Crna Gora, zemlja koju potresa velika politička kriza i koja se suočava sa društvenom polarizacijom, danas slavi Dan državnosti. Crna Gora dobila je međunarodno priznanje nezavisnosti 13. jula 1878. godine, na Berlinskom kongresu.Ovaj datum, 13. juli, za Crnu Goru je bitan i zbog narodnog ustanka 1941. godine – poznatijeg kao Trinaestojulski ustanak protiv okupatora. Posljednji put, Crna Gora svoju nezavisnost kao samostalna država obnovila je 2006. godine nakon razlaza sa Srbijom, jer su te dvije zemlje činile državnu zajednicu koja je bila svojevrsna inducirana koma raspale Jugoslavije. Svoju nezavisnost Crna Gora je tražila na referendumu održanom 21. maja 2006. god., kada je 55,5% građana izašlih na referendum glasalo za Crnu Goru bez Srbije. U julu 2006. godine, i Srbija i Crna Gora su priznate od članica Ujedinjenih nacija, čime je stavljena tačka na zajedništvo dvije zemlje.
Za samo 14 godina obnovljene nezavisnosti, Crna Gora je uspjela provesti brojne reforme, postati članicom NATO-a i postati zemlja Zapadnog Balkana najbliža članstvu u Evropskoj uniji. Članstvo Crne Gore u NATO-u koštalo je ovu zemlju prijateljstva sa Rusijom, čiji državljani su osuđeni za pokušaj državnog udara tokom parlamentarnih izbora prije četiri godine.
Zbog sumnje da su htjeli izvesti terorističke aktivnosti i nasilno srušiti vlast, 16. oktobra 2016. godine, uhapšeni su ruski državljani Eduard Šišmakov i Vladimir Popov, osam državljana Srbije i lideri Demokratskog fronta Andrija Mandić i Milan Knežević, a među uhapšenima je i njihov aktivista Mihajlo Čađenović. Svi su osuđeni, nepravosnažno.
Od tog dana, u javnom prostoru kreiran je narativ da je Crna Gora izložena napadima i da je sigurnost Crne Gore ugrožena. O tome ko su faktori nestabilnosti i ko želi destabilizovati Crnu Goru razgovaramo sa predsjednikom Odbora za ustavna pitanja crnogorskog parlamenta Miodragom Vukovićem.
On tvrdi da je Crna Gora izložena brutalnim napadima onih koji 160 godina pokušavaju Crnu Goru svrstati kao srpsku zemlju. Dodaje da ne može govoriti o pojedincima, ali napade vrše, kako kaže, „sve one osobe koje sjede u Beogradu u nacionalističkim, političkim, vjerskim, kulturnim, informativnim, medijskim centrima. One osobe koje su vlasnici i koje pišu za šovinističke medije koji o Crnoj Gori pišu, pripremajući teren, kao o zemlji u kojoj je zlo i naopako. U Crnoj Gori to je cijeli blok srpskih nacionalističkih partija na čelu sa DF-om“. Vuković detektuje da je povod za napade na Crnu Goru Zakon o slobodi vjeroispovijesti, navodeći litije kao jedan od oblika napada na Crnu Goru. „Stvara se narativ da je srpska Crkva stvorila Crnu Goru i na taj način se Crnoj Gori, kao navodno srpskoj državi, pokušava oduzeti pravo da upravlja sobom“, tvrdi Vuković.
Portparol DF-a, čiji su lideri osuđeni zbog pokušaja državnog udara i kojeg Vuković vidi kao saveznika Srbije koja želi upravljati Crnom Gorom, Marko Kovačević za BUKU kaže da oni kao DF ne osjećaju krivicu iako su lideri ovog opozicionog subjekta osuđeni. Za njega je sve ovo montirani proces, a ne osjeća se prozvanim ni nakon optužbi državnog vrha da Beograd ima saveznike u Crnoj Gori na putu ka destabilizaciji Crne Gore.
Istovremeno, Crna Gora se suočava i sa nemirima u Budvi nakon smjene vlasti, ali i sa litijama koje organizuje Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, a upravo one su za vlast Crne Gore opasnost.
„Režim vidi litije kao opasnost po sebe, a litije su prouzrokovane njihovim neracionalnim odlukama i jednim zakonom koji je diskriminatorski po čitavu jednu vjersku zajednicu u Crnoj Gori, a koji su oni donijeli. Epilog mora biti da taj zakon bude stavljen van snage, ali mislim da se već zašlo dovoljno daleko da više opstanak na vlasti Demokratske partije i Socijalista Mile Đukanovića niko više ne može garantovati, tako da će neophodno biti i promijeniti samu vlast da bi mogli da promijenimo zakon“, odgovara Kovačević na optužbe vlasti.
Zbog organizovanja litija, uprkos zabranama zbog pandemije koronavirusa, hapšeni su sveštenici, ali i vladika Amfilohije. Bošnjačka zajednica u Crnoj Gori osjeća se ugroženom zbog povika tokom litija, a protivnici litija strahuju – situacija bi mogla eskalirati.
„Pa, situacija može eskalirati samo u momentu, ukoliko dođe do toga da režim krene da uzima i otima naše hramove, naša seoska groblja, da ruši konake i hramove, kao što smo već imali slučaj skoro u Ulcinju. Dakle, ukoliko bi se sa takvim ponašanjem nastavilo od strane režima, onda bi to moglo da dovede do neke eskalacije, do nekih većih sukoba“, poručuje Kovačević.
Iako posmatračima sa strane izgleda da je na sceni sukob DPS-DF u koji su uvučene i ostale partije, potpredsjednik Demokratske Crne Gore Momo Koprivica kaže da oni nisu uvučeni u sukob, te da DF i DPS i te kako dobro sarađuju, a da je sukob predstava za javnost.
„Svim političkim ekstremistima odgovara da predstave zemlju kao podijeljenu na ta dva ekstremna pola, a to nije tako. Većina građana u Crnoj Gori i većinska politička podrška siguran sam da se vezuje za umjerene građanske i progresivne snage, bez obzira koliko te ekstremne snage i sa jedne i sa druge strane podižu tenzije i vrše galamu. Prevashodno mislim na DPS Mila Đukanovića. Oni žele da skrenu pažnju sa teškog socio-ekonomskog stanja, sa brojnih afera, sa mafijaških obračuna koji su skoro svakodnevno na ulicama Crne Gore, na ulicama Podgorice, glavnog grada, i drugih gradova i da jednostavno prikažu sebe kao ekskluzivne branitelje Crne Gore, a zapravo su, možemo reći, na čelu sa Milom Đukanovićem, najvećim ideološkim kameleonom u Crnoj Gori, koji je mijenjao i ideologije i opredjeljenja u vezi državnog statusa na svakih milion. Neko ko je grobar crnogorske ekonomije, grobar crnogorske mladosti, koja u sve većem broju odlazi i traži sreću u nekim drugim državama“, tvrdi Koprivica.
Litije ne vidi kao opasnost nego „uvod u ozdravljenje Crne Gore“, a saglasan je da je sigurnost Crne Gore, ali i regiona, ugrožena, ali za to vidi druge krivce.
„Mislim da najveći izvor prijetnje regionalnoj sigurnosti leži u organizovanom kriminalu i korupciji, koji se nerijetko baštine od strane svih režima u ovim bivšim jugoslovenskim državama, što je nažalost loše i time ostaju zatamnjeni i zarobljeni brojni prirodni i demografski potencijali naših zemalja i odatle dolaze i podsticaji da se produkuju vještačke podjele“, kaže Koprivica.
Zdravorazumsko je pitanje koliko podjele mogu ići duboko i može li duboka i sveprisutnija polarizacija dovesti do građanskog rata. Koprivica vjeruje da se svi politički nesporazumi, političke rasprave, politički sukobi rješavaju na miran, institucionalan način, te dodaje da „najveću prijetnju generiše onaj ko vlast brani pod svaku cijenu i kome mandat na vlasti nije skopčan samo sa političkim ciljevima, nego sa ekonomskim ciljevima i sa ličnom slobodom, zahvaljujući tome što je poharao domaću ekonomiju i razorio proizvodne kapacitete, ostavio ljude bez budućnosti i bez krova nad glavom. Ipak, vjerujem da će preovladati snaga razuma progresivne snage, snage koja će, naravno, potencirati međunacionalno i međuvjersko razumijevanje, jer nije dovoljno da živimo samo jedni pored drugih, nego da pokažemo i solidarnost, pa da živimo jedni za druge“.
Smatra i kako se problem sigurnosti može riješiti uz asistenciju međunarodne zajednice.
Sigurnost Crne Gore (ni)je narušena
Svi naši prethodni sagovornici su profesionalni političari čiji politički život zavisi od broja glasova, a do njih se često dolazi i plasiranjem neistina, prijetnji, igranjem emocija, pa se iskrenost njihovog govora često dovodi u pitanje. Kada je na sceni sukob politika, mišljenje uvijek valja sagledati sa strane. Oni koji žive od toga i čiji je posao gledati društveno-politička dešavanja sa strane nisu saglasni oko pitanja da li je sigurnost Crne Gore narušena.
Politički analitičar iz Podgorice Boris Raonić kaže da je sigurnost narušena i detektuje veliku podjelu društva, koje se sada suočava i sa socio-ekonomskom krizom, ali i strahom zbog pandemije, ali se nada da će društvo imati dovoljno mudrosti da izađe iz krize. No, da bi uopšte imali optimistične prognoze, moramo locirati faktore nestabilnosti.
„Faktora je više. Mogu da kažem da je sreća što 90-tih Crna Gora nije prošla kao Bosna ili kao Hrvatska ili kao Kosovo, tamo je više bilo linija podijela, jer da je linija podjela bila samo jedna, kao što je bila u ostalim zemljama, sa jakom tradicijom, vjerovatno bi stvari u Crnoj Gori otišle mnogo dalje. Mi smo, uslovno rečeno, imali sreću, pa smo imali i političke podjele, i etničke podjele, i religijske podijele, i podijele na regije i kombinacija tih mnogih različitih podjela je razlog što nismo otišli u nekom neželjenom pravcu“, priča Raonić.
Njegovo mišljenje o narušenoj sigurnosti ne dijeli predsjednik Atlanskog saveza Crne Gore Savo Kentera: „Ne znam zašto mislite da je ugrožena? Znači, ako pričamo o ovome sad stanju koje se trenutno dešava, ako na to aludirate, sa litijama i sa svim tim stvarima, ja ne bih rekao da je ugrožena i kao država mislim da ćemo uraditi sve da ni u jednom momentu bezbjednost Crne Gore ne bude ugrožena. Prije svega, imajući u vidu što smo danas članica NATO-a. Dakle, mi smo danas mnogo bezbjedniji nego što smo to bili prije nego što smo postali članica NATO-a kada su nam prijetili i pokušavali da destabilizuju Crnu Goru na način kao što je to rađeno 2016. godine pred same izbore.“
Ulaskom u NATO savez, dodaje Kentera, Crna Gora je uklonila hendikep saradnje i razmjene informacija sa državama članicama Saveza, a pomoć u osiguranju sigurnosti Crna Gora je dobila od SAD, Velike Britanije i drugih zemalja. „ Danas su svi ti mehanizmi, sve te mjere nama dostupne na dnevnom nivou. Razmjena informacija je mnogo kvalitetnija, nije to više isto kao kada ste van tog sistema i kada ste unutar tog sistema. Dakle, mi danas imamo mnogo prije informacije nego što bi se to inače dešavalo i, zahvaljujući svemu tome, ta bezbjednost je na mnogo većem nivou nego što je to bila ranije“, navodi Kentera faktore stabilnosti.
Iako kaže da sigurnost nije ugrožena, priznaje da postoje faktori koji to žele i da ne treba biti u zabludi. Ne negira ni navode DPS-a o brutalnim napadima na Crnu Goru.
„Danas se ti napadi ne ogledaju u onom konvencionaklnom smislu kao što smo navikli da se ratovi vode puškom, tenkom, klasičnim nekim oruđem ili oružjem, danas se ti napadi vode iz sobe dva sa dva. Taj napad danas može da vodi neko ko ima 15 godina i ko sjedi hiljadama kilometara odavde. Ti napadi su danas svi orkestrirani vrlo jasno i vrlo dobro orkestrirani, vrlo dobro planirani, samo sa jedne adrese, a ta adresa je u Moskvi, u Kremlju. To je ono što apsulutno nemamo nikakvu dilemu. Mi oko toga ne treba da se zavaravamo. Ono što je loše u svemu tome jeste što ovog puta Moskva, odnosno Rusija koristi Srbiju, koristi Srbiju kao jednostavno jednu alatku za ostvarenje svojih ciljeva u Crnoj Gori. Mnogo im je lakše, logistički im je lakše nema potrebe da šalju svoje ljude ovdje iz Moskve nema potrebe da se troše“ otvoreno govori Kentera.
Najveću odgovornost prilikom svakih podjela ima onaj ko ima najveću moć. Ta moć u rukama je Vlade koja treba da inicira dijalog i spušta tenzije tražeći kompromis. Raonić ocjenjuje da je problem i crkva koja se često ponaša drugačije od njima primjerenog „imamo i otvorene pozive za uzimanje oružja, za oblačenje uniforme i koriste sva sredstva za nešto što im je bitnije i od mira i onoga što nosi jedna suprotnost miru, konflikt i tako dalje...“
Odnosi Crne Gore i BiH daleko od dobrih
Bosna i Hercegovina i Crna Gora nekada su bile dijelovima iste države, i to ne tako davno. Ove dvije zajednice nikada nisu imale većih konfliktnih situacija, ali posljednih mjeseci odnosi dvije zemlje nisu na zavidnom nivou. Nekada bliski prijatelji i saradnici, Milorad Dodik i Milo Đukanović, postali su politički neprijatelji. Zbog zaoštravanja odnosa Beograda i Podgorice, Milorad Dodik spriječio je dolazak crnogorskog predsjednika u BiH, a čak je izvojevao da u Narodnoj skupštini Republike Srpske Đukanović bude proglašen štetnim po „vitalni nacionalni interes Srba“.
U ljubavi i politici sve je moguće, a to ilustruje ovaj primjer. Uprkos svemu, Crna Gora je naš jedini susjed s kojim nemamo otvorenih pitanja, kako su onda odnosi zahladnili?
„Pa odnosi su daleko od dobrih. Političke elite u Crnoj Gori i BiH mogu govoriti da su dobri, ali ukoliko ne rješavaju neka vrlo bitna pitanja, pitanje puta, onda to sve govori. Ne postoje dvije susjedne zemlje u Evropi koje imaju tako lošu saobraćajnu vezu, nerješavanje pitanja analitike, obrazovanja, ne koriste se ni približno odnosi po pitanju zdravstvene zaštite, zajedničkog diplomatskog nastupa, postoje mnoga druga pitanja u kojima možemo da napredujemo, ali nažalost ništa ne radimo“, ocjenjuje Raonić.
Kentera Crnu Goru ne vidi kao faktor nestabilnosti, već faktor stabilnosti na Balkanu.
"Ja vjerujem da će ovo sa Srbijom vrlo brzo proći. Ovo što se dešava sad, i ovakav jedan izuzetno loš odnos koji imamo, najgori koji ja pamtim u odnosima sa Srbijom, samo je posljedica jedne trenutne situacije i vjerujem da će ih to vrlo brzo proći. Ako govorimo o faktorima nestabilnosti na Balkanu, onda jedini faktor nestabilnosti na Balkanu može biti Dodik i RS, da se razumijemo. Crna Gora ni u jednom momentu, niti je bila, niti je sada, niti će biti faktor nestabilnosti na Balkanu“, stav je predsjednika Atlanskog saveza Crne Gore.
Sve dublja politička kriza u Crnoj Goru uzrokovana je jednim dijelom i predizbornom kapmanjom, jer su parlamentarni izbori u Crnoj Gori zakazani za 30. avgust. Iako je kampanja potencijalna opasnost za eskaliranje sukoba, svi se nadaju da će jesen u Crnoj Gori biti mirnija
