<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Da li možemo da naslijedimo traumu?

NAUKA ODGOVORILA

Teorija o nasleđivanju traume u skladu je sa "epigenetskim objašnjenjem“ koje pretpostavlja da trauma može ostaviti hemijski trag u genima, koji se zatim prenosi na sledeće generacije

21. januar 2019, 2:46

Sredinom oktobra, naučnici iz Kalifornije objavili su istraživanje o zatvorenicima u Američkom građanskom ratu u kojem se navodi da je kod muške dece zlostavljanih ratnih zatvorenika utvrđeno 10 odsto više šansi da umru nego kod njihovih vršnjaka bilo koje dobi.

Ovo otkriće, autori su zaključili, u skladu je sa "epigenetskim objašnjenjem“ koje pretpostavlja da trauma može ostaviti hemijski trag u genima, koji se zatim prenosi na sledeće generacije. Taj trag ne nanosi štetu genima – nema mutacije – već menja mehanizam po kojem se geni konvertuju u funkcionalne proteine, ili mehanizam po kojem dolazi do ekspresije gena.

Polje epigenetike popularizovano je pre jedne decenije, kada su naučnici utvrdili da su deca koja su u materici bila izložena Holandskoj gladnoj zimi, periodu gladi pred kraj Drugog svetskog rata, nosila određeni hemijski trag, odnosno epigenetski potpis, na jednom od svojih gena. Naučnici su kasnije utvrdili vezu između tog otkrića i razlika u zdravlju dece u kasnijem periodu života, uključujući i povišenu telesnu težinu.

Uzbuđenje je raslo, a množila su se istraživanja – o potomcima preživelih iz Holokausta, na primer – koja su ukazivala na naslednost traume. Ta istraživanja sugerišu da nasleđujemo nekakav trag iskustva naših roditelja i njihovih roditelja, naročito njihove patnje, koje modifikuju naše zdravlje, ali po svoj prilici i zdravlje naše dece.

Ta hipoteza izazvala je, međutim, polemike među istraživačima. Oni koji kritikuju ovu postavku smatraju da biologija kakva se implicira u navedenim istraživanjima nije plauzibilna, dok epigenetičari, sa druge strane, tvrde da su njihovi dokazi čvrsti.

Oni koji se podrobno bave ovim pitanjem smatraju da su kritike preuranjene. Istraživanja na miševima se navode kao dokaz prenošenja traume.

"Efekti koje smo otkrili su mali, ali upadljivo konzistentni i značajni“, kaže Moše Zif, profesor farmakologije sa Univerziteta Mekgil u Montrealu. "Ovo je način na koji nauka funkcioniše. Isprva je nesavršena, ali napreduje što se više istraživanja radi.“

Polemika se vrti oko genetike i biologije. Direktni efekti su jedna stvar: kada trudnica konzumira alkohol, to može dovesti do fetalnog alkoholnog sindroma. To se dešava zato što se stres koji trpi majčino telo delom prenosi na fetus, što direktno utiče na normalan razvoj u materici.

Niko, međutim, ne uspeva da objasni na koji se način promene u moždanim ćelijama usled zlostavljanja mogu preneti na potpuno oformljeni spermatozoid ili jajnu ćeliju pre oplodnje. I to je samo jedan od izazova. Nakon začeća, kada se spermatozoid i jajna ćelija susretnu, počinje prirodni proces čišćenja usled kojeg se briše najveći deo hemijskih tragova. Naposletku, dok se oplođena jajna ćelija razvija, uporedo se odvija i simfonija genetskog pregrupisavanja, dok se ćelije dele u moždane, kožne i druge. Kako traumatski potpis preživi sve to?

Jedna teorija temelji se na istraživanjima na životinjama. Skorašnja istraživanja obavljena u Medicinskoj školi u Merilendu, koja je vodila dr Trejsi Bejl, bavila su se odgajanjem belih miševa u teškim uslovima (trešenje kaveza ili ostavljanje svetla noću), što je uticalo na ponašanje gena tih miševa u smislu promene načina na koji se oni nose sa porastom hormona stresa. Ta promena povezana je sa promenama u načinu na koji njihova mladunčad podnose stres: mladi miševi slabije reaguju na hormone u poređenju sa testiranim miševima, kaže Bejlova.

“Ovo su jasne, konzistentne tvrdnje", navodi ona. “Ovo polje je dramatično napredovalo za samo pet godina."

© 2018 The New York Times, Nedeljnik.rs