<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Cvijetić Darko – prijedorske krvave 'aljine

KNJIŽEVNOST

Znali smo svi da Darko može mnogo, ali mnogo njih je moglo mnogo, pa nije napravilo ništa. Umjetničke duše se često vukovi samotnjaci, uglavnom neshvaćeni od većine i pomalo ekscentrični za ubuđale balkanske provincije

26. januar 2021, 10:24

 

-Vino pije Kraljeviću Marko
sa staricom Jevrosimom majkom,
a kad su se napojili vina,
majka Marku stade besjediti:
,,O moj sinko, Kraljeviću Marko,
ostavi se, sinko, četovanja,
jer zlo dobra donijeti neće,
a staroj se dosadilo majci
sve perući krvave haljine;
već ti uzmi ralo i volove,
pak ti ori brda i doline,
te sij, sinko, šenicu bjelicu,
te ti hrani i mene i sebe”. -


Vjerujem da se Darku neće dopasti ova epska paralela sa Kraljevićem Markom, ali ima u njegovom radu neka tanana crta prkosa opštim mjestima turobne današnjice. Darko ore istinom, zna da zlo dobra donijeti neće, a usput je i oprao naše krvave 'aljine.

Podvižništvo

Znali smo svi da Darko može mnogo, ali mnogo njih je moglo mnogo, pa nije napravilo ništa. Umjetničke duše se često vukovi samotnjaci, uglavnom neshvaćeni od većine i pomalo ekscentrični za ubuđale balkanske provincije. Vitlali bi se sa egzistencijalnim problemima, raznim porocima, bljesnuli na kratko, a zatim nestali u vječnim podzidama Hada.

Umjetnik je usamljen čovjek koji stvara isključivo jer tako osjeća i jer ga njegov suludi instikt takvom stazom vodi. Tu nema kompromisa, nema puno planiranja i  foliranja, već samo duboki, teški, orački rad po svojoj duši da bi se dobila ona esencija koja se umjetnost zove. Naravno, i trenutak za tako nešto mora da se osjeti, prepozna, njeguje i iskoristi. To jako troši, uzima dah i damare, smanjuje potencu stvaraoca i umara, a opet je krajičkom žiške veseli i rasplamsava. To je bol nepojamni i radost tiha, prigušena, svečana. Takav rad nema cijenu u neoliberalnim, kapitalističkim okvirima.
Kao klinci smo sretali njegove okrugle đoze, sluteći nekog mračnog i teškog tipa, koji u dimu cigare recituje i smara, težak drugima, pa i sam sebi, vjerovatno. To je bila fasada ispod koje je rastao biser Darko, o kom kao „gotovom proizvodu“ sada besjedimo.

Šindlerov lift i Što na podu spavaš

Nije mi bilo dobro čitajući oba njegova romana u razmaku od nepunih trideset dana. Sva ona ratna tjeskoba i trauma koju sam više od dvadesetak i kusur godina djelimično potiskivao, relativizovao, pokušavao da razumijem, opravdam, sagledam sa distance, prosula se po meni kao nezaustavljiva povraćotka. Sav taj užas devedestih, to nečovještvo koje nas je razorilo, taj grozni strah i sjenke smrti svuda oko nas su ponovo oživjele. Vjerovatno je i KOVID kumovao ovakvom stanju stvari, ali ta teška prijedorska omerta o sranjima u koja smo tako lako skliznuli, kapala je po svima nama, kao neka gusta i grozna prijedorska magla.

„Da li si naš ili si njihov?“

Nema između, nema sredine, nema - nisam opredeljen, nema - ne znam.

Darko je takav mehanizam funkcionisanja ogolio do koske, do svakog pojedinačnog kukavičluka. Zato vjerovatno tako i boli, kad se čita. Potmula sjenka izbora koju su svi morali u nekom trenutku da naprave, prati nas do sudnjeg časa.

I sad, živeći svjestan svih takvih zala koja su se desila, okružen ljudima iz svih naroda u Bosni, učesnicima rata koji dolaze sa svih zaraćenih strana, Darko je nastavio da piše, stvara, režira, glumi, radi .. NJegovo senzibilno biće je iako ranjeno, preživjelo. Valjda samo on zna kako.
Sklonjen od neposrednih životnih ugroženosti, Darko radi, te se nižu stihovi, pjesme, priče, režije, dramaturgije. On nepovratno sazrijeva za ono što duboko nosi u sebi godinama, sazrijeva da nam isporuči priče koje te nokautiraju, od kojih ti se zaista odmah zavrti u glavi. Darko, pišući kao da je već umro i levitira u tom imaginarnom prostoru oko svojih likova, množi nevjerovatne priče, teže od fikcije, nepokorno ih porađajući da ugledaju svjetlost dana, kršeći tu sporadičnu i monolitnu prijedorsku omertu, kao i bosansko negiranje umiješanosti u rat. NJegova prozna umjetnost sa dva pomenuta romana odmah ubrzava od 0 do 100 kmh i ulazak u najuži izbor za ovogodišnju Ninovu nagradu predstavlja veliku satisfakciju za sve nas, njegove sugrađane i usputne pratioce, ali isto tako predstavlja i tiho svjetlo na kraju naših dugih tunela.

Svjetlo, jer smo kao društvo za korak bliže tome da se pogledamo u lice i suočimo sa sobom i svojim slabostima;

Svjetlo, jer daje nadu da talenat, estetika i na kraju krajeva zanatsko znanje pisanja, brušeno decenijama, ipak dobiju zasluženu pažnju društva;
Svjetlo, jer se njegov i naš Prijedor ponovo stavljaju na mapu jake umjetničke energije i dara, a ne na crnu sviralu počinjenih grijehova.
Kolokvijalno Doras ili formalno Prijedor je balkanski gradić kao i mnogi slični u bivšoj Jugi. To je grad vrsnih slikara, snažnih pisaca i dobrih muzičara, kao i grad rudarskih kamarata. LJubija, Darkovo rodno mjestašce, je mitski krajiški Eštoril i prijedorski mini nukleus kom zorno treba da se vratimo. Pa ipak, bol koju čovjek osjeti čitajući te tanke korice njegovih romana je univerzalna i svjetska, te se može pojaviti i prepoznati bilo gdje na ovoj planeti.

Darko je davno iskoračio iz prijedorskih, a i bosansko-hercegovačkih okvira, te je više balkanski, pa i evropski pisac, ali ipak imam potrebu da mu se u ime svih prisutnih i rasutih prijedorčana zahvalim na nekoliko važnih stvari:
na hrabrosti da piše o stvarima za koje nas uvjeravaju da nisu postojale,
na ljudskosti da se sa svim tim suočimo
i na nadi da sve to zajedno prebrodimo.

Što se mene tiče, Darko je svakako pobjednik, bez obzira na formalne rezultate književnih konkursa.

Epilog

Možda su ljudi na našim prostorima nakon njegovih romana za mrvicu bliže tome da shvate da se ne dijelimo na Srbe, Hrvate, Bošnjake, Albance, i sl. nego samo na ljude i one druge. Možda i nisu.

Koji je tvoj izbor?