Novo izdanje BUKA TV emisije. Naš sagovornik u Zagrebu je profesor filozofije Zarko Puhovski.
Razgovor vodi glavni i odgovorni urednik medijskoj projekta BUKA Aleksandar Trifunović.
BUKA: Gospodine Puhovski, u Zagrebu smo četvrt vijeka nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Bosna i Hercegovina je nekako najslabija karika na Balkanu u bivšoj Jugoslaviji politički i kad god da su prisutna politička trvljenja ili kad dolaze političke poruke iz Zagreba ili Beograda najveće reperkusije, istorijski gledano, osjeti Bosna i Hercegovina. Vi često komentarišete situaciju u Hrvatkoj i situaciju u regionu. Kako Vam se u ovom trenutku čini odnos Hrvatske prema Bosni i Hercegovini i ako možemo da uporedimo dvojac Milošević-Tuđman sa dvojcem Milanović-Vučić, mogu li se tu povlačiti neke paralele.
Puhovski: Prije svega za Bosnu i Hercegovinu na žalost, na moju žalost barem, važi jedno prastaro pravilo sa početka moderne teorije politike kod Tomasa Hobsa koji je rekao ni u politici kao ni u prirodi ne postoji vakum, uvijek neka sila. Bosna i Hercegovina je već desetljećima neka vrsta političkog vakuma, ona sama sebe ne uspostavlja kao političku zajednicu onda se njihovi funkcioneri čudom čude da drugi dolaze na njihov teritorij, na njihov teren , a oni sami ne obavljaju svoj posao. I kad ga oni ne obavljaju obavljaju ga evropski birokrati, američki diplomati, hrvatski i srpski političari i tako dalje. To nije važilo devedesetih kad je bio rat, tada je bila druga situacija, to važi nakon Dejtona. Dejton je bio, nakon 24 sata nakon što je potpisan, odličan sporazum za prekid vatre, za primirje i loš mirovni sporazum. To ostaje do dana današnjeg. Na marginama tog sporazuma pojavljuju se zlosutno Srbija i Hrvatska kao jamci, garanti Bosne i Hercegovine i to od početka Bosni i Hercegovinu dovodi u maloljetnu poziciju, jer dijete koje nije odraslo ima skrbnika i to je institucijska osnova problema. Ona je katkada korištena sa teškim pa i koljački konsekvencijama za vrijeme rata i zaista sam protiv usporedbe današnje situacije i situacije u ratu, jer danas je jasno da se ne ubija. Zaboravlja se da to nije možda puno za one koji danas žive, ali za one koji su preživjeli opsadu Sarajeva, gdje je bilo otprilike dva mrtva na satu u prosjeku kroz četiri godine, to je velika stvar. Usporedbe u tom pogledu nema. Postoji usporedba današnjeg vođstva Srbije i Hrvatske sa ondašnjim utoliko ukoliko Vučić doista kontrolira Srbiju, ne sasvim daleko od one razine koju je kontrolirao Milošević, dok je u Hrvatskoj stvar kompleksnija, u Hrvatskoj nema situacije u kojoj postoji samo jedan centar moći nego imamo premijera prema tom kancelarskom modelu i predsjednika države koji mu stavlja klipove pod noge ako može, tako da je Hrvatska po tom modelu manje unutrašnje jedinstvena, ali prema Bosni i Hercegovini postoji jedinstveni stav, a taj je da ne damo da se padne ispod jednakosti hrvatskog naroda kao sastavnice, odnosno kao jednog od tri konstitutivna naroda i to je priča koja se tamo ponavlja. Vučić nastavlja priču svojih prethodnika: a) ja sam za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu i b) Ja u Bosni i Hercegovini podržavam Republiku Srpsku i c) Republika Srpska tu i tamo spominje želju da izađe iz Dejtona, pa i iz Bosne i Hercegovine i d) to je nekako povezano s Kosovom, jer ako je Kosovo moglo izaći iz Jugoslavije to se vrti kao potka ovih „logika“ zašto Republika Srpska ne bi mogla izaći iz Bosne i Hercegovine. To nije realna opcija, ali to je pritisak, odnosno maltretiranje svakidašnjeg života Bosne i Hercegovine i zato se u Bosni i Hercegovini ljude ne bave onim što je za svakidašnji život bitno, kad kažem ljudi mislim na političku elitu. Elita se bavi pitanjima koliko vaših-koliko naših i još uvijek sa tim dobijaju izbore i to je ono što je problem.
BUKA: Koliko je, po Vašem mišljenju, isplativa promjena narativa? Nedavno smo imali situaciju sa su u Splitu, Zagrebu, Pazinu pobijedile snage koje nisu dominanstvo stavljali naciju i nacionalizam u prvi plan, već su stavili probleme ljudi i rješavanje tih problema kao ključ svojih kampanja. Da li je u Bosni i Hercegovih taj nacionalizam adut sa kojim se ljudi drže zatočeni u te neke narative koji onemogućavaju napredak. Milorad Dodik je u intervjuu za našu emisiju rekao, prije nekih desetak godina, da je Bosna i Hercegovina beskonačna privremenost.
Puhovski: Sve što je loše u Srbiji i Hrvatskoj još je gore u Bosni i Hercegovi, jer tamo postoje tri legalna nacionalizma. Imate u triplikatu tu priču. U Hrvatskoj se radi o tome da se nenacionalistički model pojavio na lokalnim izborima i to bi rekao u Zagrebu, Pazinu i nekim drugim mjestima, a za Split nisam siguran. Treba se čuvati najpopularnije, najgluplje varijante političke interpretacije koja glasi neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj. To nikad ne štima. Na lokalnoj razini u BiH to imate u Tuzli već desetljećima, u Sarajevu je bilo takvih elemenata, u Banjaluci se pojavio novi gradonačelnik koji je sve oduševio dok nije rekao da u Srebrenici nije bilo genocida i svi su se malo preplašili te nove fizionomije, koja nije toliko nova.
Pogledajte cijeli intervju
