BUKA intervju: Religija je postala čvrsta politička činjenica u BiH

Sva relevantna istraživanja su pokazala da i među vjernicima i nereligioznima imate podjednako kako moralnih tako i nemoralnih ljudi, kaže Abazović za BUKU.

Buka intervju / 07. Decembar 2013

Profesor sociologije religije Dino Abazović u intervjuu za BUKU je rekao da je dijalog u ovoj zemlji moguć tek onda kad “dozvolimo drugom i drugačijem da se sam predstavi onakvim kakav jeste,  da sam artikulira svoju poziciju, a ne da stalno imamo fiksaciju na naše vlastite predstave o drugim i drugačijim koje su često pune predrasuda, stereotipa i detaljnog neznanja o drugom i drugačijem”.

Sa Abazovićem smo razgovarali u etničnosti BiH, desekularizaciji svijeta, etičnosti, vjeronauci u školskom nastavnom programu i drugim temama.

Gospodine Abazović, BiH je zemlja mitova, religija, vjera, običajnosti i izražene etničnosti. Zbog čega su građani BiH toliko okrenuti religijskoj identifikaciji i zbog čega religija ima toliki uticaj na društvo?


Dino Abazović: Opšte je mjesto povijesne datosti da je religija ta u potpunosti neupitna differentia specifica kolektivnih identiteta domicilnog stanovništva, tj. da su konfesionalni identiteti bili ključan faktor u genezi formiranja danas dominantnih etnonacionalnihkolektivnih identiteta u BiH. Koliko uticaja i kakav značaj religija ima u društvu je nešto o čemu bi se dalo raspravljati, ali pretpostavljam da se pitanje odnosi na uticaj organizirane religije, odnosno konkretnih religijskih zajednica na druge autonomne ili poluatonomne sfere društvenog života u BiH. Kako god, ono čemu svjedočimo posljednjih dvadesetak godina jeste da je religija postala i čvrsta politička činjenica u Bosni i Hercegovini, te da se položaj organizirane religije promjenio, za razliku od prethodnog perioda uređenja društvenih odnosa kada smo imali situaciju sa “teizmima bez ikakvih javnih funkcija”, u poziciju “teizama sa izuzetno značajnim javnim funkcijama”. Neovisno od Bosne i Hercegovine, početak novog stoljeća obilježen je globalno snažnim procesom revivalizma religije, odnosno ponovnog buđenja religijskog tamo gdje je u određenom periodu izgledalo da to nije slučaj, na tzv. Zapadu.

 

Dino Abazović

 

I kod jednog od najvećeg zagovornika sekularizacije sociologa Pitera Bergera došlo je do zaokreta ka desekularnim idejama. Zbog čega živimo u vremenu desekularizacije svijeta?  

Da, još je početkom devedestih godina prošlog stoljeća Peter Berger javno odstupio od svojih ranijih pozicija na kojima je insistirao u jeku tzv. sekularizacijske debate šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Preciznije rečeno, kod Bergera nije došlo do zaokreta ka desekularizacijskim idejama, već je naime sam uvidio metodološku pogrešku u svom, a to je bio slučaj i sa mnogim drugim autorima, razumijevanju sekularizacije, obzirom da je uporno insistirao na slijedećem — “sa više modernizacije manje religije”. Demantirala ga je zapravo sama suvremena situacija širom svijeta, jer su suvremena društva jednako religijska kao što su uvijek i bila. Čak i veoma moderna i razvijena društva poput američkog. Međutim, bitnije je da je Berger zapravo svoje pozicije revidirao upravo u metodološkom pristupu istraživanja i razumijevanja fenomena sekularizacije — jednostavno rečeno, sekularizacija nije predviđajuća već opisujuća hipoteza. Bar je tako u sociologiji religije. A što se tiče same desekularizacije, problem je zapravo sa situacijom opće neizvjesnosti, od ekonomske do političke, uključujući i “krizu” kolektivnih identiteta, u kojoj živi značajan dio svjetske populacije. A ljudi po definiciji ne vole stanje neizvjesnosti — ili kako uviđa upravo Berger, svi oni pokreti, bili oni u svojoj biti religijski ili ne, koji tvrde da će povratiti stanje izvjesnosti, imaju spremno tržište. Nerijetko su upravo religijski inspirirani, i na religiji zasnovani pokreti brži i organiziraniji u toj globalnoj mobilizaciji.      

Ljudi religije i dalje imaju veliku moć iako se za neke od njih vežu slučajevi korupcije, pedofilije, krijumčarenja i mnogih drugih kriminalnih radnji, ali ništa od toga ne baca sjenu na sveštena lica. Zbog čega je to tako?

Habitualno se uz poziciju svećenstva, i pri tom imam u vidu sociološki tip svećenika, dakle religijske profesionalce u sistemu hijerarhije i stukture bilo koje organizirane religije, veže određeni simbolički kapital koji stoji iza njih, a što je zasnovano dominantno na vjerovanju, povjerenju i/ili uvjerenju da oni nastupaju sa povlaštenih pozicija koje nisu imanentne svakodnevnom čovjeku. Pri tome im se ne učitavaju nužno nadnaravne pozicije ili svojstva, iako ima i takvih religijskih sistema, već im se učitava akumulirani simbolički kapital same zajednice koju predstavljaju kao takve. Naravno, svećenici doista i nastupaju u okviru institucija koje imaju viševjekovno iskustvo organizacije ne samo vjerskog, već i mnogih drugih aspekata života konkretnih zajednica i pojedinaca. Organizirana religija je u tom smislu uspjela kroz povijest zadržati veliku autonomiju po pitanju unutarnje organizacije i uređenja, konačno to je postalo i standardom u međunarodnim dokumenatima za zaštitu ljudskih prava. Do kojeg stupnja te devijantne, patološke i kriminalne pojave koje navodite utiču na partikularne zajednice pitanje je konkretnog društva u kojem djeluju, nerijetko i državnih institucija za sprovođenje zakona. Po meni, to bi uz sve pomenuto moralo biti najvažnije pitanje i za samu religijsku zajednicu u širem smislu, jer religiju ne čine samo svećenici, već konkretni vjerinici i vjernice također. Međutim, uvijek je to u krajnjem određeno veoma konretnim društvenim kontekstom i veoma konretnom zajednicom.        

U BiH religija je u uskoj vezi sa etničkim i nacionalnim, a razlike sa drugim se podebljavaju i boldiraju. Zbog čega su ovi kolektivni identiteti najizraženiji?

Rekao sam na početku razgovora o povijesnom značaju koje imaju organizirana religija i konfesionalni identiteti u kreiranju etnonacionalnih identiteta u Bosni i Hercegovini. Pri tome treba imati u vidu i spefično iskustvo organizirane religije koja je na našim prostorima imala kakvu takvu, ali ipak ulogu “čuvara” etnonacionalne kulture i tradicije u periodu “teizma bez javnih funkcija”. Konačno, imajte u vidu i tranziciju od početka devedesetih kada su na našim prostorima religijski simboli prvo profanizirani pa potom i resakralizirani, ali kao nacionalni simboli prve instance. I to bi ukratko bilo dovoljno da upravo ti identiteti budu naijzraženiji.   

Živimo na Balkanu na čijem prostoru egzistiraju mnoge etničke zajednice. Kako možemo doći do međusobnog razumijevanja, dijaloga, uopšte slušanja drugog?

Onda kada dozvolimo drugom i drugačijem da se sam predstavi onakvim kakav jeste,  da sam artikulira svoju poziciju, a ne da stalno imamo fiksaciju na naše vlastite predstave o drugim i drugačijim koje su često pune predrasuda, stereotipa i detaljnog neznanja o drugom i drugačijem. To što smo manje ili više u prilici biti suočeni sa  drugim i drugačijim ne znači i da se poznajemo.

Koliko uopšte u BiH postoji želja da se sazna nešto više o drugim religijama, kulturama i običajima?

Mislim da svako ko ovo čita iz ličnog iskustva i svog neposrednog okruženja zna odgovor na ovo pitanje. Druga stvar je intelektualno poštenje da se to i kaže. Nisam siguran da je moje lično iskustvo reprezentativno po ovom pitanju.

Koliko je važno da se sprovodi proces kulture sjećanja, da se suočimo sa bremenom prošlosti i naučimo nešto iz tog vremena?

U knjizi “Duga sjenka prošlosti” izvrsna Alaida Asman pokazuje kako mi takoreći posmatramo sami sebe dok se sjećamo. Pri tom individualna i kolektivna sjećanja sve se manje shvataju kao spontani i prirodni činovi, a sve više kao socijalne i kulturne konstrukcije koje se vremenom mijenjanju i imaju vlastitu istoriju. Nadalje, javna kultura sjećanja poslije traumatskih događaja javlja se gotovo po pravilu tek nakon vremenskog intervala od 15 do 30 godina. Ali treba tu imati u vidu da nasuprot socijalnom pamćenju, ili pamćenju ”odozdo”, stoji političko ili nacionalno pamćenje, ili pamćenje”odozgo”, koje je usidreno u političkim institucijama, obrazovnim institucija, itd. i koje teži dugoročnom trajanju. Usuđujem se reći da smo u BiH već dugo, dugo vremena taoci ovog pamćenja “odozgo” koje nije u pozitivnoj korelaciji sa procesom “učenja”.   

Religiozni ljudi kao jednu od prednosti religije ističu njen etički apekt. Međutim, etika postoji i izvan religije. Da li taj argument pozivanja na etičnost uvijek stoji?

Etički aspekt, uz nadnaravno i sveto, simbole, običaje i obrede, religijsku organizaciju i vođstvo, te samu zajednicu, jedan je od konstitutivnih elemenata na osnovu kojeg sociološki uopće definiramo religiju. U kojoj mjeri je prisutan kao karakteristika konkretne religioznosti, drugo je pitanje. Sva relevantna istraživanja su pokazala da i među vjernicima i nereligioznima imate podjednako kako moralnih tako i nemoralnih ljudi.

Kod nas je uvijek aktuelno pitanje vjeronauke u osnovnim školama. Da li po Vašem mišljenju vjeronauka treba da se izučava u svjetovnim školama ili joj je potrebno ponuditi alternativu?

Pitanje, precizno rečeno, vjerske pouke, tj. monokonfesionalnog obrazovanja u Bosni i Hercegovini na žalost jeste još uvijek aktualno pitanje. Više puta sam govorio i pisao o tome, ali evo kratko podsjećanje: vjerska pouka u demokratskim državama je pitanje tz. forum internum-a, ili u konkretnom slučaju ljudskog prava roditelja da odlučuju šta je, u smislu obrazovanja, u najboljem interesu za njihovu malodobnu djecu. Vjerska pouka u javnim školama nije u suprotnosti sa temeljnim ljudskim pravima sve dok sama organizacija i izvođenje pouke ne rezultira u diskriminaciji, odnosno ukoliko djeca, bila ona pripadnici konkretnih religijskih zajednica ili ne, nisu prisiljena obavezno pohađati vjersku pouku mimo svoje volje, odnosno volje svojih reoditelja. U slučaju kada određeni broj djece ne želi svojom voljom, ili voljom roditelja da pohađa vjersku pouku, praksa je u većini država u kojoj je vjerska pouka u sistemu javnog školstva, da ta djeca imaju alternativni predmet. Problem u Bosni i Hercegovini produbio se onda kada se počelo razmatrati uvođenje predmeta “Kultura religija”, odnosno “Historija religija”, odnosno “Društvo, kultura, religija”, i koji je uveden u nastavne programe tamo gdje je uveden, kao alternativa vjerskoj pouci. Po mom mišljenju, ozbiljno koncipiran predmet koji ne bi bio pouka u religiji, već obrazovanje o religiji, nije nikakva alternativa vjerskoj pouci, već bi ga u pluralnom društvu trebali pohađati svi učenici, bez obzira da li pohađaju vjersku pouku ili ne.       

Može li se očekivati od religije da će možda postati malo fleksibilnija zbog same činjenice da živimo u vremenu u kojem bitnu ulogu igraju brzina, protočnost informacija, prolaznost....? Da li se religija prilagođava novom vremenu?

Organizirana religija se itekako prilagođava novom vremenu, odnosno ide u korak sa vremenom, naročito u onim oblastima života i djelovanja ljudi gdje nema apsolutni monopol. Rekao sam već, kada je u pitanju unutarnja perspektiva i organizacija vlastitog autonomnog domena, promjene ovise o samom dogmatskom naučavanju, povijesnom razvoju, tradiciji konkretnih zajednica, ali i osobama koji zauzimaju liderske pozicije. Kako god, mislim da bi bilo dobro svjedočiti da predstavnici religijskih zajednica primjenjuju u svojoj autonomnoj domeni dio onoga što često zahtijevaju da drugi čine u oblastima organizacije ljudskog djelovanja koje nije pod njihovim monopolom i autoritetom.    

 

Razgovarala Maja Isović

 

Abazović je jedan od organizatora Otvorenog Univerziteta koji je počeo juče, a traje do nedjelje u Sarajevu. O programu ovog događaja možete se informisati OVDJE.

 

Vezan tekst:

 


Religija nije sudbina već izbor

 

 

 

 

 

 

 

 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.