Danijela Majstorović: Nije tačno da ćemo uvijek biti taoci jedne ideologije, moguće je misliti nanovo i rađati nove politike

Nije uvijek da ćemo biti taoci jedne ideologije, da ćemo biti korisni idioti koji će raditi za sistem, moguće je misliti nešto nanovo i rađati neko novo političko.

Milica Plavšić / 12. Februar 2021

Foto: Privatna arhiva


Proteklih dana imali smo priliku čuti i vidjeti mnoštvo primjera govora mržnje u javnom diskursu u Bosni i Hercegovini, ali i u regiji. U još jednoj radijskoj emisiji magazina Buka na temu govora mržnje, razgovaramo sa prof. Danijelom Majstorović, redovnom profesoricom na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci. Profesorica Majstorović se u svom radu, između ostalog,  bavi spregom između jezika i društva, politike i ideologija, pa razgovaramo o tome na koji način se možemo boriti protiv govora mržnje i mijenjati javni diskurs. Šta bi bila alternative govoru mržnje? Da li je to govor solidarnosti, ljubavi, empatije? Da li je moguće mijenjati društvo promjenom diskursa?

Poslušajte cijeli razgovor:

 

- Prije 10 godina sam pisala tekst za Mediacenatar o alternativama govoru mržnje. Tada sam bila 10 godina mlađa i idealističnija po pitanju kako se može mijenjati javna sfera kroz obrazovanje, kroz proliferaciju drugačijih sadržaja, kritički nastorjenih autora i autorica. To su bila i dalje jesu moja ubjeđenja, ali uprkos povremenmi sjajnim člancima, nije se dogodila ta demokratska javna sfera o kojoj smo mi nekad maštali...pa nema veze, ne moramo se svi složiti, ali hajde da ostavimo oprostor za učenje, diskusiju, polemiku. Sada, već 26 godina poslije rata, jedino imamo kao konstantu jednu sveopštu periferijalizaciju. To je i tema moje knjige Periferna sopstva, taj osjećaj napuštenosti, osjećaj propalih prilika, potrošenih novaca, kolonijalizacije i periferijalizacije, kako iznutra iz našeg samog društva, jer u društvu koje ne sankcioniše takve poduhvate, ne može se ni dogoditi buđenje. Nekad sam mislila da je to moguće, da će se desiti za nekog mog mladog života, a danas nisam sigurna da li će se to desiti u životima naše djece.


Pokušaja da se mijenjaju stvari u našem društvu jeste bilo proteklih godina. Prisjećajući se svih protesta i pokreta koji su se desili od 2012. godine naovamo, Majstorović kaže da je teško mijenjati govor mržnje bez promjene političkih i ekonomskih praksi, poput nasilja i privatizacije, koje su duboko upisane u poslijeratana društva nastala raspadom bivše Jugoslavije. Jedna od ključnih poluga u tome je pravosuđe, smatra ona, analizirajući posljednje poteze novog gradonačelnika Banjaluke u borbi protiv korupcije, nadajući se da u pitanju nisu tek kozmetičke promjene. 


- Ljudi koji su u jednom momentu razmišljali da li okupirati javni prostor, da li se boriti za nešto, otvoriti neki mali biznis, pokušati opstati u BiH, da li otvoriti sebi prilike, neki od njih su izlazili na trgove, borili se na protestima 2012., 2013. godine, Bebolucija, Picin park, protesti, plenumi, Pravda za Davida, Pravda za Dženan... Počinjemo konačno nazirati da je jedan od ključnih stubova problema kod nas upravo pravosudni sistem, policijska brutalnost i rad policije. Evo, danas smo vidjeli da je sadašnji gradnoačelnik predao krivične prijave. Da li su to počeci nekih promjena, ja ne znam, ali to svakako nije ona kozmetička promjena diskursa za koju smo mi mislili 'aha, hajde da sankcionišemo, popravimo taj govor mržnje, da ga ukinemo, da ga dokinemo, da počnemo upisivati u prostor neki govor ljubavi'... Mi vidimo političko ekonomske prakse koje traju, koje se sedimentiraju. Nisu periferna tijela i periferna sopstva pala nama s Marsa, mi smo takvima napravljeni, prošavši kroz različite režime, različitih valorizacija, borbi, trpljenja, pa na kraju odlaska i migracija.

Jezik koji koristimo s jedne strane odražava našu društvenu stvarnost i društvene odnose, a s druge strane ih oblikuje. Ipak, da bi se stvari u društvu mijenjale, nije dovoljno mijenjati samo diskurs, smatra Majstorović.

- Strukturalno nasilje je u velikoj mjeri zaslužno za nesankcionisanje i puštanje govora mržnje, da mi to danas ne možemo više popraviti. To je nepopravljivo, ne možemo samo reći 'ah, sad ćemo biti kulturni, fini,  ne, mi moramo mijenjati društvo od samog temelja da bismo popravili društvo i da bismo promijenili odnos prema govoru mržnje.

Govoreći o odnosima moći u društvu, Majstorović objašnjava na koji način se postojeći društveni poredak održava kroz javni diskurs i govor mržnje. Oni na poziciji moći, a to su vlasnici kapitala, koriste govor mržnje kako bi zadržali status quo u društvu, odnosno kako bi održali svoj povlašteni položaj.


- To je jedan od pogleda na stvari gdje će uvijek interes kapitala provejavati i naći svoj put, kod nas je to etnonacionalni kapital u BiH. Eklatantan primjer je slučaj dva filma 'Quo vadus, Aida' i 'Dara iz Jasenovca'. To jesu sve univerzalne priče, međutim, kad gledaš pripadnike onog drugog naroda koji je činio zločine bazirano na nekim istorijskim činjenicama, taj narod je zločinački... Zapravo, mi još nismo došli do situacije gdje se Dara može gledati u Hrvatskoj, kao naprimjer Dnevnik Dijane Budisavljević, afirmativno, da to postane dio školske prakse, kao što će se 'Quo vadis, Aida' u Republici Srpskoj uvijek smatrati antisrpskom propagandom. To je nama jasno kao dan i u skladu s tim, možemo reći, svaki etnicitet će nastaviti proizvoditi one sadržaje koji odgovaraju odnosima u bazi, pod različitim krinkama. Možemo se onda s pravom zapitati da li će biti moguće u jednom od takvih društava proizvesti film koji je ono što je Dežulović uradio sa Pjesmama iz Lore. Da li je moguće da Srbin ili Srpkinja napravi film koji kritički posmatra Srbe, odnosno da neki Hrvat napravi film koji kritički posmatra Hrvate, Bošnjak Bošnjake..?

Naša sagovornica ipak vjeruje da nada postoji i da, suočene sa događajima koji diraju u ono ljudsko u nama, vladajuće nacionalističke ideologije gube primat, ostavljajući  prostor za uspostavljanje novih društvenih odnosa i, moguće, novih politika. 
 

Kad govorimo o vladajućim nacionalističkim ideologijama, nekako se bojim tog pretjerano determinističkog u njima, da smo mi uvijek neminovno taoci nekakve ideologije iz koje se ne možemo iščupati. Ja vjerujem da je to samo djelimično tačno, odnosno, sklonija sam da vjerujem da je to ponekad i potpuno netačno. Vladajuće nacionalističke ideologije u proteklih 20-30 godina uspostavile su nove društvene odnose i politike, koje mi i dan danas živimo, na temelju afektivnog legitimiteta iz proteklog rata. Sve ono što danas političari koriste da bi svoju priču afirmisali crpi legitimitet iz proteklog rata. Međutim, mi danas vidimo neke drugačije afekte današnjih društvenih pokreta, kao što je Pravda za Davida ili regionalna verzija Me too pokreta, koji se dogodio nakon što je glumica Milena Radulović prijavila dugogodišnjeg poznatog i priznatog učitelja glume, Miku Aleksića, za kojeg smo saznali da je silovatelj. Ta dva recentna pokreta grade jedan politički momenat sa zaokretom u lijeve i feminističke politike, upravo sa grassroots nivoa, čak i u sredinama u kojima smo mislili da je to nemoguće. Naprimjer, lako je reći da je Banjaluka grad u kojem je dominantna nekakva nacionalistička mržnja, s čime se ja duboko ne slažem, naravno, uz svu kritiku pojedinih praksi u našem gradu, mi smo isto tako bili svjedoci jednog afektivnog prevrata, podešavanja, gdje su građani dijelili svoje istine kroz poruke koje su cirkulisale, kako na Trgu, tako i na Facebook grupi Pravda za Davida, a koje su ukazivale na rane 90-te, koje nikada nisu bile javno adresirane, niti su bile adresirane u javnom prostoru u Banjaluci. Tako da nije uvijek da ćemo biti taoci jedne ideologije, da ćemo slijepo slušati šta nam neko kaže i biti korisni idioti koji će raditi za sistem, nećemo. Mislim da nam upravo ti afekti stvaraju jednu vrstu prekida, rupture, odakle je moguće misliti nešto nanovo i rađati neko novo političko.


Govor mržnje usmjeren prema određenoj grupi govori o njihovom statusu u društvu i doprinosi održavanju istog. Jedan od najaktuelnijih primjera je svakako odnos prema migrantima ili ljudima u pokretu. Profesoricu Majstorović pitamo da li možemo govor mržnje prema ovoj populaciji dovesti u neku uzročno-posljedičnu vezu sa nehumanim uslovima u kojima žive, sa brutalnom migracionom politikom, sa kršenjem njihovih ljudskih prava, ne samo u našoj državi već i na globalnom nivou, sa čestim slučajevima policijskog nasilja prema ovim ljudima…?  Je li je dehumanizacija ovih ljudi kroz govor mržnje dijelom dovela do manjka empatije i solidarnosti među većinskim stanovništvom? Pri tome ne misleći samo na govor mržnje koji im upućuju pojedinci, već na sistemsko plasiranje negativnog diskursa o ovoj populaciji. Koliko je sam naziv koji dodjeljujemo nekoj grupi bitan? Da li je važno da li ćemo za nekoga reći da je izbjeglica, migrant ili osoba u pokretu…? Jesu li to uopšte prava pitanja?


- Ja ne bolujem od toga hoćemo li te ljude zvati migranti, ljudi u pokretu, time nećemo ništa promijeniti. Možemo isto tako postaviti pitanje čija su oni odgovornost. Da li su oni odgovornost Bosne i Hercegovine ili nekih drugih bogatijih zemalja koje daju silne pare. 44 milion do 2018. je dano državi Bosni i Hercegovini, što za kampove, što za sekuritizaciju, što za humanitarizam...Slila se neka para od Evropske unije, međutim, mi se isto tako sa pravom možemo zapitati  da li je BiH dodijeljena uloga zemlje duplog tranzita, u koju ljudi ulaze i iz koje izlaze, a izlaze bijeli ljudi, ulaze nebijeli ljudi, tu imamo na našoj perifernoj graničnoj zemlji prelama se pitanje rasizma i prelama se pitanje rada, odnosno te nove radne snage. Onog dana kada evropskom tržištu ti nebijeli ljudi budu odgovarali kao radna snaga, Evropa će ih pustiti. Do tog momenta oni ostaju tu gdje jesu i po meni ključno pitanje nije da li smo mi merhametli, da li ćemo pomoći, pa, naravno, ljudi u Bihaću pomažu četiri godine, ali ne možemo mi kao građani BiH privatno brinuti o migrantima, niti mi to treba da radimo. To su pitanja ne da li smo mi saosjećajni ili empatični, pogrešno je svaljivati pitanje migracija na obične građane. Po meni je opet suštinsko pitanje pitanje odnosa moći, ko za ovo daje pare, kome to odgovara, zašto je BiH dobila toliko para za policiju, zašto hrvatska policiji i pushbackovi... sada se groze u Evropskom parlamentu kada vide šta su im radili i kako su ih tukli.. Zašto te priče ne dospijevaju u javni diskurs. To su prava pitanja, a ne imamo li mi saosjećajnosti. Naravno da  mediji užasno izvještavaju, mediji ne mogu da vide ono što nisu naučili da vide. Ali to je onaj suštinski problem kod nas, mi ne da nemamo javni dijalog, mi nemamo uopšte više niti javnu raspravu o bilo čemu, mi se odmah samo hvatamo za vratove, ko je na čijoj strani.

- Pitanje koja će biti uloga BiH, da li će biti različite su metafore, smetljište, rezervoar, zemlja duplog tranzita, nekakva čekaonica, gdje se dešava to da neki nebijeli ljude dolaze, a bijeli ljudi odlaze, koji su prilagodljvi. naše ljude u Njemačkoj i Austriji posmatraju kao idealne migrante, dobre radnike, em su bijeli, em su prilagodljivi, em im već djeca bivaju integrisana i postaju mali Nijemci i Austrijanci. To je onaj  idealni subjekt koji dolazi, tako da, evo, ja sam se u svojoj knjizi pokušala baviti pojavljivanjem tog novog političkog subjekta, međutim, bojim se da tog subjekta nema i bojim se da smo mi svjedoci nekakvih previranja. Pitanje nacionalizma, Bosna je bila rudnik, to su silni naučnici dolazili da istražuju nekakav nacionalizam, mislim da to uopšte više nije pitanje, pitanje je kako će se prekrajati ljudski kapital, šta će biti kada velika većina ljudi ode, a već ih je dosta otišlo i kad dođu neki drugi ljudi koji će u jednom trenutku reći 'pa, čekaj, ja neću više da budem u tom sabirnom centru već pet godina, hoću da radim, hoću da živim, hoću da mi dijete ide u školu'. Po meni, to je pitanje kako će BiH postati opet jedna vrsta krajine, granice, gdje će se ponovo osmišljavati i evropska periferija i evropski centar.
 


 


Buka preporuka

Kampanja protiv govora mržnje

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.