Uz punu podršku mjerama za sprečavanje i suzbijanje korona virusa u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, i puno povjerenje da država sve akcije koje poduzima, poduzima sa ciljem da zaštiti pravo na život svih nas, moramo razmisliti o okolnostima u kojima kuća nije mjesto sigurnosti i zaštite. Za većinu žena koje su žrtve nasilja u porodici, stan, kuća ili neko drugo mjesto stanovanja nije dom. Za njih je ona često mjesto najvećeg horora i užasa, mjesto strepnje, isčekivanja, nesigurnosti i zatočeništva. Mjesto u kojem žene nisu slobodne da kažu šta misle, obuku šta bi htjele, razgovaraju sa kim žele, mjesto gdje ih fizički, psihološki i ekonomski povređuje neko njima blizak.
U „normalnim“ okolnostima žene se teško odluče da prijave nasilje a u „vanrednim“ još teže. Žene koje imaju iskustvo nasilja u porodici ili partnerskog nasilja često ne vjeruju da im se može pomoći. Tradicionalana uvjerenja da je nasilje u porodici privatna stvar doprinose vjerovanju/nevjerovanju žrtve da će dobiti zaštitu i da će počinilac nasilja biti kažnjen. Nasilje u porodici se posmatra kao djelo manje društvene opasnosti, a sada kada se cijela društvena zajednica suočava sa ozbiljnim zdravstvenim prijetnjama, nasilje u porodici je ponovo na margini i nije prioritet. Sada kada smo svi u strahu kako ćemo platiti cijenu pandemije, gubitkom posla, prihoda, zdravlja, a neko možda i životom, stres se gomila a nasilnici ga često procesuiraju u svojim domovima, jer tu imaju kontrolu, jer je to „privatna stvar“ u koju se niko ne mješa.
Izolacija u prostoru sa osobom koja vrši nasilje je visoko rizična, i to je faktor koji ne smijemo zanemariti u vrijeme kada u socijalnoj izolaciji trebamo/moramo biti.
Specijalizovani servisi za žene žrtve nasilja, kojima upravljaju nevladine organizacije, u cijelom svijetu, predstavljaju sigurna mjesta podrške gdje se žene sa iskustvom nasilja mogu i anonimno posavjetovati. Specijalizovani servisi postoje kako bi pružili podršku bez osuđivanja i ohrabrili žrtvu da potraže zaštitu i izađe iz začaranog kruga nasilja. Servisi su često sprega između žrtve nasilja i institucija sistema koje su dužne da procesuiraju nasilje i zaštite žrtvu.
Fondacija Udružene žene iz Banja Luke vodi specijalizovane servise podrške, besplatno pravno savjetovalište od 1996. g., SOS telefon od 1997. g. i Sigurnu kuću – slonište za žene i djecu žrtve porodičnog nasilja od 2007. g. U ovom, za sve, teškom vremenu smatramo da je naša primarna obaveza i dužnost održati servise dostupnim i biti na usluzi ženama kojima je pomoć i podrška neophodna. Složenost situacije, zahtjeva djelovanje koje neće ugroziti zdravlje bilo koga a koje će omogućiti podršku i zaštitu žene i djecu od nasilja, koje često nije vidljivo. Svi naši reusursi i snage su trenutno usmjerni u tom pravcu. Da bi bolje razumjeli sa čim se žene koje imaju iskustvo nasilja trenutno suočavaju prenosimo neka od iskustava žena žrtava rodno zasnovanog nasilja koje su korisnice specijalizovanih srevisa podrške za vrijeme pandemija:
Sigurna kuća
Sigurne kuće i skolništa za žene i djecu žrtve porodičnog nasilja pandemija stavlja pod poseban izazov. Kako zaštiti zdravlje onih koji su već u njima i omogućiti slobodan pristup svima onima koji trebaju pomoć.
Pandemija je otvorila prostor za neke nove odluke kojima se nismo nadali, od žena koje su preživjele nasilje i koje su na prekretnici svojih života pandemija traži da zaborave na svoje slabosti i strahove, da strpljivo sačekaju da sve prođe, kako bi ponovo krenule ispočetka.
Korisnica Z.D. nije puno brinula zbog početka pandemije. Ona je bila na samom izlasku iz skloništa kao zaposlena žena, koja je pronalaskom dadilje za svoju djecu rješila najveće probleme koji su je godinama sputavali u nasilnoj zajednici. Još je samo trebalo da reguliše starateljstvo nad djecom, ali je to logičan slijed nakon što pronađe stambeni prostor u mnoštvu ponuđenih oglasa. Nakon uvođenja mjera, ona odjednom prestaje da radi, djecu više ne može voziti javnim prevozom zbog straha od zaraze, procedura za starateljstvo će sačekati. Za nju je sve stalo.
Korisnica B.V. se sprema da uradi poslednje pripreme za početak zaposlenja. Išla je na razgovor za posao i treba da prikupi potrebnu dokumentaciju. To je jedan od poslednjih koraka ka samostalnom životu u koji sa djecom kreće osnažena i bez straha da će ponovo doživjeti nasilje. Nakon uvođenja mjera, fabrika se zatvara, a mnogi radnici su prestali raditi. Ona gubi nadu da će je više ikad pozvati. Za nju je sve stalo.
Korisnica S.G. svaki dan isčekuje sudsku odluku po kojoj će se počinilac nasilja na odgovarajući način sankcionisati, a ona se vratiti u u svoju kuću iz koje je izašla sa ličnom kartom. Mjesecima se interesovala za tok postupka, bila strpljiva i priželjkivala sudski epilog. Nakon uvođenja mjera, nikakva informacija o njenom slučaju se više ne može dobiti. Za nju je sve stalo.
Korisnica E.D. je nakon dugogodišnje izloženosti nasilju ugrozila svoje zdravlje, što je dovelo do niza hroničnih oboljenja. Složene specijalističke pretrage i preglede čeka već mjesecima, a svi termini su rezervisani u aprilu. Nakon uvođenja mjera, svi termini se poništavaju i odgađaju do daljnjeg. Za nju je sve stalo.
Korisnica Đ.M. i njena djeca Sigunu kuću treba da napuste u maju i poslednja dva mjeseca aktivno rješavaju probleme koji će uticati na njihovo osamostaljivanje. Tad ističe njihov maksimalani rok za boravak u skloništu i ne postoji način njegovog produženja. Nakon uvođenja mjera, potraga za poslom i stanom se obustavlja i dodatno pogoršava poziciju korisnice. Osjećaj bespomoćnosti počinje da je preplavljuje, jer joj niko ne garantuje podršku za daljnje zbrinjavanje, a u bračnu zajednicu nipošto ne želi da se vrati. Za nju je sve stalo.
U vrijeme pandemije i izolacije povećan je broj obraćnja žena za pravnu pomoć koja se odnosi regulisanje kontakta između djece i roditelja kojima nisu povjerena na brigu i staranje, na rad pravosudnih institucija i socio-ekonomske probleme koji su nastali usljed prestanka rada i primanja novčanih sredstava. Naše korisnice su zabrinute jer je situacija nametnula potrebu da roditelji sami donesu odluku i dogovore se šta je za djecu najbolje, ali ako uzmemo u obzir istoriju porodičnog nasilja koje je prethodilo razvodu i već duboko narušenim odnosima, onda su svi dogovori značajno otežani. Zaustavljeni sudski postupci koji treba da doprinesu zaštiti žena žrtava nasilja i zatvaranju traumatskog iskustva, u ovim okolnostima odgađaju finalizaciju postupaka i izlazak iz začaranog kruga nasilja. Svaka nova odgoda, je za žene žrtve nasilja nova trauma. Nošenje sa novim traumama značajno otežava mogućnost zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, koje je nastalo usljed prestanka rada i zatvaranja mogućnosti za ostvarivanje prihoda.
Pored svih navedenih problema, posebno nas brine činjenica da se, do sada, na SOS telefon nije povećao broj poziva. Ovaj podatak nije specifičan samo za SOS liniju koju vodi Fondacija Udružene žene. Kroz razmjenu iskustava u okviru rada regionalnih mreža ženskih nevladinih organizacija iz cijele Evrope saznajemo da su iskustva ista ili slična. Zajedničke sumnje pružateljica usluga su da su žene pod nadzorom nasilnika i da u izolaciji ne komuniciraju sa osobama iz socijalnog okruženja koje su im podrška i ohrabrenje da potraže pomoć. Kanali komunikacije sa spoljnim svijetom su ograničeni i onemogućeni zbog straha od nasilnika. Prijava nasilja, najčešće podrazumijeva i odlazak u zdravstvenu instituciju, a u ovom času postoji opravdan strah od izlaska iz izolacije i odlaska u na pregled, jer postoji mogućnost zaraze. Smatramo da su žene u ovom času fokusirane na egzistencijalne probleme porodice i brigu o domaćinstvu, a nasilje stavljaju u drugi plan.
Zabrinute smo šta će se desiti ako izolacija potraje? Da li će i kako žene i djeca žrtve nasilja u porodici platiti cijenu pandemije?
Za Inicijativu Građanke za ustavne promjene napislala Gorica Ivić, Fondacija Udružene žene Banja Luka
