<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

BUKA u Mrkonjić Gradu: Priča o najstarijim kovačima varcarskih kosa

VIDEO PRIČA

Po kosama kovanicama koje se još zovu i varcarke, M.Grad se nekad zvao Varcar Vakuf.

10. maj 2021, 1:41


Kovačka tradicija porodice Zonić iz Mrkonjić Grada seže još u osmansko doba  i  1569 . godinu, kada su njihovi preci koji vode porijeklo iz Anadolije u današnjoj Turskoj započeli ovaj teški zanat. Za mrkonjićku kovanicu koristi se uvozni čelik 19/47 za alate iz Austrije u vidu šipke koja važe 1 kilogram, od koje se dobije kosa prosječne težine oko 400 grama. Da bi kosa bila oštra mora da je prati kosački alat, a umijeće kovača ogleda se u uzimanju mjere, jer se od 40 cm šipke dobija kosa dužine do 85 cm. Ko kosi, a ko vodu nosi u mrkonjićkom kraju, saznajte u priči iz grada pod planinom Lisinom.
 

 

Lupanje čekića i pucketanje bukovog uglja koji izgara na vatri dok u njoj zagrijeva metal od koga nastaje kosa varcarka, slika je koju zatičemo u kovačnici Ahme i Nermin Zonića, u naselju Rijeka u Mrkonjić Gradu. Oni su jedni od rijetkih kovača koji su zadržali posao i nastavili tradiciju svojih predaka.

„Ova kovačnica je stara s koljena na koljeno od 1569. godine, a moji su porijeklom iz Anadolije. Pradjeda i djed su bili kovači, otac i njegov otac, djed. Ja sam jedini zanatlija koji je uspio i to mi je najveće bogastvo da sam sina odgojio kao dobra majstora, pa sam i unuka čak naučio raditi. Nije meni to potrebno raditi, jer na mlađima ostaje svijet", kaže nam Ahmo Zonić najstariji kovač iz Mrkonjić Grada .

U kovačnici Zonić, osim kosa kovanica za koje su dobili brojna priznanja, izrađuju se i ostali alati za obradu zemlje. Motike, sjekire, noževi sklopci, trnokopi najčešće su alatke koje kupci poručuju i obično kupuju na pijacama i vašarima, gdje ovi vrijedni ljudi imaju štandove. Danas je prisutna i trgovina internetom, gdje se poručuju suveniri i alati kao uspomene na M. Grad i njegove simbole.

„Mi proizvodimo školpce noževe, to je isto od kosnog čelika, onda one handžare nekadašnje. Raznih noževa po narudžbi kad neko nešto hoće, mi možemo napraviti .Što se tiče ostalih proizvoda, recimo sjekira, krampi, poljoprivrednog alata, trnokopi, motike kao što vidite, sve se radi od dobrog materijala, za koji mi dajemo garanciju i na kosu dajemo garanciju godinu dana“, navodi nam nasljednik Nermin Zonić koji je od oca naučio ovaj teški zanat . 

 

Kovački zanat polako izumire, jer omladina nije zainteresovana da se njime bavi, ističu Zonići, koji se porodično bave ovim poslom. Da biste iskovali kovanicu kosu, potrebno je veliko znanje i iskustvo, jer sam proces prolazi kroz nekoliko operacija. Najzahtjevnija od njih je kaljenje, koja se obavlja u posebno vrijeme i koristi se medveđe i jazavčije salo. Uz kosu ide i kosački alat i ona se mora poklepati kako bi tako oštra i nasađena bila spreman za najljuću travu.

„Dobar brus lošu kosu naoštri, vama je poznat Lakte Lazo, ja sam njemu kovao kose, kovao mu Hamdija i Omer Zonić kose. Ja sam gledao i očevidac sam kad je za 15 minuta pokosio dulum zemlje na Balkani. Dvadeset i jedna operacija se prolazi za izradu varcarke kose: potezanje, zanoživanje, razbiti, počistiti, napraviti petu, napraviti nokat, izvući petu, izvući nokat, napraviti vrh, ravnati je, peglati je, porubiti je, polirati je i udariti inicijale“, nastavlja svoju zanatsku priču Ahmo Zonić.

Po kosama kovanicama koje se još zovu i varcarke, M.Grad se nekad zvao Varcar Vakuf. U srcu ovog planinskog mjesta pod visovima Lisine, nekad je bilo na desetine kovača i svi oni su uspješno radili i svoj zanat čuvali. Ratni vihor raselio je ove stvaraoce alata i samo su rijetki poput Zonića odlučili nastaviti ovaj težak posao. Njihova djela ostaće trajna kulturna blaga ovog brdovitog kraja u kome se i dalje pripovijeda narodska mudrost: „Zna se ko kosi, a ko vodu nosi."