<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

BUKA intervju: Bojan Vuletić, reditelj serije „Porodica“: Nema ništa gore od umetnika koji su se prodali, a sebe nazivaju slobodnim

TEMA

Umetnost ne utiče na istorijske procese, a još manje na menjanje društva. Umetnost oplemenjuje i pokušava da određene događaje ili likove osvetli. I to je jedini zadatak umetnosti i jedino dostignuće koje je moguće.

02. maj 2021, 9:28

 

Potrebna je velika hrabrost, otvorenost i odgovornost  prihvatiti da igraš javne ličnosti. Fizička sličnost nije bila presudna, već pre svega prihvatanje ideje koju ti likovi nose. Potrebno je verovati u ideje lika koji tumačiš, bez obzira koliko su te ideje suprotne tvom biću. Nekada je ta suprotnost upravo podstrek da se uđe u dušu još dublje.

Dramska serija „Porodica“ reditelja i scenariste Bojana Vuletića nikoga u Srbiji nije ostavila ravnodušnim. Bez obzira da li se o njoj govorilo negativno ili s oduševljenjem, činjenica je da se govorilo i dalje se govori o seriji koja  je gledaoce podsjetila na dio istorije današnje Srbije, a tadašnje SR Jugoslavije. Vuletić pet epizoda igrano-dramske mini serije posvećuje trodnevnoj drami u Vili „Mir“ u Beogradu u kojoj je Slobodan Milošević nekadašnji predsjednik Jugoslavije proveo svoje posljednje dane na slobodi. Serija prikazuje napore tadašnje Vlade predvođene Zoranom Đinđićem  da Miloševića počne tretirati kao ravnopravnog, a ne povlaštenog građanina koji može zaobilaziti zakone, ali se suočava s otporom pristalica Miloševića među kojima su političari, funkcioneri, ali i savezna vojska. Osim Miloševića ključne figure u filmu su njegova supruga Mirjana Marković, tadašnji premijer Zoran Đinđić i Čedomir Jovanović, tadašnji pregovarač Vlade Srbije.  Lik Miloševića igra Boris Isaković, dok je Mirjana Karanović igrala lik Mirjane Marković.

U podcastu posvećenom kritici ove serije Biljana Srbljanović i Vladimir Cerić ocijenili su seriju bitnom za Srbiju. Primjećuju da  Vuletić govori o sudbini više porodica: „jedne, patološke diktatorove, druge lažne novinarske, zatim one disfunkcionalne političke i iznad svega jedne tragično žrtvovane porodice naše nekadašnje lepe zemlje Jugoslavije.“

„Užasno je hrabro bilo snimati tu seriju“ kazao je Vladimir Cerić teoretičar umjetnosti i medija. Zašto je odlučio snimati „Porodicu“ i kome je prevashodno namijenjena Bojan Vuletić odgovora u intervjuu za Magazin BUKA.

BUKA: Moram Vas pitati, kao neko ko puno više zna o porodici Milošević nakon Vaše serije – zašto Porodica? Zašto ste snimili tu seriju, otkud ta tema?

Neke od najpopularnijih svetskih serija, čija se tematika oslanja na stvarne, istorijske događaje su me podstakle da se zapitam da li postoji dovoljno značajan istorijski događaj koji je presudno uticao na naš region, a da istovremeno poseduje dramski potencijal. Hapšenje Miloševića je svakako bio događaj koji je potpuno promenio tok istorije u ovom našem podneblju i direktno uticao na naše živote. I danas kada se navršava 20 godina od tog događaja on predstavlja značajnu i kontraverznu temu  o kojoj se govori uz puno emocija.

BUKA: U kojoj mjeri su dijelovi serije „Porodica“ fikcija odnosno odraz umjetničke slobode da mijenjate scene ili događaje, jedan od komentara je bio da s Miloševićem u autu nije bio Legija već Čedomir Jovanović?

Naša serija je jedna umetnička interpretacija i autorsko viđenje celog događaja. To nije dokumentarana serija, već fikcija, jedan mogući pogled na taj događaj. Mnogo toga je već rečeno i napisano na tu temu, tako da je istraživački deo rada, na osnovu informacija dostupnih javnosti, bio sasvim dovoljan da se napravi dramska struktura, dovoljno uzbudljiva i intrigantna. Dakle, u pitanju je kombinacija rekonstrukcije na osnovu informacija dostupnih javnosti: intervjua, svedočenja, snimaka iz tog vremena, novinskih članka i pojedinih izmišljenih likova i situacija. Ko je tačno gde stajao, sedeo i šta govorio nije bitno presudno, s obzirom da ni sami učesnici tih događaja ne mogu da se slože šta je istina a šta ne.  Treba posmatrati širu sliku a ne pojedinačne utiske.

BUKA: Fenomenalna postava glumaca, ali najupečatljivije uloge ostvarili su Mirjana Karanović i Boris Isaković. Primjetno je da oni u velikoj mjeri imitiraju likove koje tumače. Koliko približavanjem fizičkog izgleda, oponašanjem govora i karaktera ličnosti glumci doprinose uvjerljivosti samog umjetničkog djela ako su akteri stvarne ličnosti?

Potrebna je velika hrabrost, otvorenost i odgovornost  prihvatiti da igraš javne ličnosti. Fizička sličnost nije bila presudna, već pre svega prihvatanje ideje koju ti likovi nose. Potrebno je verovati u ideje lika koji tumačiš, bez obzira koliko su te ideje suprotne tvom biću. Nekada je ta suprotnost upravo podstrek da se uđe u dušu još dublje. To su sve vrhunski glumci koji „brane“ svoje likove - do kraja, čak i kada su ovako kontraverzne ličnosti u pitanju. Uverljivost i autentičnost se pravi iznutra, ulaskom u dušu takvih junaka. Dugačke probe, biografije, snimci, sve je to pomagalo da pronađu unutrašnji kodovi tih ljudi. Maska koju je Boris nosio je samo dodatno povećavala samopouzdanje, ali bez unutrašnjeg povezivanja, nije moguće napraviti verodostojnu interpretaciju. Zbog svega toga Mirjana i  Boris su svakako jedni od najboljih glumaca ne samo kod nas i u regionu, već i šire.

BUKA: Jeste li zadovoljni reakcijama i vjerujete li da sada određeni dio populacije u Srbiji ima drugačiju sliku o Porodici?

Ova serija nije nastala da bi se nečije mišljenje o tim ljudima menjalo ili potvrđivalo, već pre svega da mladi ljudi koji nisu bili svedoci tog vremena i koji ne znaju ništa o događajima koji su promenili tok istorije na ovom našem podneblju, steknu određenu sliku ili bar budu podstaknuti da sami istražuju, jer će tako naći odgovore na mnoga pitanja koja postavljaju danas. Mi se bavimo posledicama jedne politike, jedne psihopatologije, ako hoćete koju 10 godina kasnije preživljavaju i oni koji su je sami prouzrokovali. I tu se možda kriju objašnjena zašto je do svega toga došlo.  

BUKA: Serija svakako doprinosi i suočavanju s prošlošću, ali kome je više potrebno suočavanje, savremenicima tog doba ili mlađim generacijama?

Uvek mlađim generacijama. Samo što u njihovom slučaju to nije sučeljavanje. Oni nemaju nikakav odnos prema prošlosti. Daleko od toga da je prošlost najvažnija, ali je moramo osvestiti ako želimo da idemo napred. Mladi ljudi koji ne znaju ni kako izgleda Slobodan Milošević, a kamoli šta je radio predstavljaju budućnost ovog društva, celog regiona. Zato je važno da se o tome govori. I za to ne sme postojati nikakva tzv. „istorijska distanca“.  Mladi ljudi nemaju „istorijsku distancu“. Oni su istorijska distanca! Oni  imaju 20 godina. Reakcije su pokazale da su obični ljudi mnogo bolje razumeli i shvatili ideju serije, nego političari. Oni su prepoznali priču o podeljenim porodicama, ostrašćenosti i manipulaciji uvijenoj u crvenu mašnu koja je prouzrokovala stravične posledice na mnoge porodice. Političari kao i uvek sve gledaju isključivo kroz svoj lični interes. Nema tu ni brige za budućnost niti sučeljavanja s prošlošću.   

BUKA: Dio suočavanja s prošlošću u Srbiji svakako mora biti i priznanje genocida. Vjerujete li da će se to dogoditi uskoro i mogu li filmski radnici i drugi umjetnici olakšati taj proces?

Ova serija se ne bavi time. Ona se ne bavi pojedinačnim događajima. Umetnost ne utiče na istorijske procese, a još manje na menjanje društva. Umetnost oplemenjuje i pokušava da određene događaje ili likove osvetli. I to je jedini zadatak umetnosti i jedino dostignuće koje je moguće. Umetnost i politika su dve strane istog novčića. I jedna i druga se bore za pravdu, istinu, jednakost, samo što to umetnost čini iskreno, kroz emocije i priče o pojedincima, a politka samo uslovno, deklarativno, često neiskreno kroz zakone, uredbe i presude koje su neretko nepravedne i posledica snaga moći. Izuzev istog cilja politika i umetnost nemaju ništa zajedničko, i zato niti verujem niti mislim da umetnost treba da menja društva na bolje. Ona može da podstakne pojedinca na razmišljanje i ništa više. A ako se to desi - to je ogroman uspeh!

BUKA: Iz mog ugla zanimljivo je i Vaše prikazivanje medija u službi politike, jesu li mediji i danas zadržali tu naviku da moraju biti nečiji?

Mediji su uvek nečiji. Ideja da postoje nezavisni mediji je utopija. Samo je pitanje koju ćete stranu odabrati ili bolje rečeno koja strana je manje loša.

BUKA: I umjetnost zna biti korištena u svrhu propagande. Šta mislite zbog čega to rade određeni umjetnici, dominira ekonomski interes ili?

Ekonomski ili ideološki interes – svejedno je. Ako se jednom prodaš – ti si na prodaju. Svi ti znaju cenu, uslove prodaje i svi te mogu kupiti. Onda više nisi umetnik nego objekat na prodaju, propagandista. Glasnogovornik koji prenosi tuđe ideje, a nema ništa gore od umetnika koji rade takve stvari, a sebe nazivaju slobodnim.

BUKA: Dosta se na Balkanu govori o angažovanoj umjetnosti, je li umjetnost bez angažmana moguća na Balkanu?

Moram priznati da ne znam šta znači „angažovana umetnost“. Ako na jednom filmskom delu za čije stvaranje je potrebno nekoliko godina ti radiš bez ikakvih uverenja, ideala, bez ideje šta poruka tvog dela znači, onda to nije umetnost. Svako iskreno bavljenje ovim poslom je angažovano –  jer svako veruje da njegovo delo može makar jednu osobu koja pogleda taj film, predstavu , sliku ili knjigu makar malo pomeriti sa sigurnog koloseka. Međutim u vašem pitanju postoji pojam „Balkan“ „Balk“ na turskom znači „blato“ a „an“ je deminutiv. Tu nastaju problemi. Onome koje se zaglavio u blatu umetnost može pomoći.

BUKA: Razumije li balkanska publika umjetnost u slučajevima kada se ne radi o banalizaciji? To Vas pitam jer su neki kritikovali „Porodicu“ kao film koji rehabilituje porodicu Milošević, ali možda najupečatljiviji dio serije jeste kada Mirjana Karanović tumačeći lik Mirjane Marković kaže da su bili previše dobri i da je trebalo da narod pregaze tenkom, ako se dobro sjećam?

Mi smo navikli na stereotipe i klišee – i onda je potrebna slika koja ta naša uverenja potvrđuje. Da li je neko svetac ili krvnik? Ljudi očekuju da vide samo to.   To je površan način razmišljanja. Milošević  je u istovremeno i običan čovek, otac, suprug i bivši predsednik i pregovarač i optuženi i zatočeni, a sa druge strane od njegovih odluka opet, kao i uvek - zavise životi drugih ljudi. Sve je isprepletano - i javno i tajno, i privatno i opšte. Zbog toga ova priča ima sve elemente šekspirovske tragedije. Bojim se da na obe strane postoje „ekstremisti – intelektualci“ koji ne žele da prihvate činjenicu – da smo sami krivi za sve što nam se desilo. I jedini i drugi sve svaljuju na jednog čoveka. Tako je najlakše. Ali tog čoveka smo stvorili mi – (to je replika iz serije)  

BUKA: Kako je biti danas umjetnik u Srbiji vidimo i političke obračune s umjetnicima, nesuvisle kritike, probleme s finansiranjem projekata?

Ništa gore u odnosu na poslednjih 30 godina. Sistemski kultura uglavnom nikako ne zanima, a umetnost još manje. To je istovremeno i dobro i loše. Loše je zbog  malih budžeta koji se izdvajaju, a dobro zbog toga što u suštini možete da radite šta vam je volja. Filmovi, a u poslednje vreme i serije se  proizvode saradnjom sa drugim zemljama najčešće onima u okruženju i taj kopordukcioni model je postao jedini način da uspete da završite film ili seriju. To je dobro jer morate stalno da preispitujete svoje estetske i etičke odluke naspram inostrane publike – čime vaš rad postaje univerzalniji. Tako je skoro svuda u svetu. Zbog toga se ipak osećamo delom sveta i Evrope.