Dajte mi svoje umorne, svoje siromašne...

Nasuprot ksenofobičnoj politici prema nesrećnim imigrantima, širom Evrope ima dobrih ljudi koji im pomažu...

The Guardian / 04. August 2015

Sudeći prema natpisima u medijima, stiče se utisak da niko u Evropi ne želi da pomogne izbjeglicama. Ove godine, izbjeglice u rekordnim brojevima stižu u Italiju i Grčku, ali vlade ostalih evropskih država pristaju da prime manje od petine ukupnog broja. Mađarska gradi zid kako bi spriječila njihov ulazak. Iz istog razloga, Francuska je dodatno osigurala granicu sa Italijom. U Grčkoj se ove godine vode rasprave o tome da li je zakonito povesti izbjeglice svojim autom.

 

Ali na lokalnom nivou, na hiljade ljudi širom Kontinenta hrabro se nose sa negodovanjem svojih sugrađana i ispunjavaju prazninu koju su ostavili političari. Mnogi Evropljani podržavaju stav svoje vlade, ali njihova ksenofobija zasjenjuje jedan drugi fenomen – veliki pokret običnih građana da izbjeglicama prirede dobrodošlicu, umjesto da ih odbace. Od mađarskih volontera koji obezbjeđuju danonoćnu podršku sirijskim i afganistanskim došljacima, do španskih sveštenika koji pomažu imigrantima oko papirologije, predstavljamo vam sedam pokreta širom Evrope koji se bore za prava ovih izbjeglica.

 

Njemačka

 

U Njemačkoj se nalazi više azilanata nego bilo gdje drugo u Evropi, a ove godine očekuju da će primiti više od 400,000 zahtjeva, duplo više nego 2014. godine. Zbog pretrpanosti prihvatnih centara, mnogi azilanti su smješteni u šatore, sportske dvorane i kontejnerska naselja.

 

Mareike Geiling iz Berlina vjeruje da postoji bolji način. Prošle godine je odlučila da ponudi jednu sobu u svom stanu prijatelju njenog prijatelja koji je pobjegao iz Malija, dok je ona bila u Kairu nekoliko mjeseci.

 

“To nije bilo ništa posebno – uvijek kažem ljudima da ove izbjelice imaju iste potrebe kao i mi, moraju spavati, jesti, tuširati se. On je veoma draga osoba i živjeti zajedno s njim je sasvim normalno.”

 

Ovo iskustvo ju je inspirisalo da osnuje Refugees Welcome, web stranicu putem koje je do sada smještaj našlo 63 izbjeglica u selima i gradovima širom Njemačke. Oni se staraju da, tamo gdje je to moguće, renta bude plaćena iz socijalne pomoći ili prikupljanjem na internetu ako izbjeglica nema druge mogućnosti.

 

Pored toga što im pomažu da riješe problem smještaja, Geiling vjeruje da ovaj program pomaže izbjeglicama i da se integrišu i nauče jezik, dok njihovi cimeri uviđaju da se ljudi koji traže azil ni po čemu ne razlikuju od njih.

 

“Mislimo da ovo doprinosi potpunijoj slici o izbjeglicama,” kazala je Geiling.

 

Nisu svi ljubazni prema izbjeglicama – napadi na prihvatilišta su gotovo svakodnevna pojava – ali grad Goslar u Donjoj Saksoniji nastoji da pruži dobrodošlicu izbjeglicama u još većem obimu. Grad ima 50,000 stanovnika, ali se ovaj broj konstantno smanjuje, pa gradonačelnik ima plan da obrne ovaj negativni demografski proces prihvatanjem izbjeglica.

 

“Ako želimo da zadržimo svoje bogatstvo, našu privredu, naše poslove, onda nam je potrebno više ljudi. Vidim izbjeglice kao priliku, a ne kao teret”, kazao je gradonačelnik Oliver Junk, dodajući da će bez priliva novih stanovnika javne službe postati neodržive.

 

“Ima dosta ljudi u Goslaru koji ovo vide kao pozitivnu stvar. Ali naravno ima i onih koji kažu ‘Učini nešto za nas, ne samo za izbjeglice”, kaže on. “Pokušavam da im objasnim da bez ovih ljudi mi ne bismo mogli imati infrastrukturu, bazene, škole, biblioteku ili naše autobuse.”

 

Oba programa nailaze na probleme. Web stranici Refugees Welcome nedostaju sredstva da bi povezali više od hiljadu izbjeglica i potencijalnih cimera koji su se prijavili, a Junk kaže da je više od 60% onih koji dođu u Donju Saksoniju zapravo sa Zapadnog Balkana. “Oni nisu izbjeglice … a 99% njih bude odbijeno – Ja nisam u mogućnosti, niti želim da im pomognem.”

 

Ali kaže da Njemačka u cjelini mora učiniti više da bi iskoristila priliku koju izbjeglice predstavljaju za ovu zemlju.

 

“Imate gradove kao što su Hanover, Minhen i Berlin koji rastu, ali gotovo svugdje u Njemačkoj broj stanovništva u gradovima se smanjuje. Ako Njemačka želi da ostane ekonomski jaka i uspješna, onda su joj potrebni imigranti.”

 

Španija

 

Samuel uvijek kaže ljudima da je njegovo putovanje do Španije trajalo dvije godine. Toliko mu je trebalo da stigne od trenutka kada je napustio svoj dom u Subsaharskoj Africi, prešao pustinju, stigao u Maroko, platio put kroz Gibraltarski moreuz i završio u prihvatilištu u Kadiz.

 

Dva udruženja građana koje finansira pokrajina Kadiz dočekala su ga raširenih ruku. Pomogli su mu da nauči španski i da se integriše u lokalnu kulturu.
Programi koje provodi fondacija Tierra de Todos (Zemlja svih) i udruženje Cardijn pomogli su 3,536 ljudi prošle godine, ali sveštenik Gabriel Delgado brine da su njihovi napori isuviše mali obzirom na rastući broj izbjeglica koje sada pristižu.

 

Rekao je da njegov rad potiče iz osnovnog ubjeđenja da su “imigranti ljudi, sa istim dostojanstvom i pravima kao vi i ja”.

 

Mnogi od pridošlica pohađaju kurseve iz prve pomoći i jezika, a uče se i poslovima njegovanja starijih, rada u trgovini ili u uslužnim djelatnostima. Kada je privreda u Španiji doživljavala procvat, kursevi iz građevinarstva omogućavali su imigrantima da nađu zaposlenje.

 

“Mi im dajemo znanje kako bi imali izbor kao i svi drugi,” kaže Delgado.

 

Postoji i program za izbjeglice koji im obezbjeđuje stanove za duži boravak. Namijenjen je mladim ljudima kojima je potreban smještaj tokom nekoliko mjeseci dok se njihova situacija ne stabilizuje. Smještaj dobijaju na jednu do dvije sedmice, što omogućava onima koji su tek stigli brodom da se oporave, kontaktiraju svoje najbliže i osjete humanost ljudi.

 

Ta humanost je ono što nedostaje u privremenim prihvatilištima za izbjeglice u Španiji, kao što je onaj u gradu Tarifa, jugoistočno od Kadiza, kaže Delgado.

 

“Tamo ih tretiraju kao da su počinili neki težak zločin. Oduzmu im sva prava. Te centre treba zatvoriti i naći druga rješenja.”

 

Njegov kolega Santiago Yerga povremeno posjećuje prihvatilište u Tarifi i tamo je primijetio da mnogi od ovih ljudi koji stižu nisu tradicionalni imigranti koji bježe od siromaštva u potrazi za boljim životom. Oni bježe da bi spasili svoj život.

 

“Oni su izbjeglice, ljudi koji, u skladu sa međunarodnim sporazumima, imaju pravo da dobiju azil u Španiji, ali ih ne tretiraju tako”, kaže Yerga.
Provincija Kadiz i lokalne vlasti rade zajedno na videu koji će podići svijest ovih ljudi o njihovim pravima, kako bi ih mogli zahtijevati.

 

Mađarska

 

Građanska udruženja niču širom Mađarske proteklih sedmica. Mađari se udružuju kako bi obezbijedili hranu i odjeću imigrantima koji u Mađarsku ulaze iz Srbije.

 

Prva lokalna organizacija Migszol (Solidarnost za imigrante) osnovana je u Segedinu, južnoj Mađarskoj, kada je pet prijatelja primijetilo da imigrante – uglavnom izbjeglice iz Sirije i Afganistana noću istjeruju iz zgrade željezničke stanice koja se zaključava.

 

Jedan od osnivača Migszol-a iz Segedina, Márk Kékesi, kaže “Sredinom juna je bilo neuobičajeno hladno, a oni nisu imali ćebad i toplu odjeću: među njima je bilo djece, ponekad i beba, pa smo im kuvali čaj i donosili topliju odjeću.”

 

“Sljedećeg dana smo osnovali Facebook stranicu Migszol Szeged i bili zaista oduševljeni: ljudi su odmah krenuli da nam se pridružuju i grupa je u roku od tri-četiri dana već imala 1000 članova, postala je poznata širom zemlje i donacije su počele da pristižu u velikim iznosima.”

 

Grupa sada broji preko 2,500 članova. Grupa od oko 200 volontera pruža 24-satnu podršku za 400-800 imigranata svaki dan, u drvenoj kolibi koju im je dalo gradsko vijeće. Segedin plaća i račune za struju i vodu, ali Kékesi naglašava da inicijativa nema veze ni sa jednom političkom strankom.

 

Iako je grupa primila 5-6 miliona forinti u donacijama, uglavnom traže pomoć u robi. “Često objavimo na svojoj Facebook grupi da nam je ponestalo nečeg, npr. ponestaje nam jabuka’ i ljudi ih donesu, srećom,” kaže Mária Volkov, volonterka i studentkinja.

 

Studenti sa Medicinskog fakulteta u ovom gradu takođe su redovni posjetioci. “Jedan student medicine dolazi skoro svaki dan i pomaže im ako ih na primjer ožari kopriva: to je sitnica, ali oni se plaše i to im pomaže da se opuste,” kaže Volkov.

 

Jedan nastavnik porijeklom iz Segedina, Dániel Szatmáry, kaže da je živeći u Engleskoj naučio da “više nacija znači više iskustva”. Možemo čuti njihove priče: 18-goišnji Sirijac mi je rekao da je napustio kuću jer su njegovi roditelji i tri sestre ubijeni. Prvi put kada sam došao tamo bilo je poslijepodne i planirao sam ostati pola sata, ali sam ostao do 6 ujutru, i tako je počeo moj život.”

 

Segedin je jedini veći grad u Mađarskoj koji ne kontroliše stranka Fidesz, Premijera Viktora Orbana, koja ima sasvim suprotno stajalište o imigrantima.
Stranka Fidesz je nedavno vodila anti-imigrantsku kampanju putem bilborda kao i anketu na nivou države u vezi sa “imigracijom i terorizmom”. Anketa je koštala 1 milijardu forinti i mnogi su je kritikovali kao promovisanje ksenofobičnog razmišljanja, a mađarski glasači su je bojkotovali. Sedam osmina glasača je odbilo da odgovori na anketu, uprkos produženju roka.

 

Bez obzira na to, glasnogovornik Orbanove vlade izjavio je u ponedeljak da je anketa dala legitiman mandat da se pooštre antiimigrantski zakoni, jer je 61% ispitanika odgovorilo da vide vezu između “širenja terorizma” i činjenice da Brisel slabo kontroliše imigracionu politiku”.

 

Ali prema mišljenju jednog volontera iz Migszol-a, Segedin je pogranični i univerzitetski grad pa su njegovi stanovnici “manje izmanipulisani vladinim kampanjama....i više zainteresovani za drugačije kulture”. Uprkos vladajućoj politici, pokret Migszol izdignut je na državni nivo, sa inicijativama u Budimpešti, gradovima Debrecen, Pécs, Bicske i još nekim. U međuvremenu, jedno slično udruženje, Migration Aid, okupilo je preko 7,000 pratilaca na Facebooku.

 

Od prije mjesec dana, kada im se pridružila, Éva Borsi radi 12 sati dnevno za Migszol u Budimpešti. “Divno je vidjeti kako Mađari rade zajedno i kako pristižu donaciju u Migszol, kao mala revolucija,” kazala je.

 

Italija

 

Abu Taleb Mridha mora ići kući. On će se morati oprostiti od malog sela Capriglio na jugu pokrajine Piedmont, koje je, sa svojih 281 stanovnika, smješteno na sjeveru Italije, i vratiti se u Bangladeš. O njegovoj budućnosti odlučila je komisija u Turinu koja određuje sudbinu azilanata. Ovaj 23-godišnjak nema dozvolu da ostane u Italiji, ali seljani su uporni u namjeri da on ostane.

 

“Taleb mora ostati i mi ćemo učiniti sve što je moguće da se to ostvari”, kazao je načelnik mjesta Capriglio, Vittorina Gozzolino, koji je, zajedno sa načelnikom susjednog sela, sveštenicima, lokalnim nevladinim organizacijama i ljudima iz te pokrajine, osnovao grupu “Taleb je jedan od nas”.

 

Grupa je odlučila da uloži žalbu na odluku o deportaciji Mridhe. “Možda ne možemo riješiti problem imigracije u cjelini, ali svakako možemo riješiti situaciju u kojoj se Mirdha nalazi”, kazala je Elisabetta Serra glasnogovornica ove inicijative.

 

Mridhi nisu nedostajale pozitivne preporuke – pismo od načelnika, udruženja trgovaca, sveštenika, te od nastavnika iz lokalne škole talijanskog jezika.

 

Bangladeš ne spada u zemlje čiji državljani imaju pravo na humanitarnu pomoć u Italiji. Ipak Mridhina priča je slična mnogim drugim imigrantima koji bježe prema obalama Evrope. Bio je mučen u Sudanu jer je imao lažni pasoš, bio je u zatvoru, preživio je vrelinu libijske pustinje da bi se dokopao obale i ukrcao se u čamac.

 

Mridha kaže: “Sad želim da umrem ovdje u Italiji, u Capriglio. To je bolje nego da se vratim u Bangladeš. Ako se vratim u Bangladeš prije nego što otplatim dugove, ubiće me jer sam najstariji sin. Moj otac je još uvijek živ samo zato što je invalid. Naš zakon je loš, ali vaš, italijanski zakon, nije ništa manje brutalan.”

 

Grčka

 

Škiljeći prema šest milja udaljenoj obali Turske sa grčkog ostrva Lezbos, Eric Kempson je uočio nešto. “Vidiš li to?” kazao je, pokazujući na neku mrlju u daljini. Jedva se vidi u odbljesku jutarnjeg sunca, ali Kempson zna šta je to. “To je čamac sa izbjeglicama i stići će na ovu stranu za nekih 15 minuta.” Tako je i bilo. Iz čamca se iskrcalo 50-ak afganistanskih i pakistanskih putnika i popelo stjenovitom uzbrdicom do ceste.

 

Lezbos je postao grčka Lampeduza, sa više od 1000 izbjeglica poput ovih koji svakodnevno pristižu. Grčke vlasti, koje se bore sa ekonomskom krizom, ne mogu se nositi sa ovim prilivom – tako da ovaj vakum ispunjavaju volonteri kao što su Kempson i njegova supruga Philippa. Čamci stižu svega nekoliko metara od Kempsonovih ulaznih vrata pa su oni prvi koji im priteknu u pomoć na ovom ostrvu.

 

“Izbjeglicama je potrebna pomoć kada dođu, oni su u iscrpljeni i još su u šoku”, kaže Eric Kempson. “Prvo što uradimo je da im skinemo mokru odjeću i damo im suhu, onda majkama damo boce sa toplom vodom da ih mogu držati između sebe i bebe, da se beba ugrije.”

 

Briga o imigrantima je timski rad. Kada izbjeglice siđu sa čamca, predsjednik sela, Thanassis Andreotis, dođe da ukloni njihove napuštene gumene čamce.

 

Neki mještani misle da imigrante treba pustiti da se sami snalaze i da ih treba obeshrabriti da dolaze. Ali Andreotis nije jedan od njih. “To je pitanje humanosti,” kaže umirovljeni policajac, odvlačeći ostatke čamca sa plaže.

 

“Morate otići tamo i učiniti nešto. Ljudi koji prigovaraju zbog toga samo sjede u svojim kućama i izmišljaju nevjerovatne glasine.”

 

Kada napuste čamce, došljacima predstoji pješačenje od 40 milja do kampova koje vodi vlada. Čak i ako stignu tamo, rijetko bude dovoljno prostora ili hrane.

 

Zbog toga su mještani uspostavili vlastite kampove koje vode volonteri. Jedan od tih kampova je i Selo svih zajedno, čiji suosnivač je Efi Latsudi.  Na mjestu starog izviđačkog kampa, Latsudi i njen tim su napravili privremeni smještaj za oko 80 imigranata. “Ne možemo stajati i gledati stotine ljudi sa djecom kako hodaju, leže na ulicama i pustiti ih da umru na ovom suncu, kaže ona. “To je nemoguće.”

 

Sa druge strane ostrva, australijsko-grčka ugostiteljica, Melinda McRostie, radi nešto slično. Iza njenog restorana, Kapetanov sto, postavila je improvizovan imigrantski kamp za 150 ljudi. Ona im daje tri obroka dnevno, koristeći donacije od turista i lokalnog stanovništva. To je iscrpljujuće, ali nema alternative, kaže ona. “Očigledno je da to nije nešto što će prestati, tako da je jedina logična stvar učiniti nešto po tom pitanju.”

 

Ujedinjeno Kraljevstvo

 

U jednoj staroj prodavnici na ćošku ulice blizu Škotskog ureda za imigrante, nalazi se Unity centre koji se već nekoliko godina bori da zaštiti izbjeglice i azilante koji su se skrasili u Glazgovu.

 

Azilanti dolaze i prijavljuju se u Unity prije registracije u obližnjoj zgradi Ureda za imigrante. Ako ih zadrže prilikom posjete Uredu, aktivisti mogu stupiti u akciju da bi ih pokušali osloboditi. To je sistem koji je pomogao stotinama ljudi da ostanu u Škotskoj od kada su azilanti počeli pristizati u Glazgov krajem 1990-ih.

 

“Glazgov se protivi Uredu za imigrante na mnogo načina”, kazao je jedan aktivista iz Unity-ja koji je želio da ostane anoniman. “Pomažemo svakome u borbi za lične dokumente, tu se radi o emocionalnoj solidarnosti kao i praktičnoj.” On priča o avionu punom imigranata koji je upravo tog jutra napustio aerodrom Heathrow na putu za Nigeriji, sa usputnim stanicama u Gani, Liberiji i Siera Leone.

 

“Čarter letovi su način da deportuješ gomilu ljudi, a da niko ne čuje tvoj vrisak. Znamo nekoliko ljudi koji su poslati ovim avionom, a mnogi od njih imaju pokrenute sudske procese, imaju porodicu i djecu ovdje. Ured za imigrante samo zgrabi koliko god može ljudi”, dodaje aktivista.

 

Unity centre je samo jedan dio jake mreže podrške imigrantima i izbjeglicama širom Glazgova, ukorijenjene u lokalnim zajednicama, a putem koje se ljudi iz cijelog svijeta povezuju sa svojim škotskim susjedima.

 

Kada je Ured za imigrante odlučio da počne slati azilante iz Londona u gradove po Ujedinjenom Kraljevstvu, gradsko vijeće Glazgova se prvo prijavilo. Ured za imigrante nije imao pojma u šta se upuštaju.

 

Azilanti su smješteni u prazne stanove u napuštene visoke stambene zgrade. Komšije koje je vijeće zadužilo da prirede dobrodošlicu tim porodicama ozbiljno su shvatili taj posao, primajući došljake iz Kosova, Pakistana, Demokratske Republike Kongo, u svoje zajednice, priređujući im zabave, te spajajući njihove porodice raštrkane po svijetu. Kada je ovim porodicama rečeno da neće dobiti azil, njihovi škotski susjedi nisu dozvolili Uredu za imigrante da ih deportuje iz Ujedinjenog Kraljevstva. Službenici Ureda za imigrante koji su u ranim jutarnjim časovima došli u raciju naišli su na razljućene Glazgovljane koji su odbijali da puste službenike da odvedu njihove nove prijatelje.

 

Demonstracije su se proširile i tu je bio kraj jutarnjim racijama. Na hiljade ljudi kojima je prijećeno deportacijom, uključujući mnoge porodice, dobili su dozvolu da ostanu u Škotskoj.

 

U mjestu Maryhill u Glazgovu, dijelu grada koji još uvijek prima mnogo azilanata, Remzije Sherifi vodi mrežu Maryhill Integration Network gdje se okupljaju ljudi iz cijelog svijeta u nagrađivanim plesnim i muzičkim projektima.

 

“Uspostavili smo odlične veze između pridošlica i lokalnog stanovništva. To dolazi prirodno iz srca ako ljudi razumiju zašto je neko morao da napusti svoju zemlju. I dalje je teško, još uvijek ima ljudi koji se pate, ali ovdje su im uvijek otvorena vrata gdje mogu dobiti šolju čaja.”

 

Francuska

 

Već dugo godina, na putu do radničke četvrti na sjeveru Pariza, gdje ide biciklom, Isabelle Pépin gleda pločnike prekrivene madracima. Svaku veče, nakon radnog dana u ambulanti kao ljekar opšte prakse, čitajući novine, nameće joj se isto pitanje:

 

“Šta ja, Mme Pépin, stara 56 godina, majka šestoro djece, zapravo činim da se stranci osjećaju dobrodošlim u Francusku i da im pomognem da se bolje integrišu?”

 

Prije devet mjeseci, dobila je odgovor na ovo pitanje. “Prošle jeseni, dvoje djece je otišlo od kuće”, kaže ona. “Odjednom smo imali slobodnu sobu.Odlučili smo da je ponudimo jednom mladom azilantu.”

 

U pariškoj parohiji Saint Merry kojoj ona i njen muž pripadaju, Pépin je čula za projekat Dobrodošli u Francusku koji vodi Jezuitska služba za izbjeglice (JRS). Nije imala namjeru da radi ništa naprečac i da postavlja sto za jednu osobu više dok ne dobije pristanak svojih četvoro tinejdžera koji su još uvijek živjeli kod kuće. “Svako mora imati priliku da otvoreno pita šta ga interesuje i da izrazi svoje strahove”, kaže Pépin.

 

Počela je tako što je pozvala vođu projekta. Devet mjeseci kasnije, Ghaith, 26, iz Sirije je već četvrti gost koji je koristio smještaj i hranu kod njih, nakon Abdullaha, Afganistanca i Alija, Iranca. Stigao je početkom jula i ostaće tu cijelo ljeto, iako pravila organizacije nalažu da niko ne smije ostati duže od 5 sedmica.

 

“Nudimo privremeni smještaj kod porodica za azilante kojima država ništa ne obezbjeđuje”, kaže Pierre Nicolas, generalni sekretar JRS-a, koji organizuje i časove francuskog, sastanke i razmjenu odjeće za azilante.

 

Iako zakon to navodno garantuje, jedva polovica svih azilanata u Francuskoj imaju pristup smještaju. Nedavno je donesen novi zakon koji bi trebalo da poboljša situaciju, ali u međuvremenu je, 105 porodica u okviru organizacije Dobrodošli u Francusku, prošle godine pružilo više od 6,200 noćenja – što za imigrante predstavlja toliko manje noći provedenih na ulici. Mreža koja radi od 2010. godine u početku je bila ograničena na Pariz, ali se od ovog proljeća proširila i na gradove srednje veličine – Dijon, Bordeaux i Valence, koji sada spadaju u 15-ak gradova koji imaju svoj projekat Dobrodošli u Francusku.
“Ponekad, kao u Tuluzu na primjer, sve ide nevjerovatno brzo”, kaže Nicolas. “A u gradu Rennes je to potpuno nezavisno od katoličke crkve – svjetovna grupa je uspješno kopirala taj model da bi stvorila organizaciju koja se zove Bienvenu en France.”

 

Devet mjeseci nakon što je primila svog prvog gosta, Pépin kaže da veoma cijeni prisustvo ljudi sa drugih kontinenata u svom domu. “Volim način na koji vas ovi susreti suočavaju sa samim sobom i sa društvenom stvarnošću”, kaže ona. “Primili smo troje jako različitih ljudi. Svaki put, njihov pristup društvu je ispitivao naše vlastite granice.”

 

Za imigrante je to drugi dom. “Cijenim činjenicu da se moja istorija ovdje poštuje i da su ljudi pristupačni da odgovore na sva moja pitanja”, kaže Ghaith. Za doručkom, u 8 sati ujutru, on postavlja svoje prvo pitanje tog dana – što je plod dvočasovnog učenja francuskog svako jutro. “Moram naučiti jezik veoma brzo”,  kaže on na veoma dobrom francuskom, nakon samo četiri mjeseca boravka u Francuskoj.

 

Pépin kaže da je boravak u porodici “najefikasniji način da se oni integrišu. To mi se sviđa u vezi sa cijelim projektom Dobrodošli u Francusku. To je način da se ispravi nepravda, na malom nivou, da se ublaži problem koji francusko društvo ima po pitanju integrisanja pridošlica.”

 

Izvorno na The Guardian

 Prevod: Milica Plavšić

 


Buka preporuka

Reportaže

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.