Svaka nova kiša u BiH sa sobom nosi i novi strah od poplava. BiH se još nije oporavila od poplava 2019. godine, a prošle sedmice svjedočili smo novim poplavama u Foči, Istočnom Sarajevu, Ilidži, Jablanici, Konjicu... Uzrok poplava ne može se tražiti samo u padavinama, već i u ulozi države, entiteta, lokalnih zajednica i pojedinaca tokom procesa zaštite od poplava. Da vlasti nisu spremne ili sposobne da zaštite građane i njihovu imovinu od poplava uređenjem korita i drugim aktivnostima BUKA je pisala još 2019. Naši sagovornici su tada rekli da kvalitetnom sistemu zaštite od poplava u RS nedostaje mnogo toga, počev od zakonske regulative koja je naslijeđena iz Jugoslavije, neodržavanja vodoprivrednih objekata, pa sve do nekompetentnih ljudi koji zauzimaju ključne funkcije u sistemu zaštite vodoprivrednih objekata.
Tokom prošlosedmičnih poplava rijeka Željeznica napravila je probleme za stotine domaćinstava u rubnim naseljima Sarajeva. Vladimir Lubura, iz Ekološkog pokreta „Krupac“ govoreći za BUKU kazao je kako su više od godinu dana upozoravali na katastrofe sa rijekom Željeznicom zbog nekontrolisane sječe šume i izgradnje mini hidrocentrale.
No, kako niko nije spreman preuzeti odgovornost i realno sagledati situaciju, građani, pa i pojedini političari odlučili su za poplave kriviti Boga. Pojedini korisnici društvenih mreža čak tvrde da su poplave kazna od Boga zbog održavanja Parade ponosa.
Među takvim teoretičarima je i premijer Republike Srpske Radovan Višković koji je u nedavnoj izjavi rekao da „moramo gledati i u onoga ko s nama komaduje, a to je Bog i zato nam je sve ovo i priredio. Vjerovatno smo ovo i zaslužili nekim dijelom. Koliko nam vrijeme bude dozvolilo, mi ćemo raditi. Niko ne može da kaže da će biti blaga zima, možda će se moći završiti onako kako smo planirali.“
Zašto nismo spremni prihvatiti odgovornost i zašto za poplave krivimo Boga pitali smo sociologe, psihologe i teologe.
Fra Antonio Baketarić, bosanski fratar i teolog za BUKU kaže da živimo u svijetu u kojem je religija sveprisutna, u kojem se pojeftinjuje i banalizira, i to najčešće od samih vjernika. Objašnjava da pojedinci svojim površnim tumačenjima promašuju samu bit stvari. Takvi koriste religiju i Boga kao sredstvo razračunavanja s neistomišljenicima i s onima koji ne pripadaju istim kolektivima, vjerskim, nacionalnim i drugim... Problem je što pojedinci vide Boga, kaže naš sagovornik, kao diktatora koji jedva čeka da čovjek pogriješi kako bi ga kaznio.
„Takvi promašeni toksični stavovi o Bogu nisu neka posebna novost, ali je zabrinjavajuća činjenica da postaju sve rašireniji, i to među pripadnicima svih religijskih skupina. Pravedni Bog je Bog milosrđa i ljubavi. Pojedinci su sebi umislili da su od Boga pozvani tumačiti stvari o kojima zapravo uopće nemaju dovoljno znanja i kompetetnosti“, kaže Baketarić.
Islamski teolog Samir Kadribašić u razgovoru za BUKU kaže kako je pitanje prirodnih katastrofa i "uloga" Boga u njima oduvijek zaokupljalo pažnju ljudi. Kaže da su s jedne strane oni koji vjeruju da su sve prirodne katastrofe prosto zakon prirode i da je u njima uloga Boga nevažna. Sa druge strane, dodaje Kadribašić, religijske skupine i njihovi sljedbenici su vjerovanja da su katastrofe rezultat Božijeg gnjeva zbog ljudske nemarnosti.
„Mišljenja sam da je istina negdje između. Čovjek je zaista nemaran spram prirode. Decenijama smo svjedoci uništavanja okoliša, neplanske sječe zeleniša, neplanske gradnje, neskromne industrijalizacije itd. Sve to ima za posljedicu enormne prirodne promjene u našoj okolini“, priča Kadribašić.
Foto: Ilustracija, izvor Centar za životnu sredinu
Iz ugla teologa, Kadribašić kaže da je Bog čovjeku u emanet dao prirodu i okruženje, a taj isti čovjek svojim odnosom spram prirodnih blagodati čini veliki grijeh uništavanja životne sredine.
„A svaki grijeh sa sobom povlači Božiju srdžbu i gnjev. Dakle, 'okriviti Boga' za naš nehat i nemar je pogreška sa kojom se moramo suočiti. U suprotnom, prirodne katastrofe poput poplava, požara ili klizišta će biti naša neminovnost i neizbježna posljedica našeg bahatog odnosa spram onoga što nam je od Boga dato u emanet“, dodao je Kadribašić.
Traženje krivca u Bogu za fra Baketarića je jedan vid bijega od vlastite odgovornosti. Kaže da vjeru i nauku treba razgraničiti, jer gdje prestaje nauka, počinje vjera, a katolička crkva, objašnjava naš sagovornik, poštuje nauku.
„Krivca za poplave ne treba tražiti u Bogu, čovjekovim eventualnim grijesima ili slično, već u našoj ljudskoj neodgovornosti prema prirodi. Neodgovornost se ogleda kroz razne i brojne čimbenike. Spomenimo samo evo npr. šume koje su najveći čuvar tla od erozije, a samim time i jedan od najvećih čuvara od poplava. Posljednjih godina diljem naše zemlje izvršena je sustavna devastacija naših šuma, što slučajnim, što namjernim požarima, što štetnim djelovanjem (sječom) neodgovornih i pohlepnih pojedinaca, što nebrigom nekih šumara i njihovih poduzeća, što u kriminalnoj u suradnji s njima“, dodaje ovaj teolog.
Naučni pogled
Psiholog i psihoterapeut Elvedin Kahrović tvrdi da su balkanski narodi kroz odgoj naučeni da traže krivca i da neko “mora biti kriv”.
„Treba napomenuti da je krivica jedna nezdrava emocija koja poput raka razara osobu iznutra. Kako to da možemo Boga za nešto da krivimo? Tajni odgovor se nalazi u projekciji misli i emocija. Projekcija je psihološki odbrambeni mehanizam gdje ono što kod sebe nemamo kapaciteta da prihvatimo projektujemo na neku drugu osobu, predmet, stvar ili pojavu“, objašnjava Kahrović potrebu da za svako negativno dešavanje nađemo krivca.
Sociologinja Smiljana Vovna za BUKU kaže da je bespredmetno uopšte se upuštati u diskusiju da li "proživljavamo Božiju kaznu" ili smo krivci mi za dešavanja s kojima smo direktno ili indirektno povezani.
„Svaki racionalan i učen čovjek može i mora da napravi razliku između vjere i nauke. Iz nemoći da priznamo sami sebi da možemo nešto uraditi sami da promijenimo i sebe i svoje okruženje, čovjek pribjegava nekim nadnaravnim silama i u njima tražimo objašnjenje pojava i u društvu, a i u prirodi. Za ovakvo "pribjegavanje" smo imali srednji vijek i ja se nadam da smo sa tom epohom davno završili“, kaže Vovna.
Za usvajanje opštih vrijednosti u društvu nije samo "zadužena" religija, dodaje Vovna, tu je i moral koji svi nosimo u sebi, bili vjernici ili ne.
„Ne želeći da umanjim religiju i na bilo koji način povrijedim sve one koji je doživljavaju, želim samo da naglasim da ona u svakom slučaju mora da bude odvojena od države, a samim tim i od politike“, dodaje naša sagovornica.
„Tražeći krivce u nekome ili nečemu što ima temelj u religiji je čisto politikanstvo ako dolazi iz struktura ljudi koji pripadaju ovom segmentu društva. Ja bih u rečenici premijera RS preimenovala krivca kojeg je on targetirao upravo u njega i sve one odgovorne koji nisu učinili ama baš ništa u zadnjih 7 godina da nam se ne ponovi situacija koju smo imali 2014. Činjenica je da nije ništa poduzeto i da su oni direkto "zaslužni" za to, a ne neka viša sila“, jasna je Vovna.
Stavovi pojedinih građana i izjave funkcionera poput Viškovića za Vovnu su znak da sekularizacija nije zaživjela i da smo od nje daleko.
„Temelj svakog zdravog društva, a samim tim i države treba da se gradi na nauci, tehnologiji, ekonomiji i, ako nas i pogode neke nesreće, da imamo adekvatan i brz odgovor na njih, a ne da krivce tražimo u magiji, religiji i pripadnicima nekih grupa ljudi sa čijim shvatanjima i životnim opredjeljenjima se mi sami ne slažemo. Dakle, krajnje neozbiljno, pa čak usudiću se reći i bezobrazno od strane državnih zvaničnika da čujemo ovakve izjave“, zaključuje Vovna.
Iz stavova naših sagovornika/ca jasno je da Bog nije krivac za poplave, niti nas kažnjava, već je to posljedica ljudskog nemara. Čovjeku je teško priznati odgovornosti pa je najlakše okriviti onoga čiji stav ne možemo čuti – Boga.
