Film u kojem uloge tumače: Frano Lasić, Savina Geršak, Draginja Voganjac, Lidija Kordić, Nikolina Bogdanović otvorio je Takmičarski program – igrani film 27. izdanja SFF-a. Iako bez nagrade, film reditelja Kasalice ostavio je snažan utisak na publiku.
“Filip, uglađeni univerzitetski profesor, odlazi sa suprugom na odmor. Nakon što provedu nekoliko dana u udobnom i uspavanom banjskom odmaralištu, njihov naizgled savršen brak se okončava. Iako se čini da mu se život urušava, Filip se, naoružan samopouzdanjem, te s neobičnom lakoćom suočava s novim okolnostima. Filipov bijeg od problema vodi ga u malo planinsko selo i duboku šumu, gdje sreće svoju majku i zaljubljuje se u djevojku koja je nekada bila zmija” synopsis je filma.
Film je žanrovski miks, a reditelj se odlučio za malo drugačiji pristup u odnosu na navike domaće publike. O filmu, utiscima i planovima nakon Sarajevo film festival za BUKA audio podcast govorio je Dušan Kasalica.
Kasalica je 2016. na 21. izdanju Sarajevo film festivala za film "Biserna obala" dobio nagradu za najbolji kratki film.
BUKA: Vaš film “Elegija lovora” otvorio je Takmičarski program – igrani film Sarajevo film festivala. Spoj drame, komedije, fantazije, otkud takav miks?
Kada sam počeo da radim taj film zapravo sam krenuo od nekih slika i zvukova koje sam htio da imam u filmu koje sam možda razvijao i kroz svoje kratke filmove, a onda sam razmišljao i o tom načinu na koji se danas komunicira. Ljudi uopšte ne vode dijaloge niti učestvuju u bilo kakvoj razmjeni informacija ili emocija već često se komunikacija svodi na samo individualističku prezentaciju. Ja sam to povezao sa likom Filipom, pripadnikom srednje klase kojeg tumači Frano Lasić koji pripada toj jugoslovenskoj srednjoj klasi koja polako izumire, ako uopšte i dalje postoji. On živi u toliko samodovoljnom romantizmu da uopšte nije sposoban da riješi bilo kakav problem, suoči se s njim ili komunicira. Bježeći od svih problema sa kojima se suočava u filmu, on odlazi u svijet fantazije koji je jedna slobodna adaptacija čuvene hrvatske bajke „Šuma Striborova“.
BUKA: Kakve reakcije publike očekujete s obzirom na to da je nakon projekcije filma dosta ljudi razmjenjivalo mišljenja, govorili su da im neke stvari nisu jasne, da film moraju opet gledati? Koliko ste Vi puta gledali film nakon što je završena montaža?
Ja sam film pogledao hiljadu i hiljadu puta tako da, nisam mjerodavan, na kraju krajeva ja sam to sve napravio i napisao. Znate kako, meni je drago ako film otvara pitanja i zapita ljude, natjera ljude da pričaju o njemu i da ga opet pogledaju. Ne mora nužno ni da bude sve jasno na prvu loptu jer ako je sve simplifikovano i jednostavno čemu onda to? I ja volim da gledam filmove i napravio sam film koji me zapita i u kojem tražim ključ na koji način da gledam film. I mislim da je ključna stvar za ovaj film naći ključ njegovog gledanja jer takav mi je utisak bio u sali s publikom, da je ljudima malo trebalo vremena da uđu u taj humor, u tu atmosferu filma koju posjeduje. Zapravo, da se otvore za sadržaj koji je pred njima, jer možda su ljudi došli sa nekim ubjeđenjem na osnovu sinopsisa koji su pročitali ili uopšte na osnovu glumaca koji glume u filmu. Treba to svi da radimo, mislim da kad odemo u bioskop naprosto da se povežemo sa sadržajem i narativom koji nam ekipa filma nudi i da razumijevo njihove namjere.
BUKA: Čini mi se da je film satkan od individualnih poruka od ekologije, ljubavi, otuđenosti, egoizma, sebičnosti? Šta kažu kolege koje su gledale film? Kada sam pričao sa glumcima iz filma kazali su da možda film neće biti popularan kod publike, ali da će zbog svog kvaliteta osvojiti brojne nagrade.
Ne razmišljam ni o nagradama ni o svemu tome. Kada sam počeo raditi film i kada je počeo proces pitanja moja intencija je bila napraviti film i filmsko iskustvo koje podsjeća na filmove kakvi su nekada u Jugoslaviji bili. U tom smislu, meni nije ni bilo bitno kojim se dijlektom i naglaskom priča. To možemo i u filmu vidjeti: Frano priča potpuno jednim naglaskom, Sabina drugim, Draginja trećim... Da imam muziku koja referiše na to doba da se u estetskom smislu i smislu tretmana kamere koristim sredstvima kao što je zoom objektiv koji je bio popularan 70-ih godina ili naprimjer pretapanje u montažnom procesu. Za mene su to sve bili elementi na koji način ću da pričam ovu priču. Pozivam publiku kada bude gledala ovaj film da zaista bude otvorena za sadržaj. Tu nema ničega sakrivenog i ničega toliko nejasnog nego je to jedna slagalica koja se slaže u jednu cjelinu. Kada bismo gledali opet film, uočili bismo da svaka replika objasni određenu situaciju i određenu stvar. Mislim da ljudi sada žele da pronađu previše znakova. Jedno od pitanja je bilo, šta za vas simbolizuje zmija. Zmija je dio bajke i to je to. Jasno je šta u svim kulturama zmija simbolizuje: zlo, zavodljivo biće koje hoće da nas provocira i sl. U ovom slučaju sam krenuo adaptaciju bajke i zmija je sastavni dio bajke i ona za mene nije personifikacija zla već dio tog narativa. Ljudi možda krenu previše da učitavaju, da čitaju, mislim da samo treba da se opuste i uživaju u slikama i zvukovima koji je pred njima.
BUKA: Možda film nije onakav na kakve je filmove publika navikla, na neke jednostavnije forme. Vi na samom početku filma dugim kadrom nagovještavate drugačiju formu, film je pun dugih kadrova. Otkud to?
Sa direktorom fotografije Igorom Đorđevićem radim sve svoje filmove, od kratkih filmova do sad. Tako da smo estetski bliski i znamo šta hoćemo, i na nivou scenarija dok sam pisao jer ja pišem scenario na osnovu lokacija koje me inspirišu, na kojima bih volio na snimam. I u scenariju su neke scene zapisane kao knjiga snimanja, tačno određen kadar, kako će to da izgleda i tome slično. Tako da, estetski ovaj film je prilično jasno bio postavljen u samom startu u smislu da će to biti statični, dugi kadrovi sa minimalnim pokretom ili sa zoom objektivom, a da smo dodatno na samom setu odlazili u sami ekstrem. Poput scene večere koja traje 3 i po, četiri minute koja je trebalo da bude raskadrirana i u nekoliko kadrova, ali kada smo došli na set i kada smo počeli pripremati scenu, Igoru i meni je bilo jasno da ćemo snimiti tu scenu u jednom kadru sa zoom objektivom. Ta rješenja su dolazila spontano i u tom smislu mogu da kažem da smo improvizovali, ali to je prosto estetika koju ja volim. Ja volim takve filmove volim da gledam, htio sam da probam te stvari u svom filmu. To je ono što me inspiriše i zbog čega volim da se bavim ovim poslom.
BUKA: Imate moć da utičete na psihu publike, kada su ljudi izašli iz sale bili su ili očarani ili su rekli „treba mi nešto za smirenje“. U tim dugim kadrovima ste natjerali ljude da nešto čekaju, da budu napeti poput kadra u liftu gdje gledaoce uvedete u lift.
Ja volim duge kadrove i volim da se igram sa off prostorom jer često likovi izađu iz kadra pa pričaju van tog okvira samog kadra. Često se radnja dešava tamo. Volim tu dužinu u kojoj situaciju dovodim do apsurda ili povećavam tenziju između odnosa. U tom praznom prostoru, sa tim izlascima glumaca koji komuniciraju u prostoru van kadra. Drago mi je ako su ljudi isprovocirani tim dužinama. Ja nisam primjetio, ali mi je drago da je tako profunkcionisalo. Šta da Vam kažem, to je sve dio mog senzibiliteta, dosta ja to radim možda nesvjesno.
BUKA: Zanima jesu li te provokacije bile namjerne?
Jeste, dosta toga je isplanirano.
BUKA: Jeste zvali psihologa da Vam pomogne?
Ne, ne, ne. Ja sam se izliječio kroz ovaj film.
BUKA: Na kojim projektima sada radite, ipak je snimanje filma Elegija lovora završeno prije dvije godine?
Trenutno sam u produkciji filma „Otapanje vladara“ Ivana Salatića, crnogorskog reditelja koji je možda vašim čitateljima najpoznatiji po filmu „Ti imaš noć“ koji je takođe prikazan u Sarajevu prije dvije godine, a premijerno je prikazan u Veneciji. Sada smo u tom projektu gdje smo u procesu njegovog finansiranja, i nadam se da ćemo sljedeće godine moći da uđemo u snimanje. Paralelno s tim razmišljam o pisanju svog drugog filma. Međutim zadnjih mjeseci me okupiralo sve ovo oko „Elegije lovora“ da završimo film, da se desi premijera, da pokrenemo distribuciju i učešće na festivalima. Mislim da ću od septembra biti relaksiraniji i da ću se posvetiti pisanju.
BUKA: Je li teško pronaći novac za snimanje filma u Crnoj Gori?
I jeste i nije. Dugo godina je situacija bila katastrofalna u Crnoj Gori što se tiče snimanja filma i što se tiče odnosa prema filmu. Međutim, u mnogome se to promijenilo osnivanjem Filmskog centra Crne Gore koji jeste krovna institucija preko koje ide finansiranje svih projekata. Koliko vidim svi smo imali priliku da na neki način budemo podržani, što mlađe što starije kolege. Često je lakše finansirati debitanski nego drugi film. Vidjećemo, sada me čeka bitka sa narednim filmom da vidim kako će teći to finansiranje.
