<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

BUKA intervju Adin Šabić: Svega 5,5% žena prijavi nasilje, mnoge ostaju s nasilnicima

INTREVJU

Žene kada odluče da izađu iz nasilne zajednice obično nailaze na osudu i sputavanje, rijetki su slučajevi podrške porodice.

28. august 2021, 9:03

 

Muškarac iz Prijedora prije sedam dana je usmrtio suprugu nožem, a prije nekoliko mjeseci sličaj slučaj se desio u Žepču. Iako sve češće čujemo za slučajeve femicida, nasilju nad ženama koje se iz godine u godinu u BiH povećava, državne institucije ne posvećuju pažnju, dok društvo i dalje smatra da nasilje treba ostati u “četiri zida” i to pod parolom “Trpi radi djece, trpi radi porodice, radi okoline”.

S predstavnikom Fondacije INFOHOUSE Adinom Šabićem razgovarali smo o tome koliko se govori o femicidu u BiH i kako ga prepoznaje naše zakonodavstvo, zbog čega žene ne prijavljuju nasilje, te koliko je ključno ekonomsko osnaživanje žena.

BUKA: U svega nekoliko mjeseci desila su se dva ubistva žena (femicid) u Bosni i Hercegovini. Koliko ovom problem nadležni pridaju značaj?

Da se ovoj tematici ne pridaje dovoljno značaja govore i postojeće zakonske mjere koje se odnose na ovaj problem, a koje ne poznaju u pravnom smislu termin femicid, već počinjena djela ubistva podvode pod krivično djelo nasilja u porodici. Razlika u ova dva termina je ogromna, jer za nasilje u porodici maksimalna kazna koju počinitelj možete dobiti seže do 10 godina zatvora. Međutim, ukoliko bi se ovakvi slučajevi tretirali kao femicid – odnosno teško ubistvo, Krivični zakon Bosne i Hercegovine za takva djela predviđa kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 do 45 godina. U skorijoj budućnosti treba insistirati na adekvatnijem sankcionisanju počinitelja ovakvih djela, te na tome da se takva djela posmatraju kao djela počinjena iz mržnje. Vjerovatno bi pooštrene sankcije doprinijele manjem broju ovakvih slučajeva. Potrebno je buditi svijest o prijavi nasilja, kako osoba koje trpe nasilje, tako i oni koji mu svjedoče. Tijekom 2019. godine u Turskoj jedan umjetnik, shvativši važnost ovog problema, na zidu zgrade u Istanbulu je postavio 440 pari cipela za svaku ubijenu ženu u toj godini. Iznimno je bitno govoriti glasno o ovom problemu i tražiti adekvatnije rješenje, u svrhu spašavanja života mnogih žena.

BUKA: Žene u bosanskohercegovačkom društvu su veoma izložene nasilju, međutim, zašto se u većini slučajeva ne odlučuju da prijave nasilje?

Svaka peta žena pretrpjela određeni oblika nasilja u našoj državi, statistike su OSCE-a. Međutim, institucije ovaj problem i dalje ne prepoznaju kao značajan. Zbog toga svjedočimo nasilju koje nerijetko prođe nekažnjeno. Još strašnije su izjave predstavnika pravosudnih institucija, koje opravdavaju nasilje kao što je izjava Milana Blagojevića, banjalučkog sudije,“savremena žena nema razumijevanja za šamar“. Kako će se jedna žena, nakon ovakve izjave osobe koja bi joj trebala pomoći, odlučiti da prijavi nasilje? Teško ili nikako. To pokazuju i podaci da svega 5,5 posto žena se odlučuje da prijavi nasilje, a glavni razlog je to što ne postoji povjerenje u institucije.  Centar za društvena istraživanja ANALITIKA je prije osam godina provela istraživanje koliko građani vjeruju institucijama u BiH. Rezultati su pokazali da svega 33,7 posto građana ima veliko povjerenje ili dosta povjerenja u sudove. Ostatak građana nema previše povjerenja ili uopće nema povjerenja u njih. Riječ je o cjelokupnom stanovništvu, sada zamislite koliko je u 33,7 posto žena. Važno je još jednom spomenuti da živimo u tradicionalnom društvu, gdje je sramota pričati o nasilju, i gdje se žene uče da nasilje trpe radi djece, radi toga šta će okolina reći, i to je još jedan od razloga zašto žene ne prijavljuju nasilje. Čak i kada se odluče da prijave nasilje, žene to čine putem nevladinih organizacija, tačnije sigurnih kuća u BiH, rijetko drugih institucija.

BUKA: Kako kreirati atmosferu u kojoj će se žene  osjećati sigurno da prijave nasilje, jer to je nešto na čemu moramo raditi, i šta je veoma važno?

Nasilje ne smije, i ne može biti opcija. Svaka osoba ima pravo da živi život bez nasilja u miru, i da uživa svoja druga ljudska prava. Sigurne kuće u BiH, kojih ima osam, te druge nevladine organizacije koje se bave pitanjem nasilja nad ženama, godinama unazad rade na osvješćivanju javnosti o problemu nasilja, ali i potiču žene koje žive u takvim zajednicama da nasilje prijave. Međutim, ovo je problem koji također traži sistemsku podršku, i sistemska rješenja. To je najbolje pokazao početak pandemije i lockdown, gdje se nasilje povećalo za 20 posto, kapaciteti sigurnih kuća su bili popunjeni, a država nije imala rješenje za žene, žrtve nasilja, kao što je imala Francuska gdje su žene bile smještene u hotele. U Bosni i Hercegovini su žene bile prepuštene same sebi, i bile više izložene nasilju neko ikada prije jer su se sve aktivnosti svih članova porodice svodile na boravak u kući. Ključ je u izgradnji povjerenja između žena, žrtava nasilja i institucija koje su nadležne za ovaj problem. Mnogi uposlenici sigurnosnih institucija nemaju adekvatan pristup ženama, žrtvama nasilja, stoga su potrebne dodatne edukacije. Mi još uvijek nemamo adekvatnu evidenciju koja nam 100 posto pokazuje broj žena koje trpe nasilje, i još uvijek se informacije dobijaju iz lokalnih policijskih stanica, ne objedinjuju se, i dolazimo u situaciju kada nemamo tačan broj žena koje trpe nasilje, što je nužno uspostaviti za dalju borbu protiv ovog problema. Nužno je kroz obrazovne ustavnove provlačiti temu nasilja, kako bi djeca od najranijih dana spoznala problem nasilja, te naučila kako, ne samo da ne počine takvo nešto, već da se i adekvatno bore protiv nasilja nad ženama i nasilja općenito. Osvještavanje javnosti je nužno, pogotovo u segmentu prijavljivanja nasilja. Odgovor na nasilje ne smije biti „To nije moj problem“. Sve to dovest će do sigurne atmosfere u kojoj će žene lakše prijaviti nasilje.

BUKA:  Šta se dešava kada žene, žrtve nasilja odluče da izađu iz nasilne zajednice?

Žene kada odluče da izađu iz nasilne zajednice obično nailaze na osudu i sputavanje, rijetki su slučajevi podrške porodice. Počinitelji nasilja reaguju na više načina, ili se trude da vrate žene (u čemu ponekad uspiju), pa nakon određenog perioda opet počine nasilje, ili automatski nasiljem odgovaraju na odlazak žene. U tom smislu žene se suočavaju s nizom pritisaka, i supružnika, ali i porodice. Kao što ranije rekoh u većini slučajeva žene nasilje prijavljuju sigurnim kućama, koje ih dalje upućuju u proceduru, nakon koje postaju mjesto njihovog boravka. U sigurnim kućama žene i njihova djeca, ako ih imaju, dobijaju adekvatnu psihosocijalnu podršku. Kroz terapijski rad i svjetodavnu podršku, te okupacionu terapiju timovi sigurnih kuća osnažuju žene, žrtve nasilja. U sigurnim kućama žene ostaju određeno vrijeme, negdje je to godina dana, negdje više, negdje manje, nakon čega trebaju da pokrenu novi život izvan nasilne zajednice. Postoje i žene koje podršku potraže i u drugim relevantnim institucijama, te na taj način pristupaju problemu nasilja u porodici.

BUKA: Nakon što žene izađu iz sigurnih kuća neophodno ih je ekonomski oznažiti?

Upravo tako. Statistike sigurnih kuća pokazuju da se žene u 90 posto slučajeva nakon izlaska iz sigurnih kuća vrate u nasilne zajednice jer nisu ekonomski osnažene. Drugi problem je što žene u većini slučajeva nemaju nikakvu imovinu na svom imenu, tako da su faktički na ulici, kada izađu iz sigurnih kuća. Ovdje se mora naglasiti da sigurne kuće provode niz projekata ekonomskog osnaživanja, i da se doista trude, da se žene ne nađu u situaciji da budu na ulici. Međutim, ključno je za žene u tom smislu da imaju zaposlenje, kako bi izdržavale sebe i svoju djecu. Takve žene u velikom broju slučajeva se ne vraćaju nasilnicima, već kreiraju život bez nasilja, što je i cilj svih nas koji radimo sa ženama, žrtvama nasilja.

BUKA: Fondacija INFOHOUSE je nedavno pokrenula projekat “Ekonomske i socijalne prilike ka osnaživanju žena, žrtava nasilja u porodici”, možete li nam reći nešto više o tome?

Fondacija INFOHOUSE u suradnji sa Udruženjem građana “Budućnost”, a uz financijsku podršku Evropske unije implementiraju projekat “Ekonomske i socijalne prilike ka nezavisnosti žena, žrtava nasilja u porodici”. Cilj projekta je da se najmanje 15 žena osnaži u smjeru pokretanja vlastitih biznisa, te da na taj način izađu iz kruga nasilja. Kroz projekat se dodjeljuju subgrantovi u vrijednosti od 3000 do 5000 EUR. Podržat ćemo različite ideje žene, a to mogu biti poljoprivredne aktivnosti, prerada tekstila, bavljenje fotografijom, ili čak dodatna edukacija, završavanje određenih kurseva, te nabavka repromaterijala... Trenutno je otvorena aplikacija za dodjelu ovih grantova, i trajat će do 31.8.2021. godine. Pozivamo sve žene koje trpe ili su nekad trpjele nasilje u porodici da se prijave, te da zajedno premašimo strahove, i budemo im podrška u pokretanju biznisa i ekonomskog osnaživanja.

BUKA: Kako potaknuti žene koje su proživjele nasilje da budu ekonomski nezavisne?

Kod žene koja trpi nasilje prvo što strada jeste samopouzdanje, vjera u sebe i svoje mogućnosti. Mnoge se odlučuju da ostanu u nasilnim zajednicama zato što vjeruju u sve ono što im nasilnici poručuju, a što je po pravilu daleko od istine. Život u takvoj zajednici utječe iznimno loše na mentalno zdravlje žena, a pristanak da živite u takvoj zajednici na duže staze stvara sve više problema. Agonija se samo produžuje. Stoga prvi korak ka ekonomskom osnaživanju žena predstavlja jačanje njihovog sampouzdanja, i vraćanje vjere da one same mogu napraviti promjenu, i da im za te promjene u životu ne treba muški partner, osobito ne osoba koja ih je sputavala vršeći nad njima nasilje. Kroz psihosocijalnu podršku i kroz razne druge edukacije, koju žene dobiju u sigurnim kućama i drugim relevantnim institucijama, one počinju sebe vrjednovati, baš kao i svoje sposobnosti. Ono što je u tom cijelom procesu najbitnije jeste da žene prije svega spoznaju mir, da se osjećaju sigurne i spremne da mijenjaju živote. Kada do toga dođe, žene, žrtve nasilja će lakše ući u proces ekonomskog osnaživanja, koji podrazumijeva njihovo potpuno jednako uključivanje u poslove u kućanstvu, ali i društvu. Žene, žrtve nasilja tako postaju snažnije da donose odluke, da imaju vlastiti novac za svoje potrebe, da se pitaju, i da upravljaju sopstvenim vremenom i tijelom.

BUKA: Kako možemo pomoći žrtvama porodičnog nasilja i njihovoj djeci?

Svrha ekonomskog osnaživanja ide u smjeru podrške ženi da postane nezavisna, kako bi bila u mogućnosti pomoći sebe i svoju porodicu. U tom smislu neophodno je oznažiti ženu da se odluči za jedan takav korak, da probije društvene barijere s kojim se sočava, i krene u taj proces. Svaka žena to može, i mi u Fondaciji INFOHOUSE vjerujemo u snagu i istrajnost žena, jer su nebrojeno mnogo puta pokazale koliko mogu. Žene su dokazale da su dobre u bilo kojem poslu da se odluče baviti. Potrebno je samo kreirati jednake mogućnosti za poslovne prilike i to je ono za što se mi kao nevladine organizacije borimo da uradimo. Konkretno kroz ovaj projekat koji provodi Fondacija INFOHOUSE i Udruženje građana “Budućnost” uz podršku Evropske unije mi ćemo žene financijski osnažiti da realiziraju svoje poslovne ideje. Ta financijska komponenta je iznimno bitna. S novcem koji dodijelite ženi, žrtvi nasilja, ona može da pređe u realizaciju poslovne idje, ali je potrebno taj biznis održati na tržištu i osnažiti ga, što je znatno teži dio posla. Zato ćemo mi kroz ove tri godine projekta biti mentori, podrška u svakom smislu, kako bi ovi biznisi zaživjeli. Također smo u projektu predvidjeli komponentu “Biznis anđela”, gdje će nam se uspješne kompanije pridružiti u osnaživanju žena, i svojim kompetencijama doprinijeti razvoju njihovih biznisa.  

BUKA:  Koliko je teško uspješnim poslovnim ženama nakon proživljenog nasilja ponovo se vratiti na posao, kako prebroditi osjećaj srama, straha i dodatne viktimatizacije?

Teško je, osobito u društvu u kakvom mi živimo gdje ne postoji razumijevanje za takvo što, gdje je jako izražen seksizam i diskriminacija na osnovu pola. Uvrede, ponižavanja, i ismijavanje su sveprisutne metode kojima se nastoji umanjiti vrijednost žene, i to što mi živimo je strašno. Što se tiče osjećaja srama, moram istaći da se žene koje su bile žrtve nasilja nemaju čega sramiti, već upravo suprotno, trebaju da se srame oni koji su to nasilje na njima činili, treba da se srami sistem koji je dopustio da se ono dešava, te okolina koja je imala najgori mogući odgovor, a to je “šutnja”. Strahovi su s druge strane prisutni, i svakako da će žene, koje i prođu terapijski rad i savjetodanu podršku trebati vremena da prevaziđu strahove, i počnu živjeti “normalan život”. S druge strane, naše društvo ukoliko te ne kudi, onda te žali, a to je u ovom slučaju također jako negativna komponenta. Žene, žrtve nasilja ne traže da ih bilo ko žali, ni njih, ni njihovu djecu, one su samo u jednom trenutku svog života trebale podršku ili neke još uvijek trebaju da prekinu kruga nasilja, te da samostalno nastave živote. Žene, žrtve nasilja su sposobne, jake i hrabre žene, koje mogu napraviti promjenu, koje mogu obavljati poslove koje vole, koje mogu samostalno kontrolirati živote, brinuti o djeci, o sebi, svemu. Nema nikakvog razloga da ih se žali, ni njih, niti bilo koje druge osobe iz maginaliziranih skupina.