Černobilj: kratkotrajna kontaminacija haosa

Od nastanka psihijatrije, psihologije, psihoterapije, kao i koncepta mentalnog zdravlja uopšte, zarad oporavka, odnosno povratka u blagostanje, pred pojedinca se stavlja jedan jedini zadatak: racionalnizacija i realitetni pogledi na svijet.

Jadranko Janković / 14. Juni 2019

Foto: Ilustracija

Sveprisutni zvuk reaktora u pozadini kao alarm usmjerava dio pažnje na surоvu realnost života prikazanu kroz konstantne sudare čisog racija i totalne sumanutosti. Permanentna borba između racionalnog i iracionalnog, prikazana u seriji Černobilj, tjera čovjeka na razmišljanje o tome koliku ulogu racio igra u čovjekovom životu, da li smo kao čovječanstvo apsolutno uvijek i potpuno pribrani, te da li, na kraju krajeva, uvijek i apsolutno trebamo i  možemo da budemo.

Od nastanka psihijatrije, psihologije, psihoterapije, kao i koncepta mentalnog zdravlja uopšte, zarad oporavka, odnosno povratka u blagostanje, pred pojedinca se stavlja jedan jedini zadatak: racionalnizacija i realitetni pogledi na svijet. Neki do starijih, tradicionalno determinističkih pristupa, kažu da je za oporavak potrebno da se osoba zrelo i racionalno susretne sa svojim strahovima koje čitav život infantilno izbjegava. Noviji pristupi zagovaraju sistematizovan razgovor između terapeuta i klijenta pri čemu se, na način ovisan o samoj metodologiji terapeutskog pristupa, klijent izaziva da iracionalna, nerealna i samoodmažuća uvjerenja zamijeni onim racionalnim i samopomažućim.

Bilo kako bilo, svaka od premisa mentalnog zdravlja kaže da pojedinac treba da bude što bliže realitetu kako bi imao što očuvanije mentalno zdravlje pa samim tim i što funkcionalniji i srećniji život. Međutim, vrlo rijetko se postavlja sljedeće pitanje: do koje tačke se neko najviše uspio približiti suštinskom realitetu i koliko je taj neko zapravo mentalno zdrav. Ukoliko  nastavimo da slijedimo loguku kretanja ka raciju, prvi zaključak bi mogao biti  da je osoba koja ode najdalje navedenim putem srećnija nego što to možemo zamisliti. Međutim, da li je baš tako?

Tokom prethodnih dana pažnju javnosti zaokupila je serija „Chernobillj“ koja na dosta nekonvencionalan način obrađuje tematiku užasne nesreće u istoimenom gradu uzrokovane eksplozijom jezgra napajanja nuklearne elektrane.

Serija prikazuje epidemiološko ludilo koje vlada gradom i širi se gotovo jednakom brzinom kao i sama radijacija. Haos prikazan u vidu opšte negacije vođene paranoičnom vizurom sistema koji ima veći strah od toga da bude ponižen kao takav nego da izgubi sopstvene građane, naivnom vjerovanju običnog čovjeka koji ulazi u smrtonosno radioaktivni prostor da bi se uvjerio sopstvenim očima da je ono što tvrdi Centralni komitet tačno, opštem neznanju stanovništva koje se sa dječijom naivnošću približava izvoru eksplozije kako bi svjedočilo veličanostvenom događaju neznajući da će ih isti najvjerovatnije odvesti u kolektivnu smrt.

Na vrhuncu bezumlja koje vlada radnjom i prijeti da će pasivno i nijemo svjedočiti uništenju polovine svijeta ako ne i ubrzati sam omnidestruktivni proces, pojavljuje se čovjek koji prvi među rijetkima krajnje racionalno sagledava stvarnost. Valerij Legasov, naučnik, čovjek sa najviše znanja o smrtonosnoj materiji, dovoljno pribran da kreira plan upravljanja katastrofom, dovoljno slobodan da ne saučestvuje u slijepom slijeđenju pogubne definicije stvarnosti koju diktira CK, čovjek sa apsulutno realitetnim doživljajem stvarnosti. Pored kristalno čistog stanja svijesti, ono što dodatno gradi karakter ovom liku je izuzetan moralni razvoj koji omogućava, pored suprostavljanja sistemu zaradi višeg dobra, savršeno uvremenjeno i precizno definisanje moralnih dilema koje u što kraćem roku moraju biti razriješene kako bi se spasio milionski broj ljudi.

Dosta vremena bi se moglo posvetiti analizi ove zaista kompleksne ličnosti, ali ono što je za potrebe ovog teksta važno jeste činjenica da je ovaj čovjek otišao daleko prema arhetipskoj realnosti, kako samim pojavljivanjem u važnom momentu istorije, tako i prikazanim iskustvima koja su taj put ubrzala. Vasilij je uspio da najpribranije moguće sagleda sve aspekte katastrofe i definiše skup ispravnih odluka koje će usporiti točak nesretne sudbine. Uzgred rečeno, neke od ekonomskih teorija ponašanja kažu da je racionalnost niz odluka koje dovode do maksimalno ostvarivog profita, što je u ovom slučaju najveći mogući broj spašenih ljudi. Optimum je postignost, što još jednom podvrđuje da je lik Vasilija Legasova otjelotvoren simbol racija samog po sebi.

Ako se pak vratimo na centralnu premisu mentalnog zdravlja, možemo se pitati koliko je ovaj čovjek zapravo srećan? S obrzirom na stepen racija koji predstavlja, rekli bismo da da.  Prateći definiciju sreće kao najvišeg mogućeg stepena zadovoljstva – osjećaja dubokog smisla, mogli bismo reći aspolutno da da. Postupci ispunjeni osjećajem smisla kao što je prikazan primjer žrtvovanja za čovječanstvo dovode do najvišeg stepena ispunjenja životnom energijom pa samim tim i najviših instanci sreće. Ovakav oblik sreće ne mora nužno biti propraćen smijehom, a najčešće i nije.

Serija međutim prati razvoj događaja praveći uvertiru za ono što će kasnije uslijediti – akt oduzimanje sopstvenog života ostavljen na maštu samom gledaocu. Pored humanog djela i herojske uloge koju ovaj lik ima, susret sa do kraja ogoljenom realnošću je postao jednostavno neizdrživ. Bar je tako u ovom djelu prikazano. Ovaj karakter se susreo sa svijetom kakav on zaista jeste. Ne kakav bi morao ili ne bi morao da bude, ne kakav bi mi željeli da bude, nego baš onakav kakav on jeste.

Na prvom mjestu, ovo TV djelo prikazuje susret sa potpunom negacijom realnosti do strane sistema upravljanja zaradi sopsvene održivosti. Upoznaje nas sa činjenicom da jedna društvena tvorevina može biti razvijena do tolike perfekcije da uništi ljude koji su je stvorili. Naravno, kada kažemo perfekcije, odnosi se na snagu održivosti sistema samog po sebi.

Drugi snažan susret sa realnošću prikazan je kroz čin moralne dileme: da li žrtvovati nekolicinu ljudi zaradi spašenih miliona. Scene koje obrađuju ovu temu ističu stepen moralne razvijenosti glavnog lika u svom punom postkonvencionalnom kapacitetu. Jedan od najopasnijih momenata u periodu života ljudi koji imaju bilo koju vrstu moći jeste svakako momenat potpune svjesnosti pozicije iz koje se moralne norme moraju prekršiti ili izmjeniti zaradi onih, znatno viših ciljeva zbog kojih moral i postoji. Ovako stanje svijesti je nešto drugačije iskoristio Hitler vođen krajnje patološkim, ali čvrstim uvjerenjem o tome šta je zapravo dobro za čovječanstvo. Bilo kako bilo, nameće se zaključak da su rijetki momenti moralih dilema kao što su ove, bez puno tenzije ali sa jakim značenjem prikazene u seriji Černobilj, definitivno jedan od najbolnijih formi susreta sa realitetom. Realnost u ovakvom obliku  je u cijeloj istoriji čovječanstva mogla da susretne svega nekolicina ljudi.

Najzad, na kraju ostaje za pomenuti još jedan, možda i najsuroviji susret sa realnošću licem u lice: fenomen zvani pitanje smisla. Kakav osjećaj smisla čovjek u središtu ovakvog scenarija može istinski da osjeti? Bilo kakva materijalna ili konvencionalna nagrada ni u jednom momentu nije dobila na značaju zbog čega se sve vrijeme glavni junak i nalazi tamo gdje jeste.

U svakom slučaju, ne treba se prepustiti utisku da osjećaj smisla izostaje u trenutku kada Legasova društvo kažnjava zbog iskrenosti na način da ostaje bez prijatelja, nagrada i zahvalnosti od strane društva za svoje nadasve više nego herojsko djelo. To njemu nikada zapravo nije ni bilo važno. Čovječanstvo samo po sebi je bila vrijednost koju on pokušava da sačuva. Autori su uspjeli da cijelo trajanje serije ovaj duboki osjećaj smisla održe u fokusu pažnje bez korištenja patetike u vidu dugih i mučnih monologa ili dijaloga.

Na samom kraju smo kao gledaoci mogli proživjeti obezglavljivanje ovog ideala ogoljavanjem realnosti koja kaže da istina koja bi mogla spriječiti nesreće ovakvih razmjera u budućnosti nikada ne smije biti otkrivena. Poenta ovog momenta nije kritika komunizma kao oblika društvenog uređenja ili Sovjetskog saveza kao takvog, poenta je prikazivanje jednog od najsurovijih činjenica na kojima svijet počiva: čovječanstvo zapravo ne želi da pomogne samo sebi. Ne postoji sa određenim planom ili zapisanom sudbinom. Jednostavno postoji i opstaje u sopstvenom haosu koji s vremena na vrijeme kratkotrajno prekine neki Vasilij Legasov. Ovim saznanjem se prekida  osnovni pokretač dinamike unutar serije – traženje bilo kakve pravilnosti u lepršajućem haosu. Haos je samo na kratko bio kontaminiran. Ponovo smo osakatili racio i život može da ide dalje.

Uzimajući u obzir sve tačke realiteta sa kojima se glavni junak kroz ovo dijelo susreće, možemo reći da on predstavlja osobu koja je obišla najviše hodnika realnosti i došla do tačke racija koji zapravo ubija. Ovdje možemo parafrazirati Aleberta Kamija i reći da je surova realnost da život sam po sebi nema naročitog smisla. Kami dodaje da ovo saznanje nosi sa sobom posljedično dva izbora: ili da se čovjek ubije ili da hrabro nastavi da živi. Glavni junak ove serije je napravio svoj izbor.

Naravno, ovo djelo prikazuje potpuno nadrealan doživljaj, toliko nadrealan da ga vjerovatno ni pravi Vasilij nikada zapravo nije imao u svom iskustvu. Bar ne sa tolikom količinom svijesnosti o svemu pomenutom koju gledalac može da ima prilikom gledanja serije. Realnost sa kojom se mi, obični ljudi susrećemo prilikom teških životnih momenata je vjerovatno proporcionalna odnosu količine radijacije kojom smo izloženi u toku svakodnevnog života i količini radijacije kojoj je Černobilj bio izložen. Zbog toga, ne treba pretjerano brinuti o tome da li ćemo stići do ubitačne tačke racija. Kao društvo možda nekad, ali kao pojedinci najvjerovatnije nikad.  
Sa druge strane, važan zaključak za donijeti je sljedeći: čovjek jednostavno ne može da bude apsolutno racionalan, naročito ne apsolutno pragmatičan. Naravno, to ne znači da treba da bježimo u deluzije i infantilan pogled na svijet. Iz navedenog djela smo mogli da vidimo do čega dovodi bijeg od realnosti – do opšteg, ni malo kontrolisanog i apsolutno destruktivnog haosa. Vjerovatno bi mogli reći da je najzdravije biti tačno na sredini između ova dva ekstrema koje serija Černobilj prikazuje – apsolutno pribranog heroja čiji kristalno čist um uspostavlja kontrolu nad haosom nasuprot potpuno rastrojenoj grupi ljudu koja, služeći kao pozadina, jača konture njegovog lika.

Čovjek se izdvojio od drugih vrsta zahvaljujući svom superiornom raciju kom, sa druge strane, ne možemo biti apsolutno uvijek vijerni.   Često smo nerealni zato što nas to ispunjava, i često tako treba i da ostane. Ono što nam daje osjećaj smisla u životu najčešče je iracionalno samo po sebi.  Najčešće nije oportunitetno niti isplatljivo. Ljubav je jedan od najboljih primjera neophodne iracionalnosti. Zbog čega bi voljeli drugu osobu ako nam se to ni na jedan način ne isplati? Zbog čega pomagati drugima i slabijima ako u tome ne postoji nikakva povratna dobit bilo kakvog oblika? Jednostavno nam to daje smisao u životu. Životu upija život. Da li je to smisleno samo po sebi? Naravno da nije, i ne treba biti.

Jadranko Janković, psiholog

 


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.