Irena Đumić Jurić-Marijanović, diplomirani psiholog iz Banjaluke za BUKU govori o bračnoj terapiji na kojoj trenutno radi, braku na našim prostorima, problemima sa kojima se žene danas suočavaju i drugim temama.
Irena, koliko su parovi kod nas zainteresovani za bračno i predbračno savjetovanje, imajući u vidu da je ovaj vid terapije veoma zastupljen u inostranstvu, kakva je situacija u Banjaluci?
Interes parova za bračnu psihoterapiju se povećava u zadnjih nekoliko godina. Nažalost, često se parovi javljaju kada je stanje toliko loše da je teško izaći iz njega i kada su i partneri toliko iscrpljeni i izmučeni da je teško naći motivaciju za rješavanje nagomilanih problema. Psihoterapija se često doživljava kao „zadnja šansa“ i partneri se često obrate za pomoć kada su već sve drugo pokušali. Naravno, ima i onih koji se jave kada uoče neki problem u svom odnosu i žele da ga riješe, što je pravilan pristup. Što se tiče predbračnog savjetovanja, ono je jako bitno i korisno jer ima toliko aspekata veze koje nam donosi brak, koji nas „zadese“ neminovno a onda se često ne snađemo. Često srećem parove koji smatraju „ako ima ljubavi, sve ćemo prevazići“. Ljubav je bitna, ali ona ne rješava sama po sebi razne životne izazove u kojima se jedan brak ili veza nađe. Upravo zato sam i pokrenula grupe za predbračno savjetovanje, u želji da pomognem mladim parovima da se zajedno pripreme za različite izazove koji ih čekaju.
Sa kojim problemima se parovi najčešće susreću, i na koji način im vi možete pomoći?
Problemi sa kojima parovi dolaze su razni: ljubomora partnera, nasilje, međusobno nerazumijevanje, česte svađe, gubitak interesa jednog od partnera za drugog, prevare, gubitak seksualne želje, itd. Psihoterapija je proces pomoću kojeg partneri u sigurnom prostoru otvoreno razgovaraju i , zajedno sa psihoterapeutom, misle i povećavaju razumijevanje njihove situacije i uzroka takvog stanja. Na taj način se mogu malo decentrirati i vidjeti odgovornost obadva partnera, razumjeti šta je ko od njih unio u vezu, svjesno i nesvjesno, i kako se to onda posložilo. Parovi često dođu sa idejom da će naći „krivca“, a cilj je da razumiju da su podjednako odgovorni za taj odnos i ovo im često bude i šok i olakšanje. Samo razumijevanje dinamike odnosa polako ukazuje na potrebne promjene i dolazi do poboljšanja.
Koliki je problem nasilje u porodici, mislim na nasilne muževe? Iz sigurnih kuća i drugih organizacija koje se bave ovim pitanjem, kažu da žene teško traže pomoć kad je ovaj problem u porodici, a i rješenja često nema. Naime, žene se vrate nasilniku.
Da, na žalost često je tako. U radu sa žrtvama nasilja treba biti spreman na dugotrajan i mukotrpan rad da bi on urodio plodom. Pored osvješćivanja i osnaživanja, neophodno je da žene koje trpe nasilje uvide različite, često skrivene i nesvjesne, aspekte svoje ličnosti zbog kojih ostaju u ovakvim vezama iako su one za njih destruktivne. Tek kada osvjeste ove apekte, razumiju njihovo porijeklo i prorade ih u terapiji može se ići prema dugotrajnoj promjeni i zrelijem izboru partnera.
Možete li nam ukratko opisati kako protiče jedna seansa koju vi vodite?
To je teško opisati, svaka seansa je različita. U početku se prikupljaju podaci o paru, toku njihovog odnosa, snagama i slabostima, porodicama porijekla, posebno kvalitetu bračnih odnosa njihovih roditelja. Svaki partner nesvjesno unosi u svoj odnos nešto iz braka svojih roditelja, kao nevidljivi ruksak koji nosi na leđima. Kada se prikupe podaci i mapiraju ključne tačke, počinje psihoterapijski rad. Par se osnažuje da otvoreno razgovara, iznosi osjećanja, konfrontira se sa određenim problemima, stavlja se u ulogu drugoga i povećava razumijevanje situacije u kojoj se partner nalazi. Terapeut daje svoje profesionalne uvide o odnosu i pomaže parovima da jasnije sagledaju uzroke problema. Sve ovo doprinosi da par radi na sebi i, uz adekvatnu motivaciju, unapređuje svoj odnos.
Da li ljudi danas olako shvataju brak i porodične obaveze u odnosu na neka prošla vremena?
Ono što se zasigurno promijenilo je da brak nije više „svetinja“ kao nekada, da današnje generacije lakše prihvataju mogućnost da brak ne uspije. S druge strane, kod nekih ovo vodi u drugu krajnost, da se ni ne trude oko braka jer „koliko traje, traje“. Međutim, svaka veza ili brak traži stalno ulaganje, otvorenost, razumijevanje, prihvatanje promjena, kako svakog partnera individualno, tako i veze u cjelini, nošenje sa raznim krizama...što upućuje da održavanje kvalitetnog braka nije nimalo lak zadatak i da treba raditi na tome. Treba povremeno napraviti „presjek“ braka i pričati o tome šta je bilo dobro, šta nije, šta smo izvukli iz toga, šta želimo u narednom periodu.
Kakva je uloga žene u braku kod nas, imajući u vidu da živimo u tradicionalnom društvu?
Čini mi se da se ipak ova uloga mijenja i da je sve više žena koje balansiraju različite uloge, supruge, majke, poslovne žene, prijateljice. Iako, generalno, još uvijek se daje prednost muškarcima za napredovanje u karijeri, dok žene brinu o porodici, kući, djeci i uz to rade koliko mogu. U svom radu sam primjetila da ovu ulogu žene podjednako održavaju i muškarci i žene, često nesvjesno. Na primjer kada se rodi beba, često se događa da majka teško pušta supruga da brine o djetetu, smatrajući da ona bolje zna šta treba, da će se bolje pobrinuti za dijete, da niko ne može da razumije svoje dijete kao majka...i na taj način polako dolazi do toga da se suprug distancira, osjeća nepotrebno ili nesigurno u ulozi oca i okreće se onome u čemu je dobar, poslu na primjer.
A šta možemo uraditi da se svijest po ovom pitanju mijenja. Da je normalno da žena napreduje u poslu u kojem se bavi, da se obrazuje i usavršava i da istovremeno bude majka i supruga?
Promjena svijesti podrazumijeva zajedničko i sistematsko djelovanje svih društvenih segmenata koji mogu da utiču na promjenu. Vrtići, škole, strukovna udruženja psihologa i pedagoga, mediji, svako u svom domenu treba da se bavi ovim pitanjem, kroz edukaciju i informisanje.
Šta je sa mladima, koji su najveći problemi sa kojima se suočavaju djeca i tinejdžeri, da li su oni spremniji da se otvore i pričaju o svojim problemima?
Čini se da mlađe generacije ne zaziru toliko od psihološke pomoći, što je vjerovatno i uticaj medija u kojima se sve češće pojavljuju psiholozi. Problemi sa kojima se djeca i mladi susreću su različiti strahovi – od bolesti, javnog nastupa, konflikata sa vršnjacima, zatim neprilagođenost u društvu koja često dovodi do depresije, povučenost i izolacija, previsoki kriterijumi koji dovode do anksioznosti, nedovoljno dobra komunikacija sa okolinom, slabo samopozdanje, itd.
Sve prisutniji je i problem maloljetničkog i vršnjakog nasilja. Na koji način spriječiti da dijete bude nasilnik ili žrtva?
Vršnjačko nasilje je prisutno u svim vršnjačkim grupama, djece, mladih i odraslih. Kod djece je samo u drugom obliku, možda očiglednije, a često i fizičko. Ali i mi odrasli imamo svoje metode vršnjačkog nasilja kao što su različita šikaniranja, izolacija pojedinaca i grupa, mobing, diskriminacija, ratovi. Dok se mi odrasli ne naučimo na konstruktivan način nositi sa svojom ljutnjom, mržnjom, povrijeđenošću i zavisti teško ćemo moći tome naučiti našu djecu. Djeca uče iz naših djela, ne samo riječi.
Koliko je generalno prishoterapija kod nas prihvaćena, da li su ljudi dovoljno slobodni i otvoreni da se okrenu psihologu za pomoć u teškim situacijama ili je još uvijek zastupljena stigma i sram da potraže pomoć?
Psihoterapija je sve bolje prihvaćena kod nas, više se i priča o tome i svako već zna nekoga ko je bio na terapiji i kako mu je pomoglo. Polako postaje dio svakodnevnice i mogućnosti koju možemo iskoristiti ako želimo sebi da pomognemo. Naravno, postoje i velike predrasude prema psihoterapiji, koje su uglavnom bazirane na različitim strahovima ali i nedovoljnoj informisanosti, na čemu bismo mi profesionalci trebali da poradimo. Ono što je moj generalni zaključak je da ljudi ne shvataju svoje mentalno zdravlje jednako važnim kao fizičko, često ga zanemaruju i ne brinu o njemu. Tako dolazi do toga da se jave uglavnom kada je problem toliko veliki da im pravi problem u svakodnevnom funkcionisanju, npr. kada je osoba toliko depresivna da je izgubila motivaciju i vjeru u bilo šta, ili kada se panični napadi javljaju više puta dnevno ili kada dijete od silnog stresa više ne može da uči. Bitno je identifikovati problem na vrijeme i pozabaviti se s njim, ne čekati zadnji čas, a onda će se i brže i lakše riješiti problem.
Zbog čega ste se Vi odlučili baviti ovim poslom, imajući u vidu da je ovaj posao sa kojeg se ne možete isključiti u 16 časova, o problemima drugih svakodnevno razmišljate?
Ja volim ljude, volim da radim sa njima i od svakoga naučim nešto novo. Ovaj posao jeste težak, ali je human, interesantan i izazovan. Možda zvuči kao floskula, ali stvarno je svaka osoba posebna na svoj način i meni je izazov da svakome ko dođe po pomoć pronađem način koji je baš toj osobi odgovarajući da bi mogla da se mijenja. I svaka promjena i napredak kod osoba sa kojima radim mene zaista usrećuje.
Razgovarala Maja Isović
