<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Budite dobri prema svom jeziku: O Bubi, Jali i snazi riječi

O RIJEČIMA

Kako kod, ne popušta me dojam da se trenutno sluša baš loša muzika i da je sve ovo sa Bubom, Jalom, Cobijem i društvom nekako baš zlo i naopako.

13. august 2019, 11:57

 

Počet ću sa priznanjem.

Stid me što uopšte pišem i razmišljam o ovome, jer sam sebi star i konzervativan, a ne bih želio da budem ni jedno niti drugo.

Kako kod, ne popušta me dojam da se trenutno sluša baš loša muzika i da je sve ovo sa Bubom, Jalom, Cobijem i društvom nekako baš zlo i naopako.

Sjetih se, potom, koliko su se moji roditelji zgrožavali Marčela, Ede Maajke, Tupaca i Eminema i pomislim da je to prosto neki međugeneracijski sukob prema kojem je sve novo loše i sve što smo mi nekada radili i slušali bolje.

Da je sreće, ova misao bi me zadovoljila i tu bih stao, ali mi nešto ne dade mira, pa provedoh neko vrijeme razmišljajući kako da uopšte poredim neuporedivo.
Pored furke koja mi se ne sviđa — a to je neminovno subjektivno — ono što stvarno 'bode uši' je neizmjerno siromašan fond riječi ovih pjesama.

Marčelova pjesma 'Jedan', Edina 'Mahir i Alma', Eminemov 'Stan' i Tupakov 'Changes' su remek djela. Ali da ne budem subjektivan i sa iskrenom željom da ih uporedim sa onim što je popularno danas, pogledah broj riječi od kojih su ove pjesme sastavljene.

'Jedan', 'Mahir i Alma’, 'Changes' i 'Stan' u prosjeku imaju 857 riječi.

S druge strane, Jalin najveći hit 'Luda i mlada' ukupno ima 314 riječi. Ostale popularne pjesme kao 'Balenciaga', 'Ona'e', 'Ego' Milana Stankovića, te 'A to me radi' gospodične Maje Berović u prosjeku imaju 366 riječi, ili tek 42 posto ove prve grupe.

Pošto se riječi u pjesmama neminovno ponavljaju, razumijem da nije nužno presudno koliko ukupno riječi neka pjesma ima, već je vjerovatno važnije od koliko je različitih, odnosno jedinstvenih riječi sastavljena. Opet, pjesma 'Jedan', 'Mahir i Alma’, 'Changes' i 'Stan' su sastavljane od ukupno 354 različite riječi.

S druge strane, za 'Balanciagu' i sličan muzički ansambl vam je danas u prosjeku potrebno svega 120 riječi, od čega je ova Milana Stankovića najsiromašnija i sastoji se od čitavih 96!

Znam da ove usporedbe nisu fer, jer u najmanju ruku ne govore ništa o kvaliteti tekstova i jer sam izabrao vjerovatno najbolje pjesme heroja mog odrastanja.
Uostalom, Vojko V je najbolji dokaz da ni broj riječi nije nužno presudan. Njegova pjesma 'Kako to' predstavlja jednu od najduhovitijih i najdubljih analiza balkanskog 'čovika' za šta su mu bile potrebne tek 152 različite riječi. Konačno, većinu tekstova pišem uz muziku Yanna Tiersena koja nema niti jednu jedinu riječ.

Skoro je nemoguće pisati o svemu ovome, a da čovjek ne postane subjektivan. Ipak, vjerujem da sve ovo nešto znači i da nije tako bezazleno kako izgleda.
Sredinom prošlog stoljeća, harvardski lingvista George Zipf je ispitivao svojstva jezika i ustanovio pravilnost u njegovom korištenju danas poznatu kao Zipfov zakon. Ukratko, što se češće koristi neka riječ, to je manje napora potrebno da se ona ponovo upotrijebi, čime vremenom postaje dio ličnog vokabulara za svakodnevnu upotrebu.

Od oko 60.000 glavnih riječi u engleskom jeziku, tek stotinjak čini srž vokabulara koji se koristi u pisanju, dok se još manje riječi koristi u razgovoru. Zapravo, 90 posto komunikacije na engleskom se dešava tek sa 500 riječi.

U tome samo po sebi nema ništa loše, ali je problem ako se taj fond isuviše suzi i kada ga počnu popunjavati riječi kao što su balenciaga. A pošto je jezik jedan vid epidemije, taj fond se ubrzo počne prenositi i na druge ljude. I to što svaka poruka i obavijest danas mora da stane u twitter format od 280 karaktera jednako tako ne pomaže.

Za razumijevanje i raspravljanje o idejama i društvenim pojavama potrebne su riječi koje prosto nedostaju ovim pjesmama.

Prije dvije godine, poznati historičar Timothy Snyder je izdao knjigu On Tyranny u kojoj daje dvadeset lekcija iz dvadesetog stoljeća kako se nesreće prošlog vijeka — uključujući nacizam — ne bi ponovile. Prve tri ukazuju na potrebu da se ne pokoravamo unaprijed, branimo institucije i čuvamo jednopartijskih država.

Ali u devetoj lekciji, Snyder ukazuje na potrebu da budemo dobri prema svom jeziku i ne koristimo fraze koje koriste svi drugi.

Zašto?

Kao što rekoh, opis određenih događaja i mogućnost da na njih utičemo zahtijeva pojmove koji nam jednostavno nedostaju ukoliko jezik isuviše osiromašimo. Stoga nije ni čudno što u Orwellovom romanu 1984, režim nastoji da ograniči jezik tako što sa svakim novim izdanjem službenog rječnika izbacuje sve više riječi.

Za kraj, jedna zanimljiva historijska epizoda i savremena saznanja neuronauke barem daju nadu zašto ovo neće potrajati.

Kada je maju 1913. godine, Igor Stravinski imao premijeru Posvećenja proljeća, publici u Parizu je želio ponuditi nešto sasvim novo, nečuveno. U tome je i uspio, premda na nešto drugačiji način.

Nedugo nakon početka, u publici je nastala tolika pobuna, vriska i tuča, da je čak i policija morala da interveniše. Iako nikada sa sigurnošću nećemo moći reći šta se tačno desilo te noći, mnogi smatraju da je upravo muzika bila ta koja je izazvala toliki bijes ljudi i učinila ih agresivnim. Zašto? Zato što su ljudi bili izloženi nečemu što nikada prije nisu čuli. Stravinski ne samo da je bio svjestan da će njegova nemilosrdna orginalnost isprovocirati ljude, već je to i priželjkivao.

U Proust Was a Neuroscientist, Jonah Lehrer opisuje šta se dešava u našoj glavi kada slušamo muziku.

Kad god čujemo neki zvuk, naši neuroni odmah traže određeni obrazac, odnosno nešto sa čim možemo da asociramo muziku koju čujemo. Jednom kada naš mozak nađe taj obrazac, odmah počinjemo da predviđamo iduće note, tj. prenosimo ono što smo prethodno čuli na ono što ćemo tek čuti. Svaki put kada otkrijemo taj obrazac, naš mozak se obraduje. Međutim, ukoliko postane isuviše očekivana, tj. kada su isti obrasci uvijek prisutni, muzika nam na kraju dosadi.

U Proljeću, Stravinski je uporno odbijao da ljudima da one obrasce na koje su navikli i koje je njihov mozak zahtijevao. Predvidio je očekivanja svoje publike i trvdoglavo je izbjegavao da ih zadovolji.

Puno prije saznanja moderne neuronauke, on je zapravo predosjetio da naš osjećaj za ljepotu nije fiksan. Duboko je vjerovao da je um plastičan i u stanju da se vremenom prilagodi novim vrstama muzike i umjetnosti. I bio je u pravu. Nekoliko godina nakon premijere i pobune, njegova muzika je postala mainstream i Stravinskog su pod ovacijama iznosili na ramenima.

Ovakve provokacije su zapravo pretpostavka napretka i nove umjetnosti. Da nema ljudi kao što su Igor Stravinski čija nas umjetnost prvo isprovocira prije nego što je zavolimo, slušali bismo uvijek jedne te iste stvari. To bi nam neminovno dosadilo i na kraju bi prestali uživati u muzici.

Ono što današnjim pjesmama i likovima daje toliku moć je njihova jednostavnost i predvidivost.

Na sreću, upravo zbog ovoga ih nećemo slušati za pet godina.

Preuzeto sa: www.inkrementalno.blog