Čujemo iza zidova udarce, plač, psovke, vidimo pretučene žene i okrećemo glavu na drugu stranu

U RS porast broja slučajeva nasilja u porodici...

Maja Isović Dobrijević / 13. August 2020

Foto: Ilustracija

 

Posljednjih desetak dana svjedočili smo strašnim scenama porodičnog nasilja. Jednu ženu iz Laktaša suprug je zapalio benzinom i ona je usljed zadobijenih rana preminula, a drugu ženu iz Prnjavora suprug je satima tukao u stanu. Fotografije zlostavljane žene šokirale su javnost. Prva polovina ove godine donijela je povećanje broja slučajeva porodičnog nasilja za skoro 3 odsto u odnosu na prošlu godinu, a iz nevladinih organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava ističu da su žene i dalje ranjive u bh. društvu.

Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, u periodu od januara do jula 2020. godine evidentirano je 664 prijavljenih slučajeva nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici, što je za 2,9% više u odnosu na isti period 2019. godine.

“Od ukupnog broja slučajeva prijavljeno je: 370 krivičnih djela (više za 68,9% u odnosu na isti period 2019. godine), 191 prekršaj (manje za 41%) i za 103 slučaja dostavljeni su izvještaji okružnim javnim tužilaštvima na odlučivanje a u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici (više za 1%). Razlog za ovako značajno povećanje broja krivičnih djela, odnosno, smanjenje broja prekršaja jeste u izmjenama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i porodičnoj zajednici koje su stupile na snagu 1. maja 2020. godine. Po kojima se ukidaju prekršaji, odnosno, svako nasilje se tretira kao krivično djelo”, rekli su za BUKU iz MUP-a.

Ističu da su najčešći oblici nasilja u porodici: fizičko (47,6%), psihičko (34,8%), ugrožavanje spokojstva (5,4%), ekonomsko (0,8%), te u 11,1% slučajeva kombinacija naprijed navedenih oblika nasilja. Kao žrtve nasilja u porodici evidentirane su 295 žena nad kojima su počinioci bili muževi (više za 2,8% u odnosu na isti period 2019. godine) i 62 žene vanbračne partnerke koje su bile žrtve vanbračnih partnera (više za 44,2% u odnosu na isti period 2019).

 

Foto: Podaci Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka o nasilju u porodici

 

Aleksandra Petrić, izvršna direktorica Fondacije Udružene žene Banjaluka kaže da teški slučajevi krivičnog djela nasilja u porodici ukazuju da nasilje prema ženama još uvijek nije prepoznato kao ozbiljan društveni  i javni problem, iako su zaprijećene kazne veoma visoke i zakonom predviđeni hitni mehanizmi zaštite.  

“Žene koje izložene nasilju su još uvijek stigmatizirane i nailaze na ćutanje ili zakašnjele reakcije kako institucija tako i osoba u širem i bližem okruženju. Ukoliko ne dobiju adekvatnu pomoć i podršku oklijevaju da prijave ponovljeno nasilje jer se plaše još intenzivnijeg nasilja budući da počinioci nasilja veoma rijetko budu sankcionisani. Žene koje su izložene nasilju u porodici trebaju kontinuiranu podršku i pomoć, razumijevanje profesionalaca koji rade u subjektima zaštite od nasilja u porodici kao što su policija, centri za socijalni rad, zdravstvene ustanove i pravosuđe. Nedopustivo je da se kod počinilaca nasilja koji su povratnici u vršenju ovog djela ne primjenjuju stroge mjere i sankcije. Time se potvrđuje stereotipna slika o nasilju u porodici kao privatnom problem žene koja mu je izložena, koju počinilac nasilja tretira kao svoje privatno vlasništvo sa kojim može da čini šta god poželi”, rekla je za BUKU Aleksandra Petrić.

Ona smatra da su građani i građanke svjesni nasilja prema ženama, ali da i dalje misle da je to privatni problem u koji se ne žele mješati.

“Smatram da je to pogrešno, jer smo odgovorni ukoliko ne prijavimo nasilje institucijama i ne zaštitimo žene koje su mu izložene, a koje viđamo na ulici, u komšiluku, na radnom mjestu, svuda oko nas. Čujemo iza zidova udarce, plač, psovke, vidimo pretučene žene i okrećemo glavu na drugu stranu. Sve dok nam se ne desi u vlastitom domu, našoj prijateljici, majci, sestri, tad nam postaje blisko i opasno, ali mnogi ni tada ne prijavljuju nasilje, već se distanciraju od problema i misle da će se već nekako riješiti sam od sebe. Nažalost, nasilje prema ženama nikada ne prestaje samo od sebe i potrebno je da ga svi shvatimo ozbiljno, da razumijemo da je ono posljedica našeg nereagovanja”, pojašnjava Aleksandra i dodaje da žene koje su izložene nasilju trebaju podršku i pomoć, jer žive u strahu, pod svakodnevnim pritiscima, ucjenama i veoma često ne mogu same prijaviti nasilje jer se plaše da će izgubiti djecu, biti izbačene na ulicu i da neće imati nikoga uz sebe.

“Sistemski odgovor na nasilje prema ženama ukazuje na brojne propuste i potrebno je unaprijediti prevenciju kroz redovno obrazovanje, široku dostupnost informacija o pravima na zaštitu i pomoć za žene koje su izložene nasilju, omogućiti dosljednu primjenu Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i Krivičnog zakonika koji jasno propisuju mjere i sankcije. Nedopustivo je da godinama imamo veoma blagu kaznenu politiku sudova prema počiniocima nasilja u porodici koji se uglavnom osuđuju na uslovne kazne, pa čak i povratnici u vršenju nasilja, a veoma rijetko na minimalne kazne zatvora pa čak i u teškim slučajevima nasilja u porodici. Problem je i nedovoljna kontrola posjedovanja oružja što je takođe direktno vezano za nasilje u porodici jer počinioci nasilja koji drže oružje u kući drže žrtve u konstantnom strahu”, ističe Alekdandra.

PORODIČNO NASILJE MOŽE SE DESITI U SVAKOM DOMU

Aleksandra napominje da moramo biti svjesni da se porodično nasilje može desiti u svakom domu.

“Moramo da shvatimo da ne postoje razlozi zbog kojih bilo koja žena, djevojka ili djevojčica treba da bude izložena nasilju, kao i da ne postoji opravdanje za nasilje koje počinioci nasilja vrše prema ženama u svojoj porodici. To je svakako prvi korak. Slučajevi ekstremnog nasilja u kojima žena bude ubijena od strane nasilnika uznemire javnost i veoma često im predhodi dugotrajno nasilje na koje nije bilo adekvatne reakcije institucija i okoline. Stoga svako od nas treba da pozove policiju i prijavi nasilje kada dođe do saznanja da se ono dešava, da ponudi pomoć i informacije o dostupnim servisima pravne i psihosocijalne pomoći koje pružaju nevladine organizacije. SOS telefoni 1264 za Republiku Srpsku i 1265 za Federaciju BiH su dostupni svakodnevno 24 sata ne samo za žene koje su izložene nasilju, već i građane i građanke kojima su potrebne informacije kako pomoći žrtvama nasilja”, kaže nam naša sagovornica.

 

 

Aleksandra dodaje da nasilje u porodici ostavlja trajne i ozbiljne posljedice na sve njene članove a djeca su veoma ranjiva jer mu često svjedoče, pa i sama bivaju izložena nasilju, te im je potrebna posebna podrška i zaštita.

“Djeca koja su izložena nasilju ili ga vide u svom domu se često povlače u sebe, razvijaju snažan osjećaj krivice, imaju razvojne poteškoće, probleme u socijalizaciji, učenju, u kasnijoj dobi imaju poteškoće u ostvarivanju emotivnih veza i druge probleme. Važno im je omogućiti proces oporavka od nasilja uz kvalitetnu psihološku i socijalnu podršku i pomoć, kako bi imali priliku da nastave sa normalnim životom slobodnim od nasilja i zlostavljanja”, kaže Petrić A.

Mirjana Ćuskić iz Helsinškog odbora za ljudska prava iz Bijeljine kaže da smo proteklih dana mogli svjedočiti slučajevima brutalnog nasilja i tragičnih ishoda. Ona dodaje da nam i brojni drugi primjeri i vidovi nasilja o kojima se u javnosti malo govori ili piše govore da su žene u bosanskohercegovačkom društvu još uvijek jedna od najranjivijih, marginalizovanih grupa.

“Iako su ratifikacija međunarodnih dokumenata i članstvo u međunarodnim organizacijama Bosnu i Hercegovinu obavezali da definiše i usvoji dodatne mjere koje će unaprijediti zaštitu ljudskih prava žena, na ličnom, profesionalnom i institucionalnom planu, žene su u praksi suočene sa brojnim oblicima nasilja, koji nerijetko dovode do sekundarne viktimizacije i tragičnih, smrtnih ishoda kao eskalacije istih”, kaže za BUKU Mirjaha Ćuskić.

Mirjana napominje da u BiH postoji opšti trend društvenog ignorisanja svih pojava i problema koji se ne tiču nas samih, stoga, problem nasilja nad ženama, od strane većine, nije prepoznat kao bitno, prioritetno pitanje, na čijem rješavanju svi zajedno, kao društvo, treba efikasno da radimo. Dodaje da su svakodnevnoj interakciji, diskriminacija, stigmatizacija i nasilje nad ženama dominantni obrasci ponašanja, što dodatno govori u prilog tome da nismo dovoljno svjesni koju opasnost za cjelokupno društvo sa sobom nosi nasilje generalno.

“Društvo u kojem živimo još uvijek je izazito tradicionalno i počiva na različitim predrasudama kako o nasilju treba da se ćuti i trpi zarad ‘mira u kući’. Institucije sistema koje su nadležne za procesuiranje i sankcionisanje slučajeva nasilja, s druge strane, do sada takođe nisu razvile adekvatnu praksu sankcionisanja i obično su u pitanju novčane ili uslovne kazne, što žrtvama nasilja ne uliva dovoljno povjerenja da uđu u zakonitu borbu protiv nasilnika. Kada se u obzir uzmu i osjećaj srama i krivice, nepovjerenje i strah zbog ekonomske zavisnosti od počinioca, sasvim je jasno zašto je tako. Društvo mora podijeliti ovakav teret sa žrtvama i ohrabriti ih da prijave nasilje  govore o tome, kako bismo u budućnosti stvorili siguran i nediskriminatorski društveni prostor u kome nema nasilja nad bilo kim”, ističe Mirjana.

Naša sagovornica nam kaže da civilno društvo, ali i mediji, imaju veoma značajnu ulogu o jačanju društvene svijesti o ovom problemu, kao i u podsticanju žrtava da prijave nasilje u porodici, i pružanju jane podrške i zaštite od nasilnika.

“Svi zajednički moramo raditi na osnaživanju i senzibilizaciji ključnih aktera na lokalnom nivou, misleći pritom na one koje imaju direktan uticaj na rješavanje ovih problema, a to su policija, zdravstveni i socijalni radnici, obrazovne i pravosudne institucije, kao i lokalne uprave i mediji, čije postojeće kapacitete za sprovođenje antidiskriminacionih politika i za prepoznavanje diskriminacije na lokalnom nivou treba unaprijediti i poboljšati”, pojašnjava Mirjana.

Ona dodaje se se vrlo često u javnom diskursu zanemaruje činjenica da u porodičnom nasilju sa sobom veliki teret i nasilje trpe i djeca.
“Porodično nasilje ostavlja dugoročne posledice na razvoj djeteta, te ono, u takvim okolnostima, razvija anksiozne i depresivne simptome, ali i agresivna osjećanja prema članu porodice koji vrši nasilje. Prema određenim istraživanjima, djeca nisu u mogućnosti da razvijaju adekvatne socijalne odnose, te često i sami postaju nasilnici i probjegavanju vršenju agresivnog međuvršnjačkog nasilja. Zato je važno da u našem društvu postoji dobar sistem podrške, jer nasilje nije samo individualni, nego i važan društveni problem. Žrtve treba kontinuirano na različite načine ohrabrivati da se ne ustručavaju da traže pomoć, kako bi sa što manje posledica, zajedno sa djecom, izašli iz začaranog kruga nasilja”, kaže nam Mirjana.

PANDEMIJA I PORODIČNO NASILJE

Mirjana Ćuskić kaže da je vrijeme pandemije COVID-19 i restriktivnih mjera u vidu izolacije i karantina nametnulo temu adekvatnog održavanja mentalnog zdravlja kao jednu od prioritetnijih.

“Ipak, u drugi plan smo stavili činjenicu da određene društvene grupe i u regularnim životnim uslovima žive u  različitim oblicima fizičke, psihičke i društvene izolacije, a jedna od njih su upravo žrtve porodičnog nasilja. Zbog zatvaranja javnih i drugih alternativnih prostora, žrtve su za vrijeme pandemije bile prinuđene više vremena provoditi sa nasilnicima, što je neminovno  dovelo do povećanja nivoa dodatnog stresa, straha, anksioznosti,  samim tim učestalijeg porodičnog nasilja”, kaže nam naša sagovornica.

Aleksandra Petrić kaže da je pandemija koronavirusa uticala na povećanje broja porodičnog nasilja, jer je dugotrajna izolacija u domu povećala mogućnost kontrole i pritisaka od strane počinilaca nasilja, a onemogućila žene koje su mu svakodnevno izložene da potraže pomoć i zaštitu.

“Mnoge žene su ostale bez posla ili su poslane na prinudne neplaćene odmore, te su izgubile prihode i ekonomski su ovisne su od partnera, što im je umanjilo šanse da nađu izlaz iz nasilja kojem su svakodnevno izložene. Kod nas još uvijek ne postoje jasni statistički pokazatelji ili analize  koliko je pandemija uticala na porast nasilja prema ženama, naročito nasilja u porodici, osim zabilježenog porasta broja poziva na SOS telefone i broja žena koje se obraćaju za pravnu i psihološku pomoć u naše servise, kao i servise koje vode druge organizacije koje pružaju pomoć i podršku ženama. Vjerujem da će se posljedice pandemije u ovom segment tek osjetiti u narednom period”, kaže na kraju za BUKU Aleksandra Petrić.


Buka preporuka

Ženska prava

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.