Buka intervju: Sloboda izražavanja nije ljudsko pravo koje je preduslov svih drugih ljudskih prava

Sloboda izražavanja prema Evropskoj konvenciji nije apsolutno pravo i ono se može ograničiti, i to dvostruko, prvo sa listom dozvoljenih osnova derogacije, te drugo gdje je govor mržnje upravo drugi graničnik slobode izražavanja.

Maja Isović Dobrijević / 07. Februar 2020

Foto: Ilustracija

 

Dr. sci. iur. Davor Trlin, stručni savjetnik u JU Centar za edukaciju sudija i tužilaca FBiH i predavač na Internacionalnom Burch Univerzitetu Sarajevo za BUKU govori o sobodi govora i govoru mržnje. Govori nam koje su granice sobode govora i kako da se ograniči govor mržnje u javnom prostoru.

Profesore Trlin, kada govorimo o slobodi govora i govoru mržnje, važno je da u današnjem vremenu kada je javni govor dostupan svima ko ima pristup internetu, jasno kažemo gdje prestaje sloboda govora, a počinje govor mržnje?

Sloboda izražavanja nije ljudsko pravo koje je preduslov svih drugih ljudskih prava. To je prvenstveno pravo na život, jer ako ne zajamčimo ovo pravo, nema ni drugih. Ali, to može biti i zabrana diskriminacije. Stavimo li manjinske grupe u nepovoljan položaj do nepodnošljivosti, ostala ljudska prava ostaju mrtvo slovo na papiru. Budući da su zabranjeni osnovi za govor mržnje, isti oni koji se pojavljuju i kod zabrane diskriminacije, indirektno se može ovom ljudskom pravu (slobodi) dati nešto veći značaj nego ostalim ljudskim pravima. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, sadrži otvorenu listu zabranjenih osnova diskriminiranja, što će reći, pored onih osnova koja su navedeni, mogući su i drugi osnovi koje sud, organ uprave... utvrde. Isto je i sa Zakonom o zabrani diskriminacije BiH. Naši sudovi su tako, kao osnov utvrđivali trudnoću, prebivalište... Kod govora mržnje isti su ti osnovi, i govor mržnje se često koristi da ignicira akte prema manjinskim grupama koji zalaze u krivičnopravnu sferu, od ugrožavanja sigurnosti, pa nadalje. Sloboda izražavanja prema Evropskoj konvenciji nije apsolutno pravo i ono se može ograničiti, i to dvostruko, prvo sa listom dozvoljenih osnova derogacije, te drugo gdje je govor mržnje upravo drugi graničnik slobode izražavanja. Dakle, sloboda izražavanja jeste u slučaju govora mržnje ograničena, i kod nas, na osnovu pravne snage Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, „strazburške“ jurisdikcije, ali i drugih međunarodnih standarda. Da je bilo važno i kreatorima Konvencije vidi se i po tome da član 10 Konvencije sadrži najduži katalog ograničenja ovog prava. A govor mržnje je ograničenje slobode izražavanja jer ima negativne posljedice po osobu ili grupu osoba, koje dijele istu, zaštićenu karakteristiku, kao što je to: poticanje diskriminacije, nanošenje psihičkih i fizičkih bolova osobi, ali i najgora negativna posljedica je stvaranje osjećaja kod većine građana u društvu da je takvo ponašanje opravdano i da će biti tolerirano.

Političare često možemo čuti da ukazuju na govor mržnje koji im se upućuje, ali isti im nije stran u njihovom govoru. Koliko je važno da se u političkom djelovanju ograniči govor mržnje koji ne predstavlja slobodu izražavanja?

To je ekstremno važno. Diverzitet društva je bogatstvo, a ne prijetnja. Obrazovaniji ljudi znaju da, kada je tridesetih godina prošlog stoljeća, rastao govor mržnje u Evropi, nikakva akcija protiv njega nije poduzimana, pa je rezultat bio holokaust u kojem je 6 miliona Židova ubijeno. Primjer je i Ruanda, gdje su u roku od 100 dana pobijeni ljudi samo što su bili Tutsi etničkog porijekla. Iz  novije prošlosti imamo primjer Myanmara, gdje je skoro pa milion Rohingya pobjeglo u Bangladeš zbog zvjerstava koja su nad njima počinjeni. U oba slučaja je govor mržnje prethodio masivnim i masovnim zločinima. Na ovim prostorima imamo mnogo primjera. Osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić , koji je u zakonodavnom predstavničkom tijelu i pred TV kamerama zaprijetio da će cijeli jedan narod nestati. Franjo Tuđman je rekao da se ponosi time da mu žena nije Srpkinja ni Židovka. Vojislav Šešelj je u tv emisiji govorio kako će Hrvate klati zahrđalim kašikama za cipele, itd.

 

Foto: Privatna arhiva

Da li je govor mržnje u bh zakonu na pravi način sankcionisan kada govor mržnje posmatramo kao krivično djelo?

Nije. U četiri krivična zakona u BiH on je inkriminiran u nekoliko odredaba, od kojih nijedna ne nosi naziv „govor mržnje“. Reguliran je parcijalno, a neki zakoni ne sadrže određena krivična djela. Krivično djelo „Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti“ sadrže državni krivični zakon, Krivični zakon F BiH i zakon Brčko distrikta. „Neovlašteno posjedovanje ili ugrožavanje javnog reda putem radio ili televizijske stanice“ je u zakonu F BiH i Brčko distrikta. „Javno izazivanje i poticanje nasilja i mržnje“, „Nasilničko ponašanje na sportskoj priredbi ili javnom skupu“  je u Krivičnom zakonu  Republike Srpske. S obzirom na poruke u javnoj sferi, treba se izmijeniti pristup procesuiranja negiranja zločina genocida. On se u Bosni i Hercegovini može procesuirati i na osnovu pomenutih odredbi koje zabranjuju govor mržnje, ali bi bolje bilo imati zasebno krivično djelo u krivičnim zakonima, što će s obzirom na prirodu bosanskohercegovačkom društva i proces odlučivanja u zakobnodavnim predstavničkim tijelima, biti nemoguće. Vidjeli ste i da je moguć aktivitet međunarodne zajednice koji bi smjerao na oktroisanje regulacije zabrane negiranja genocida. Ipak, postoje države koje imaju adekvatnu zakonsku regulativu kojom se inkriminira govor mržnje, ali nedostaje sankcionisanje negatora genocida. Negiranje i revizionizam je i jedna od brojnih osnova u praksi Evropskog suda za ljudska prava u kojima se primjenjuje govor mržnje. U tom smislu upućujem na predmet Garaudy protiv Francuske iz 2003. godine.

Kako na pravi način ograničiti govor mržnje, posebno na internetu?

Na portalima, društvenim mrežama... postoje administratori. Oni moraju biti vrlo aktivni. Problem je što je njihov aktivitet regulisan internim pravilima. Facebook administrator ima svega nekoliko sekundi da reaguje i obriše neku sliku za koju smatra da je govor mržnje. S druge strane, mnogo toga zavisi od konteksta, ali i geografskih prilika. Facebook je američka kompanija i nešto što bi se smatralo za govor mržnje u Evropi, kod njih često nije. Ja sam gledao šta je npr. administrator jedne grupe radio sa pojedinim slikama. On je recimo brisao obične slike Osame bin Ladena, smatrao ih je za govor mržnje. Ali, ekspert iz Vijeća Evrope, koji mi je pokazao taj kviz, mi je rekao da u državama Evrope, kada je on pitao učesnike skupova, da li bi brisali sliku, oni bi listom odgovarali da nije riječ uopšte o govoru mržnje. Tužioci na ovim prostorima se ne odlučuju baš mnogo za podizanje optužnica kada je riječ o govoru mržnje u medijima, ali slična je situacija i u državama regiona, osim, malo sa Hrvatskom, jer kod njih imamo već policijske, tužilačke i sudijske prakse kada je riječ o ovom problemu, ali i kada je riječ o civilnopravnim aspektima govora mržnje, gdje već postoje određene presude. Mogu se naći na sajtu Vrhovnog suda Hrvatske. Sudovi u Hrvatskoj su nalazili osnov za građanskopravnu odgovornost protiv govora mržnje u odredbama Zakona o zabrani diskriminacije, koji regulišu uznemiravanje kao oblik diskriminacije. Ista odredba postoji i u BiH.  Kod nas još uvijek nema nijedna sudska presuda, a iz razgovora sa određenim brojem sudija i advokata, vidio sam da oni nisu upoznati sa ovim mehanizmom, već isključivo sa mogućnostima koje daju Zakon o obligacionim odnosima te postavljanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku. Neki pravnici, slabije obrazovani, vrlo površno, klasificiraju pravne aspekte slobode izražavanja kod nas na klevetu-da je to građansko pravo i govor mržnje – da je to krivica. Nije tačno. Govor mržnje ima i svoju građanskopravnu odgovornost, ali i upravnopravnu-rješava ga, za izborni proces, Sud BiH u upravnom sporu. Intenzivnija edukacija nosilaca pravosudnih funkcija, advokata... koja sada ide će to, ubijeđen sam popraviti. A onda, posljedično, ćemo smanjiti govor mržnje na internetu.

Da li su građani uopšte svjesni posljedica govora mržnje, da ono što napišu ostaje, da vrijeđa nekoga?

„Pisani trag“ je uvijek najlakše upratiti, dokazati... Imamo raznih tipova osoba koje vrše govor mržnje, neki pišu u afektu, neki su npr. u alkoholiziranom stanju... Jasno je da je stanje svijesti takvih osoba poprilično suženo. Tada se izvlači ono najgore iz osobe. Oni to svakako trebaju dokazati u eventualnom sudskom postupku. Opasniji su oni koji to rade po nalogu, a među njima su tzv. stranački botovi. Takvi su vrlo svjesni šta rade i njihove pisanije, za razliku od ovih prvih, nisu posljedica, nego cilj. Za komentare na internetskim portalima mehanizmi eliminisanja, ne postoje, mogu se samo ograničiti. Potpuna zabrana komentara ne bi bila u skladu sa slobodom izražavanja. Na žalost, ko je zapravo pisao je vrlo teško dokazati u sudskom postupku, može se upratiti i s kojeg je laptopa pisano i IP adresa, ali to ne znači da je lako utvrditi ko je zapravo izveo govor mržnje na internetu, ako je riječ o privatnom stanu npr. Ovdje ja vidim jednu od većih prepreka u borbi protiv govora mržnje generalno. Opet, ako sve ukazuje na konkretnu osobu, ona će najčešće priznati krivično djelo.

Koliko smo u današnje vrijeme svjedoci vjerske, nacionalne i etničke mržnje kroz društvene mreže i portale gdje se svako osjeća pozvanim da kaže šta misli bez obzira na posljedice izgovorene/pisane riječi?

Kolegica Amila Ferhatović, profesorica Krivičnog (materijalnog) prava na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i moja malenkost smo ove godine izvršili jedno istraživanje sudske i tužilačke prakse u BiH, i to u periodu od 2004. godine do aprila 2019. godine. Radili smo na pravnim aktima koje su nam dostavili sudovi/tužilaštva, ali i Centar za sudsku dokumentaciju Visokog sudskog i tužilačkog vijeća. Analiza je u sažetom obliku objavljena u radu koji je sastavni dio broja 2 časopisa „Pregled“ , koji izdaje Univerzitet Sarajevo, pa upućujem na njega, koga šire zanima, ali i ko želi više da sazna  o krivičnopravnim aspektima slobode izražavanja. Utvrdili smo da se sudska praksa u BiH iz ove oblasti zapravo sastoji samo na krivično djelo izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti. Dakle nema sudske prakse za ostala krivična djela. U društvenoj stvarnosti  je, na žalost ova vrsta mržnje, zastupljenija. U analizi koju spominjem kolegica Ferhatović je ustanovila da su dva učinitelja krivično djelo učinili putem društvenih mreža (Facebook profil), jedan učinitelj putem internet stranice. Uzmite da je navedeno krivično djelo uvedeno 2003., odnosno 2005. (KZ BiH), i sami izvedite zaključke. Mora se povećati razumijevanje i nadzor nad govorom mržnje usmjerenim na vjerske, nacionalne i etničke manjine, ali i posljedice koje ono ima na postkonfliktno društvo, kakvo je bosanskohercegovačko. Snažno podržavam svaku sistemsku edukaciju, npr. neke ljetne škole, koji bi u svom sadržaju imale nastavni i logički slijed: diskriminacija-govor mržnje-krivična djela počinjena iz mržnje. Korijen ovakve mržnje se mora prepoznati i sasjeći. On vrlo često dolazi od političkih elita. Ohrabruje da su poruke vjerskih poglavara ublažene u odnosu na raniji period.

Kada govorimo o slobodi govora kakva je situacija u BiH u odnosu na Evropske zemlje, da li slobodu govora na pravi način koristimo?

Sloboda izražavanja je pod globalnim napadom. Ujedinjene nacije su u junu 2019. lansirale Strategiju i plan akcije za borbu protiv govora mržnje. Poštovanje ljudskih prava bez bilo kakvih formi diskriminisanja je u samoj srži ove strategije. Ovo je širok program akcije i smjera na državne organe, civilno društvo, medije i  internet provajdere. Takođe naglašava da je implementacija programa odgovornost svakog pojedinca. Na žalost, raste govor mržnje i u drugim državama. To je trend. Posebno su targetirane LGBT osobe, pa čak i u onim državama koje su smatrane kao naklone takvoj manjinskoj grupi, kao što su Portugal, Španija ili Finska. U posljednje dvije države su političari kritizirali parade ovih osoba. Izvještaji međunarodnih organizacija za BiH upravo ukazuju da je ova manjinska grupa posebno pod udarom. U izvještaju Evropske komisije za BiH se posebno ističe da se nedovoljno provodi krivično gonjenje govora mržnje prema LGBTI osobama, te da prethodni napadi na njih nisu doveli do podizanja optužnica.  

A govor mržnje, kako je on sakcionisan u drugim zemljama. Koji su dobri primjeri i pozitivne prakse?

Na razne načine. Vi znate da imate države koje zabranjuju apostaziju ili blasfemiju, a nijedna od njih nije u Evropi. Mogu reći da je situacija u BiH, kada se komparira sa drugim državama, dobra kada je riječ o kleveti, ali govor mržnje je nešto za šta se u BiH rijetko sudi, još rjeđe osuđuje, kada je riječ o krivičnom pravu. U građanskom pravu, prakse kod nas, doslovno nema. Tako smo zaključili sudija Adnan Baručija (Kantonalni sud Zenica), kada smo izvršili uvid u raspoložive judikate. S druge strane, Hrvatska je, za isti zakon osnov već utvrđivala civilnopravnu odgovornost za govor mržnje. Kada govorimo o sistemu, to se mora cijeniti pristupom „od države do države“, i zavisi od faktora. Možda nešto štro je dobro u Švedskoj, ne bi funkcionisalo kod nas. Zavisi sve od organa koji implentira borbu protiv govora mržnje, aktivnosti i metoda, održivosti i finansiranja. Ako ćete mene pitati, siste, borbe protiv klevete je dobar, ali se u mnogome mora popraviti za krivičnopravne aspekte govora mržnje. U većim gradovima u Bosni i Hercegovini bi trebali u policijskim agencijama biti specijalizovani istražni timovi za borbu protiv govora mržnje. Policija se mora uključiti u obuke o govoru mržnje, zajedno sa tužiocima i sudijama krivičnog referata, što do sada nije bio slučaj, a takvi primjeri postoje u razvijenim evropskim državama.

Koliko je važno da se sudije i tužioci edukuju u ovoj oblasti, šta biste Vi ovom prilikom izdvoji kao najvažnije za ove struke?

Po mojoj ocjeni, kada je riječ o kleveti, postoji već utabana staza, Zakon o kleveti je stupio na snagu 2003. godine i u početku je bilo dosta nerazumijevanja. Sada je već bolje. Međutim, problem je govor mržnje i to je oblast na kojoj se treba daleko više raditi. Izvještaji relevantnih međunarodnih organizacija ukazuju na to. Centar za edukaciju sudija i tužilaca FBiH, institucija u kojoj sam zaposlen, je jedan od subjekata projekat „Jufrex“, kojeg implementira Vijeće Evrope i koji je sistemski projekat usmjeren na pravo na slobodu izražavanja. Do sada se edukacija sudija i tužilaca odvijala, parcijalno, sa ponekom obukom u školskoj godini. I bila je generalna, dakle raznorazne teme, gdje su seminare najčešće slušali i sudije parničari i sudije krivičari i tužioci, što nije dobar pristup i napustio se većinom u savremenim demokratskim državama. Sada, u drugoj fazi projekta, doći će do razdvajanja edukatora i ciljnih grupa učesnika, pa će seminar o kleveti slušati sudije parničari, seminar o krivičnopravnim aspektima govora mržnje, seminar o zaštiti „zviždača“ i seminar o sigurnosti novinara sudije krivičari i tužioci... U prvoj fazi projekta smo imali edukaciju edukatora, koju su prošli sudije, tužioci i advokati. Tako je BiH dobila nekoliko novih potencijalnih predavača iz ove oblasti iz prakse. Na žalost, neki su u samim „pilot“ obukama pokazali da ovu temu ipak nisu dovoljno shvatili, nekima je uz to i metodologija obuke loša, edukativni materijal nije adekvatno izrađen..., ali smo pored dokazanih stručnjaka praktičara iz ove oblasti, poput: Sevime Sali Terzić (Ustavni sud BiH), Svjetlane Milišić Veličkovski (Vrhovni sud F BiH), Ljiljane Filipović (Vrhovni sud F BiH), Irene Puzić Obradović (advokatska kancelarija), dobili i neke nove, kvalitetne, poput: Adnana Baručije (Kantonalni sud Zenica), Amira Kapetanovića (Sud BiH), Katice Artuković (Kantonalni sud Široki Brijeg), Mihaele Jovanović (Općinski sud Živinice) i Sanje Tadić Stojisavljević (Okružno tužilaštvo Banja Luka). Tužilački segment u oblasti edukatora nam je nešto slabiji, pa ćemo imati još jednu edukaciju edukatora u okviru druge faze, u aprilu ove godine. Istina je da neki ljudi, iako imaju reference i želju da rade, jednostavno nisu rođeni za edukatora, ali opet se vraćamo na moj raniji stav-da je tužiocu u krivičnopravnom sistemu zaštite slobode izražavanja, zapravo, najteže. Da je edukacija ključ pokazuje i ovo istraživanje kolegice Ferhatović i mene-ustanovili smo da se povećao, istina neznatno, broj optužnica i presuda kojim se optuženi oglašava krivim od 2017. godine, što je zapravo i početak implementacije projekta „Jufrex“. Ono što jeste bitno svakako, segment medijskog prava, koji treba pojačati na obukama, i to je svakako nešto što ćemo raditi, jer je poprilično bio zapostavljen na obukama „Jufrexa“, što je bilo zbog načina na koji je projekat koncipiran. Imali smo javnopravni, civilnopravni i krivičnopravni aspekt, ali perspektiva novinara, po mom mišljenju, nije adekvatno obrađivana.

Uzmimo na primjer naš portal tužen je zbog teksta u kojem se iznosi da jedan visokopozicionirani političar ima stan u Beču, sa druge strane niko u politici nije doveo u pitanje otkud tom političaru novac za taj stan. Koliko ovakve tužbe utiču na slobodu govora u medijima?

Sada prelazimo sa govora mržnje na teren klevete. Činjenica je da je daleko više presuda bilo protiv novinara za klevetu nego što su novinari uspjeli da se sudski odbrane da nisu defamirali tužitelja, tek u skorije vrijeme se zapravo pojavljuju takve pravosnažne presude. I ovo   korespondira sa jačanjem broja i kvaliteta obuka i nosilaca pravosudnih funkcija i novinara od 2017. Može se izvući zaključak da se kvantum znanja sudija i novinara povećao. I u novinarskoj branši često se ne koriste precizni pravnički termini. Često će novinar pomiješati „pritvor“ i „zatvor“, „osumnjičenog“ i „optuženog“. To se može s jedne strane tumačiti, naravno, nepoznavanjem fundamentalnih postulata prava od strane novinara, ali imate i činjenicu da brojna istraživanja ukazuju da su mediji u državama nastalnim disolucijom bivše Jugoslavije pod direktnom kontrolom vlasti. Da se vratimo na teren znanja o slobodi izražavanja. Neki novinari su savladali ovo ljudsko pravo. Većina je, ipak, onih koji još uvijek ne mogu da razluče dokle sloboda izražavanja može ići a da se ne ide u klevetu. Sve više sudova odbacuje tužbene zahtjeve protiv novinara za klevetu. Ali, i novinar treba preventivno djelovati. I ovaj projekat „Jufrex“ je dobar, jer omogućava i jednim i drugim edukaciju, ali i da zajedno uče jedni od drugih na samom seminaru. Novinari na ovim obukama često ističu kako Zakon o kleveti treba mijenjati, jer ograničava slobodu govora novinara. Pa i treba da je ograniči. S druge  strane, političari, koji su i u razvijenim zemljama Evropske unije, sve agresivniji prema medijima, koriste mogućnosti koje im Zakon o kleveti daje, da zastraše novinare, a to je problem za male redakcije kao što je vaša. Nekoliko dosuđenih zahtjeva za naknadu štete protiv medija, i medij se može ugasiti. Zato je posebno važna edukacija novinara o standardima Evropskog suda za ljudska prava. Zakon o kleveti je općenit, štur, generalan... ali BiH , na osnovu člana II.2 Ustava BiH, ima u svom pravnom sistemu Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja je zakon pojačanog djelovanja u pravnom sistemu BiH, te „strazburšku“ jurisdikciju, na osnovu koje sudija može popuniti nedorečenosti određenog zakona, budući da se Konvencija direktno primjenjuje. Poznavanje standarda koje je o članu 10. razvio Evropski sud za ljudska prava, može novinaru pomoći kada se na nekom pravosudnom forumu bori protiv tužbe za klevetu.

 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.