu je savjetnik za sigurnost Joško Podbevšek, bivši ravnatelj Protuobavještajne agencije, tadašnja SOA.
Dijete se prati i neovlašteno fotografira zajedno s bejbisitericom, kao npr. 7. svibnja 2014., kada ih u parku fotografira bivši specijalac Lučkog Anđelko Huško. Istraga je pokazala da ga je angažirao Klemm Security, a platio Milan preko odvjetničkog ureda Veljka Miljevića. Prijavljujem to Željki Pokupec, tada zagrebačkoj državnoj odvjetnici, kojoj sam prethodno već prijavila da je Milan djetetu ishodio pasoš Republike Srbije bez moje suglasnosti. Rekla mi je da ne može ništa učiniti jer da sam potpisala suglasnost, a nisam. Hladno mi je rekla, onda te je prevario i falsificirao tvoj potpis. To sam vidjela. Inače, Željka Pokupec je napustila DORH i danas je Popovićeva odvjetnica. (S odvjetničkim uredom Željke Pokupec surađuje i Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. op.J.J.)
S obzirom na sve, nastavljate li suradnju s Centrom?
Nastavljam i nakon toga suradnju, ali sa sve većim sumnjama na zlouporabe službenih položaja i dužnosti. Svjesna sam da Milan neće birati sredstva da dođe do svojeg cilja koji mi je najavio, a to je oduzeti mi skrbništvo nad djetetom. Naš slučaj se prebacuje u CZSS Črnomerec i tamo je od 2016. Napokon upoznajem i drugu stranu sustava, djelatnice sa mnom normalno komuniciraju, zovu me na telefon. Nema tu neke posebne simpatije, ali su korektne i profesionalne. S obzirom na to da ocu ne odgovara takav način vođenja slučaja, on zajedno s odvjetnicom Ljubicom Matijević Vrsaljko kao svojom odvjetnicom upada u CZSS Črnomerec i prijete djelatnicima koji od straha traže da ih se razriješi našeg slučaja.
Pored CZSS-a, u kojim još ustanovama tražite podršku i pomoć za sebe i dijete?
Potražila sam pomoć i u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba po prijedlogu odvjetnice. Primila me je ravnateljica Gordana Buljan Flander, koja mi je nakon nekoliko pitanja rekla da se vidi da dijete ne usmjeravam protiv oca. Potom sam se obraćala u Savjetovalište Luka Ritz, pa u Centar za medijaciju u Cvjetnom, no Milan je odbijao sudjelovati.
Kakva imate iskustva s Poliklinikom za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba?
Pored mojeg prvog dolaska, i Centar nas šalje na obradu djeteta u Polikliniku. Ne znam zašto je Poliklinika bila jedino mjesto na koje su centri za socijalnu skrb upućivali roditelje i djecu, ali znam da su na tome inzistirali. Prethodno, Milan mi šalje nalaz beogradskog liječnika koji dijagnosticira da dijete ima anoreksiju. Imam taj nalaz. Da nije tragično, bilo bi smiješno ovaj nalaz poslati kolegama tog liječnika, ali meni je to tragičan dokaz na što je sve spreman otac mojeg djeteta. U strahu od suda odlazim s djetetom i s tim nalazom u Polikliniku. Zvali su i Milana. Kada sam ih pitala što ćemo s očevim lažnim nalazom, rekli su mi da to zanemarim i zaboravim. Da sam ja donijela takav lažni nalaz, što bi se meni dogodilo? Sljedeći put dolazimo na multidisciplinarnu obradu djeteta prema uputama Centra. Nisam znala da je tada već otac imao s Poliklinikom dogovor.
Naš zajednički susret je kod psihologinje Brune Profaca. Prvo što od nje doznajem jest da smo opet prebačeni iz CZSS-a Črnomerec u CZSS Maksimir i u potpunom sam šoku. Milan mi se nasmijao u facu i rekao: „Vratio sam opet sve u Maksimir.“ Ostajem nasamo sa psihologinjom, zabrinuta radi njegova nalaza da je dijete anoreksično i da se služi takvim neistinitim nalazima, a njezino prvo pitanje meni je:“ Zašto stavljate slike na Instagram?“ Ostala sam zabezeknuta. Pitam je zna li ona uopće zbog čega smo mi ovdje, zna li da je otac lažnim nalazom tvrdio da mu je dijete anoreksično. Ona mi je počela objašnjavati da ja moram biti primjer drugim majkama, iako ja nisam išla u školu da bih nekome bila primjer i dijelila ljudima packe zbog nečega što rade. Dok sam bila u rodilištu, ispred mojeg prozora su dva mjeseca bili fotografi i snimatelji, a ni Poliklinika, ni pravobraniteljica za djecu, ni centri za socijalnu skrb nisu se bunili, educirali javnost, ništa. A ni tata se tada nije bunio. Volio se fotografirati sa mnom i djetetom za novine, a kasnije i sam s djetetom. Zakonom nije zabranjeno da majka stavlja svoje dijete na Instagram, moje dijete nije oskrnavljeno, nije s cigaretom, moje dijete i ja smo nasmijani, i ja sam samo mater kao i tisuće drugih materi koje se hvale svojom djecom. To sam rekla i njoj i plakala, te joj pričala sve što nam se događa, da su nas pratili, a ona meni: „Žao mi je što sam vas uznemirila.“ Uglavnom, nakon tog razgovora, a dijete je s njom razgovaralo pet minuta, bez ikakvog papira, povijesti bolesti, otišli smo iz Poliklinike.
Krajem 2019., nakon incidenta sa školom, dijete mi je reklo da se igrao sa sinom od Doktora i da je opet s tatom i Doktorom bilo u onoj Poliklinici. Dijete mi na fotografiju Gzima Redžepija potvrdi da je to taj Doktor. Tako ga tata zove. Ljuta sam otišla do ravnateljice Gordane Buljan Flander, banula joj u kancelariju. Sada sam je podsjetila na naš prvi razgovor. Pitala ju zašto me nije obavijestila da otac s Gzimom vodi dijete na terapije u Polikliniku bez mog znanja, da se to ne smije. Pokazala mi je e-mailove s mojom pogrešnom e-mail adresom, pa ne znam je li to bila namjera ili slučajna pogreška. Uglavnom, Buljan Flander mi tada kaže da dijete ne ide više kod psihologinje koja ga je vodila, nego da je „tata zamijenio psihologinju“ i upoznaje me s nekom mladom psihologinjom. Pitam ih hoće li sada tata ići od jednog do drugog doktora u ovoj ustanovi, kako mu bude odgovaralo.
Ta mlada psihologinja mi kaže da je našem djetetu jako teško pao naš razvod. Koji razvod? Moje dijete nema pojam o razvodu, mi nikada nismo bili u braku. Rekla sam tada Gordani Buljan Flander – nemojte. I ona je zaista tada stala, pretpostavljam jer se boji medija, a Milanu je trebalo još. I kada je prošle godine Milan opet tražio da dijete ide u Polikliniku na obradu, ponovo je to pokušao bez mog znanja, upozorili su ga da me mora obavijestiti, pa je njegov plan propao. Naravno da nisam imala u njih povjerenja znajući za Gzima, Milana Bandića i njihovu povezanost. No, Poliklinika me prikazala nesuradljivom i manipulativnom, jer nisam htjela voditi zdravo dijete na terapije.
Zaboravila bih na Gordanu Buljan Flander da nisam primijetila da je uputnica za Polikliniku napisana u ordinaciji pedijatrice Sheile Šurbat Šegota, prve rodice Gordane Buljan Flander. Znala sam Sheilu, jer je njezin suprug Patrik Šegota bio blizak s nekim mojim poznanicima, a onda je odjednom, preko noći, postao Bandićeva osoba od povjerenja. Tako da imam uputnicu rođakinje Gordane Buljan Flander koja upućuje dijete u Polikliniku čija je ravnateljica Buljan Flander, iako je moje dijete tada u HZZO-u prijavljeno kod drugog liječnika.
Kako je Milan Popović vratio vaš predmet u CZSS Maksimir?
Preko Ratka Mačeka, čija je prijateljica Ksenija Sviben, tako sam tada čula, postavljena za ravnateljicu CZSS-a Maksimir. Ona pak formira stručni tim koji donosi preporuku da dijete živi s ocem. Ratko Maček ima kancelariju u zgradi Gzima Redžepija u Teslinoj u Zagrebu iznad ili do slastičarnice Zagreb. Iva Todorić mi je rekla da joj je došao Maček doma i poručio: „Reci prijateljici da se dogovori s Milanom jer smo mi sve napravili da joj oduzmemo dijete“. Otac, koji uopće ne živi u Zagrebu, uspijeva ishoditi privremeni boravak iako je neistinito pokušao prvo prijaviti boravak na mojoj adresi stanovanja. Milan se hvalio kako je izgradio kuću, ali to nije njegova kuća, nego kuća firme na kojoj je prijavio boravište. Mislim da mu je bilo jako važno da nadležnost Centra Maksimir ostane, tako da naš predmet uvijek pripada tom centru. Postupaka koje vodimo ne znam broj. Poslije svake sudske presude otac nakon 15 dana opet diže novu tužbu i tome nema kraja. Nedavno sam sudskom odlukom ishodila da se dijete opet upiše na vjeronauk s kojega ga je otac ispisao.
Što mislite zašto on to vama čini?
Nisam stručnjakinja i ne bih crtala njegov psihološki profil. To je posao službi kojima sam se obratila za pomoć, a nisam je dobila. Ni od policije, psihologa, psihijatara, socijale, sudova. Ali imam svoja iskustva s njim i znam što je on sve spreman učiniti da dođe do cilja. Osobito nakon što sam ostvarila bračni odnos s drugim partnerom. Ne zato što nije mogao podnijeti moj odlazak od njega, nego što nije mogao podnijeti gubitak trofeja koji je vidio u meni. Prvih pet mjeseci u 2015. uopće nije dolazio vidjeti dijete. Pojavio se kad je u novinama pročitao da imam dečka Igora Kojića. Dugo sam to tajila jer sam pretpostavila da će tako biti, ali, evo, srećom sam upoznala svojeg budućeg supruga jer, da nisam, tata ne bi došao. Milan je Igora pet godina našeg braka i suživota, poočima svojeg djeteta, uvijek nazivao trećom osobom. A otkad sam bila s Igorom, bjesomučno diže tužbe, danas ih je mislim više od 60, protiv mene, Igora, Igorova oca, moje nećakinje, mojih prijateljica, bliskih suradnika i odvjetnika, protiv svih ljudi oko mene i koji mi nešto u životu znače. A meni piše posprdne mejlove „Brižna majko…“.
Što vi mislite o sudjelovanju hrvatskih institucija u tome?
Ja ne mislim – ja znam, jer sam provjerila kako se mreža plela. Nakon što CZSS Maksimir preuzima Mačekova prijateljica, 2017. posebna skrbnica djetetu postaje Ana Bokulić, odvjetnica koja se sama javila u CZSS Maksimir, o čemu postoji i pismeni dokaz, i tražila da preuzme samo naš slučaj. Ravnateljica Centra za posebno skrbništvo bila je ranije zaposlenica u odvjetničkoj kancelariji Ane Bokulić. Njih dvije, posebna skrbnica i ravnateljica Centra za posebno skrbništvo, dolazile su Milanu doma razgovarati s djetetom u vrijeme kad je ono živjelo sa mnom, o čemu je sam Milan pričao na nekom od bezbroj suđenja. Nakon što je sutkinja Verica Nikić u travnju 2017. donijela privremenu mjeru da dijete treba živjeti pola – pola, djetetu od pet godina, koje nikada nije živjelo s ocem, u svakom slučaju, tada znam da sam upala u kašetu brokava.
U jesen 2017. dolazim prvi put kod Bandića. Mi smo već imali neke susrete, kada sam pjevala za SDP u kojem je on još bio, htio se slikavati sa mnom za neku naslovnu stranicu, a nisam mu dala, a poslije je bio ljut jer sam pjevala na Trgu za Novu godinu, pa su mi on i njegov prijatelj htjeli dati novce ispod stola, a ja nisam htjela bez ugovora. Smiješni dečki. Bandić me želi odobrovoljiti pa preda mnom naziva ravnatelja Arene Zagreb, da mi dogovori koncert preko veze kao što radi drugim izvođačima. Meni to ne treba, ja ga molim da nazove Gzima i Ivicu Lovrića i kaže im da se maknu od mojeg diteta. Bandić počinje vikati na mene, da Milan želi dati 50 milijuna eura Zagrebu.
Drugi put, kada sam shvatila da mi neće upisati dijete u OŠ Matije Gupca, razgovaram s njegovim suradnikom Slobodanom Ljubičićem Kikašem. Našli smo se u Torte i to. On kaže, sve znam, došao nam Milan nuditi pare, ali smo odbili, uzeo je netko drugi. Želim upisati dijete u tu školu, a Milan se protivi hrvatskoj školi, hoće u američku. Sudskom presudom upisujem dijete u školu, ali me ravnateljica Ljiljana Klinger zlostavlja s listom ljudi koji mogu podignuti dijete, jer Milan moju listu ne želi potpisati. Odlazimo s Kikašem kod Bandića i, dok ga čekamo, Kikaš preda mnom naziva Romanu Galić i pita je: „Ovo između Milana i Severine, što je to?“ I ja čujem kako mu Romana Galić, Bandićeva desna ruka i predsjednica Upravnog vijeća Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, odgovara: „Gle, on je super, on je naš, a ona je grozna!“ Kada je došla, prvo mi je rekla: „Meni je Gordana Buljan Flander najbolja prijateljica, moram vam reći da je Gzim slučajno bio s vašim djetetom u Poliklinici.“ Uglavnom, ispričam joj sve, ali kao da sam pričala zidovima. Milan se dobro organizirao da mi oduzme dijete. Moj predmet je bio u ladici Romane Galić i Milana Bandića. Vrlo je važno pitanje, pripadaju li socijalne službe gradu ili državi? Jer ako gradonačelnik grada Zagreba malverzira novcem, to je jedno, a kada sa svojim ljudima trguje djetetom, to je najgora moguća stvar.
Kakav je odgovor institucija na sve te očeve radnje?
Takav da ga nagrađuju. CZSS Maksimir svoja mišljenja o našim roditeljskim kompetencijama temelji samo na njegovim izjavama o meni. Škola kontinuirano šalje pisma u kojima me diskvalificira kao majku, a Centar me o tome ne izvještava. Centar ne provjerava gdje otac živi, s kim, gdje radi, gdje ima imovinu, državljanstvo, gdje je centar njegova života. O meni znaju sve. Kada me Milan tuži što sam upisala dijete u vrtić bez njegove suglasnosti, a pet mjeseci se nije ni javljao, sutkinja Verica Nikić donijela je privremenu mjeru da mi zabranjuje da dijete ide u vrtić. Moje dijete nije išlo u vrtić zbog odluke sutkinje koja me ponižavala urlajući da ne želi estradu u svojoj sudnici. Onda je Milan počeo govoriti da dijete ima alergije o kojima ja ne vodim računa, pa je vrtiću predložio da će im on kupovati hranu za vrtić, što su odbili. Onda je Milan zabranio tetama u vrtiću da se moj sin, koji je jako empatičan, druži s dječakom koji je teško izgovarao riječi i s djevojčicom koja je imala smetnje u razvoju. Sve to kod mene izaziva apsolutni prijezir.
U OŠ Matije Gupca moje dijete ne može ići kući s očuhom s kojim živi pet godina, jer to Milan brani, a ja ne znam da brani jer smo se dva dana prije toga dogovorili na sudu tko može umjesto mene preuzeti dijete. Ravnateljica Ljiljana Klinger vjerojatno daje upute učiteljicama da nasilno zadržavaju moje dijete. Otac je donirao školu, kojoj je osnivač Grad Zagreb, i opet se ništa ne događa i nitko ne reagira.
Kada sam razmišljala o Aleksandrovu odlasku u školu, odlučila sam se za OŠ Matije Gupca. S time se nije slagao Milan. On je tražio isključivo privatnu školu, i to je opravdavao malim brojem učenika kako bi zaštitio sina od tračeva vezanih za nepromišljeno ponašanje njegove majke u mladosti. Da bi me spriječio da upišem dijete u tu školu, ispleo je mrežu koja će to osigurati na čelu s Bandićem. U tom naumu nije uspio i, temeljem sudske odluke, ja sam dijete uspjela upisati u tu školu. Neposredno prije početka školske godine, u ljeto 2019., medije su preplavile moje privatne fotografije koje sam svojem mužu slala s turneje. Shvatila sam da mi je hakiran mobitel, a otkrila da je to učinio sitni kriminalac koji je mojoj obitelji naudio i u drugim stvarima i protiv njega se vodi kazneni postupak. Milan meni šalje poruku da će izaći moj „novi porno film“ i pita zašto to radim djetetu. K tome, znate da je to napravio njegov tata. Pala sam na 48 kg od stresa, prekinula sve svoje radne obaveze, to me je dotuklo.
Nije li vrijeme, majka ste i zrela žena, da vam i javnost, i sustav, i društvo prestanu pod nos stavljati filmić iz 2004. godine?
Na početku naše veze, jedna stvar koja mi je signalizirala da Milanu nije stalo do mene bilo je njegovo pitanje koliko sam naplatila taj filmić. Sramotno! Želim poručiti mladim djevojkama da budu oprezne i da paze što čine. Svjesna sam da postoje tri osobe koje sam time povrijedila, i želim im se ispričati. A to su djeca i supruga mojeg partnera iz tog videa. To su jedine osobe kojima se ja trebam ispričati. Ali jako je znakovito da od te 2004. do danas nitko nije spominjao patnje te djece, a svi su sada jako zainteresirani kako će to doživjeti moj sin koji u to vrijeme nije bio ni rođen. Svjesna sam da će se moj sin kad-tad u životu s time sresti i imam to na umu od početka. Kada procijenim da je vrijeme, sama ću mu to reći i htjela bih da to čuje od mene. Rado bih citirala mudrijeg od sebe, filozofa koji kaže da kazna koja je veća od zločina jest sama zločin. Unatoč protoku vremena, nisam sigurna da i socijalne službe, i sudovi, i psiholozi, i psihijatri uključeni u moj slučaj nisu u prvom planu imali, osim Milanova interesa, i „taj filmić“ umjesto djetetovu dobrobit.
Zanimljivo mi je da se svih ovih godina, bez obzira na sve, pridržavate svega što vam sud naredi. Dijete ste, nakon presude sutkinje Tee Golub da će živjeti s ocem, odmah predali, poštujući zakone ove države.
Da. Unatoč svemu, ja se toga pridržavam. Jer mi u borbi za moja prava i dobrobit mojeg djeteta trebaju dokazi o postupanju sviju njih kako bih se mogla izboriti za pravdu, ako ne u ovoj zemlji, a onda izvan nje. U međuvremenu, bezbroj puta mi je palo na pamet, ako to čine meni, javnoj osobi koja si može priušti najskupljeg odvjetnika i svu potrebnu logistiku, što tek rade majkama koje nemaju ni za kruh. Na taj način skupljam sve podatke kako bih ih mogla koristiti. I to me motivira da se uključim u borbu za sve obespravljene roditelje, muškarce i žene bez moći, jer u svim ovim slučajevima pobjeđuje isključivo moć onog roditelja koji je moćan – statusno, materijalno, politički, kupovinom, odnosno korupcijom. CZSS Maksimir svih ovih godina donosi svoja mišljenja na temelju svojih predrasuda o meni koje crpe iz trač-rubrika i neprovjerenih objeda školske ravnateljice Ljiljane Klinger o meni. Milan je imao privilegiju tamo dolaziti u svako vrijeme, i sve pogodnosti koje se meni ne priznaju. Ja sam ušla u zmajevo gnijezdo. Mi smo tek sada vidjeli što je ravnateljica Ljiljana Klinger slala Centru sve ove tri godine, a Centar nije provjeravao, meni je prešućivao, podnosio prijave protiv mene koje su – ali baš sve – odbačene. Oni su a priori uzimali zdravo za gotovo sve što je škola slala, sve što je otac slao, a moje dopise su potpuno ignorirali i proglasili me nesuradljivom. I tako postanete „nesuradljiva i manipulativna majka“. Dobijete svoju etiketu.
A, u međuvremenu, Milan je dobio još dvoje djece, s njima naočigled svih ne živi, kao što nije živio s nama, odnosno s našim sinom. Zanimljivo je da hrvatski sustav za zaštitu djece i obitelji tu činjenicu ignorira cijelo vrijeme. Čovjeku koji je izjavio nebrojeno puta da djetetu otac nije potreban u prvoj godini života.
A kako naš sustav reagira na činjenicu da je otac djeteta protiv majke i bliskih joj osoba podignuo više od 60 tužbi?
Sustav to uopće ne razmatra. Oni misle da smo mi isti, oni misle da je to rat između dva ega, oni misle da zato što ja pjevam, što imam novaca i što me vide nasmiješenu po medijima, da ja nisam u statusu traumatizirane majke koju otac djeteta zlostavlja. I zbog toga mogu progovoriti u ime svih tih žena i majki, i sretna sam zbog toga. Ono što koristim sada je mogućnost da poručim javnosti da je umro glavni, a to je Milan Bandić. No iza njega su ostali oni koji postaju još gori i crnji likovi.
Govorite da postoji mreža. Ako ona postoji, koga vidite u njoj?
Vrlo je zanimljivo i upitno zašto Milan na sudu od početka dobiva veća prava od očeva koji su živjeli sa svojom djecom i njihovim majkama do razvoda
Ravnateljica OŠ Matije Gupca Ljiljana Klinger, koja niti nakon prvostupanjske presude nije htjela naše dijete upisati u školu. Popustila je tek kada sam dobila na višem sudu presudu da mogu dijete upisati samostalno, bez suglasnosti oca i da mogu obavljati za njega sve pravne radnje. I od tada me, u suradnji s Milanom koji je školi donirao 150 tisuća kuna, zlostavlja s listama ljudi koji mogu podignuti moje dijete. Tu je ravnateljica Poliklinike Gordana Buljan Flander, koja ne želi ni danas prihvatiti svoju odgovornost u traumatiziranju mojeg djeteta jer je navikla da je uvijek netko štiti. Tu je i njezina prijateljica, pročelnica Romana Galić, Bandićeva desna ruka. Ivica Lovrić, koji je na dan Bandićeva sprovoda, bez zaštitne maske pa sam ga prepoznala, izlazio iz škole mojeg sina, tu je Gzim Redžepi, Bandićev zamjenik pročelnika za zdravstvo. Svoje mjesto ima i sutkinja Tea Golub, koja je slučajno skijala u Austriji u isto vrijeme i na istom mjestu kao i Milan i koja je razvela mene i mog supruga pri čemu su to mediji u Srbiji znali prije mene. To je sutkinja koja nije našla jedne lijepe riječi za mene kao majku, i dodijelila je sina koji je cijeli život živio sa mnom ocu. Tu je posebna skrbnica Ana Bokulić, koja je tražila da vodi naš predmet, a ove je godine nakon moje privatne tužbe Upravni sud presudio da je imenovana za posebnu skrbnicu moga sina protivno zakonu i potom je razriješena. U mreži je Ratko Maček, barem je bio.
Želim da svi znaju kako je to majkama koje idu godinama po sudovima zbog toga što ih oni zlostavljaju. Vještaci su posebna priča i o njima ne želim sada iz opravdanih razloga. A tu je i novoizabrani poglavar Srpske pravoslavne crkve, slavni Porfirije, Milanov prijatelj koji mi navodno nešto oprašta, a oprost od njega ne tražim. Neka se on radije pokaje za svoje grijehe i pomoli za spas svoje duše. Trebat će mu. Porfirije je, kao dobar Milanov prijatelj, dopustio da se dijete kršteno u katoličkoj crkvi ponovno krsti u pravoslavnoj bez suglasnosti majke. Toga nema nigdje!
Izgleda da bi bilo lakše nabrojiti sve one koji nisu u toj mreži. Kako ste došli do svih tih podataka i koliko su vjerodostojni?
Sve se da provjeriti i ovo je moj poziv da se to istraži i preuzimam odgovornost za sve što sam rekla. Nisam ovo istraživala iz hira, kamo sreće da moje dijete nije prolazilo i da ne prolazi traume, i ja skupa s njim. Mogla sam birati, prepustiti se i odustati ili se boriti za dijete. Kamo sreće da smo se mogli dogovarati kao ljudi, da smo mogli surađivati, ali on je čovjek koji je rekao da nije ni za kakav kompromis. Svjesna sam da je ovo samo jedna dobivena bitka i spremna sam se boriti za dobrobit svojeg djeteta do kraja. To nije lako, stalno sam pod stresom, ali zahvaljujući dobrim ljudima koji mi pružaju podršku i pomažu u otkrivanju svih ovih nečasnih radnji izdržat ću. Ja nisam to odabrala, radim samo ono što bi radila svaka majka na mojem mjestu.
S obzirom na sve što ste prošli, koje biste tri poruke izdvojili kojima biste se obratili javnosti?
Prvo, ne odustajte, udružite se jer ste samo udružene snaga i zajedničkim se snagama izborite za sva prava vaše djece na što mirnije djetinjstvo i odrastanje. Drugo, nemojte se bojati i prokažite sve karike u lancu koje su sudjelovale i sudjeluju, bez oklijevanja, u vašim traumama i traumama vaše djece. Da ne prođu nekažnjeno. I treće, mi moramo pokazati našoj djeci, biti i učitelji i učiteljice našoj djeci, da se za slobodu i pravdu treba izboriti, a ne ju čekati.
Što je vaša poruka sustavu?
Najprije bih se htjela zahvaliti rijetkima koje sam u svom slučaju srela, a koji bude nadu da sustav može funkcionirati stručno, zakonito, humano i empatično. Drugo, takvim se obraćam i apeliram da se izbore, da prestanu biti tiha manjina i da se bore da se iz sustava izbace svi oni koji zloupotrebljavaju svoj položaj i moć, i surađuju de facto s nasilnim moćnim roditeljima, bio on muškarac ili žena. Da ih prokažu i izbace. Treće, potpuno je nepošteno i nepravedno da su vrijedni i savjesni stručnjaci u sustavu marginalizirani, zastrašivani i, nerijetko, udaljavani kad ukazuju na propuste sustava. Neka se izbore da se razvedenim partnerima osigura poduka nakon razvoda u cilju najbolje dobrobiti djeteta, napravi program, ali ne formalno, nego sadržajno, dovoljno duga poduka i podrška u čijem procesu bi se mogli uvjeriti koji roditelj je zlostavljač, a kako bi ga mogli kontrolirati i eventualno isključiti ako je toksičan za zdrav razvoj djeteta.
