O knjizi će govoriti recenzent knjige pjesnik Miladin Berić i urednik zbirke književnik Emir Sokolović. Moderator događaja je pjesnik Milan Rakulj, a gost na gitari Borko Stajčić, koji će sa Bučinskim odsvirati nekoliko autorskih pjesama. Ulaz je slobodan.
Ernest Bučinski je dugogodišnji spisatelj, muzičar i novinar iz Banjaluke. ”Sarkofag od papira” njegova je prva zbirka poezije, a do sada je objavio zbirku aforizama i satirične poezije ”Žuta minuta” (2011).
”U ovoj zbirci, koja je nastala proteklih dvadesetak godina, nalazi se četrdest i osam pjesama. Moj veliki kolega i urednik zbirke Emir Sokolović neke od pjesama je i odbacio, to jeste nije ih uvrstio u ovu zbrku, a na tome sam mu jako zahvalan, jer da on to nije učio zasigurno bih se ja latio tog posla, pa bi možda u kanti za smeće završilo i mnogo više pjesama”, kazao je autor zbirke.
Knjiga je podijenjena po temama u tri cjeline koje se prožimaju i čine jednu jaku i kompaktnu poetsku cjelinu koja sasvim određeno, jasno i tačno prezentuje poetiku Ernesta Bučinskog.
Izdvojićemo i dio iz recenzije književnika Emira Sokolovića iz Zenice.
”U bilo kojoj od pjesama imamo jasnu sliku čiste emocije, ovisno o relaciji o kojoj pjesnik pjeva, koja je trajna kategorija Ukoliko je osjećaj koji nosimo unutar sebe nezatrovan, on je konstanta , neovisno o dešavanjima u životu, tako da možemo biti i bivša ljubav koja se, slijedeći iskonske osjećaje, nađe i u zatomljenoj prošlosti. I to nije gubitak, jer bitno je biti. Vrijeme je, u toj relaciji, iluzija, koja ne treba nikomu. Drugi ciklus u ovoj zbirci poezije pod nazivom „Tvrdi ljudi“ možda i najbolje oslikava suštastvenu poetsku nit kojom hodi Ernest Bučinski. Nije ni čudo da je osvjedočeno pisana u prvom licu i autor je po pitanju ambijenta u kojem stvara i bitiše najranjiviji. Ali nepobitno i odlučan da ustraje unutar svog nepomirljivog habitusa. O toj tananoj niti unutar koje živi imamo izuzetno stihovano svjedočanstvo u pjesmi „Slika“. I pored dvojnosti u navedenim stihovima pjesmom „Strpljenje“, pjesnik otkriva živuću istinu da bijega nema; samo bitisanje unutar poluistina i konstatnih dilema. I na kraju zbirke neka ne iznenađuje naziv ciklusa „Magla“; naziv koji najbolje oslikava geografiju unutar koje bitišemo. U ovoj zbirci, i za očekivati, najobimniji ciklus, poezija koja oslikava okruženje unutar kojeg jesmo i na najplastičniji način risa anomalije koje nas proždiru”, napisao je Sokolović.
O ”Sarkofagu od papira” recenziju je napisao i poznati banjalučki pjesnik Miladin Berić.
”Nova knjiga „Sarkofag od papira“ donosi nam, bar u prva dva ciklusa, drugačijeg Ernesta, koji u prvom vođen titrajima duše, a u drugom razočarenjem srca, veze svoj stih, pokatkad slobodan, a pokatkad vezan neobaveznom rimom, koja je tu tek da upotpuni atmosferu. To je onaj Ernest kakvog ne znamo, onaj Ernest unutra, koji je, moguće, prvi put skinuo kaput i alternativno odijelo i pokazao svoju tananu pjesničku dušu, blisku, između ostalih i u muzičkom smislu, možda najviše, neponovljivom maestru Džoniju Štuliću. To je taj muzički senzibilitet, koji u svim slučajevima ima svoj ritam i svoj tok. Senzibilitet koji odgovara taktu, koji je muzika sam po sebi. Ljubav je oduvijek bila opsesija pjesnika. Kilometri i kilometri papira ispisani su rukama i srcima zaljubljenih, i jedino što ti redovi dokazuju to je da svako voli na svoj način. Kada pjeva, pjesnik ne razlikuje realno od nerealnog, ono što je bilo od onog što nije, jer je u njegovoj fikciji bilo i ono što nije bilo. To je ono traganje za savršenom koja, uzećemo u pomoć opet Bučinskog, ima zeznutu facu kada je ljuta, koja otvorenih očiju ljubi i koja nikad nije zabrinuta. Ta i takva zaslužuje svakako pjesmu, njoj se oprašta, jer je ona vječita i neiscrpna inspiracija. Ernest Bučinski napisao je nadasve jednu pitku, zanimljivu i čitljivu knjigu, koja ima svoj tok obasjan plamenom, koji počinje običnom vatrom, a završava lomačom. Između je samo onaj pjesnički plamen koji je slagao riječi po hartiji praveći sarkofag. Sarkofag od riječi i sarkofag od papira.”, napisao je Berić.
