<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

David Albahari: Stari pisac i stjuardese

Stjuardese su, naime, ostarile. Dugo su se otimale, pokušavale da se posluže raznim sredstvima protiv starenja, ali priroda čini svoje, trudnoća ostavlja tragove svuda po telu, ljubav ranjava srce, suze ostavljaju hrapave naslage na kapcima i trepavicama i, sve u svemu, dovoljno je da jednom čovek pomisli na starost i ona se smesta pokazuje, smeši se i zavodnički doziva kažiprstom. U stvari, starost neodoljivo liči na stjuardesu, zato ih i pominjem u jednom dahu. U drugom dahu, dodaću tu pisce, jer ako stjuardese stare, onda stare i pisci, a ako pisci stare, onda je ceo svet u opasnosti da se pretvori u svoju ostarelu senku.

31. januar 2014, 12:00

Ne znam da li se to meni samo pričinjava ili stjuardese doista postaju starije? Ili, možda, samo ja starim, pa mi se čini da su i drugi primorani na to? Okreni-obrni, reč je o starenju, a početak starenja je i početak grčevite borbe za opstanak. Ta borba je lepa za oko samo kada je snime vrhunski snimatelji nekog televizijskog kanala za prizore iz životinjskog sveta. Gledana stvarnim okom, ta borba je prljava i podmukla. I nikada se ne zna kada će neko u njoj izvući sakriveni nož-skakavac ili iglu za štrikanje. Ne postoji ništa tako strašno kao smrt od šiljatih predmeta, posebno od štrikaće igle! Kojom brzinom se ona probija kroz kožu, kojom lakoćom klizi između rebara i sa kakvom preciznošću uleće u poprečno-prugasti mišić koji se zove srce!


Pretpostavljam da sam došao do srca zato što sam počeo od stjuardesa koje stare. Ranije ili kasnije, sve se završava u toj pumpi koja svojim skupljanjem i širenjem tera krv da kruži našim telom. Ritam srca je ljudski ritam, krvni pritisak je klopka za neposlušne, vene koje blago pulsiraju zapravo su svojevrsni zvučni pipci pomoću kojih nalazimo svoje mesto u kosmosu, bilo onom velikom, kroz koji pluta naša planeta, ili onom malom, koji obuhvata samo prostor naše sobe.

Zadržimo se na trenutak na stjuardesama. Kada sam bio mlad, i one behu mlade. (Ponavljam se znam, ali i to je odlika starosti; kada sam bio mlad, ništa nisam izgovarao dva puta.) Kada bih kročio u avion u njemu su glasovi tih mladih stujardesa odzvanjali kao cvrkut ptica u voćnjaku. Gipke i vitke, stjuardese su nam prilazile, prihvatale kapute i ručni prtljag, pomagale nam da drhtavimrukama zakopčamo bezbednosni pojas i opominjale nas da zatvorimo usta. Naravno, nisu nama drhtale ruke zbog starosti već zbog uzbuđenja, zbog opojnih mirisa koji se dopirali ispod njihovih ovlaš raskopčanih bluza, kao i zbog tesnih sukanja na kojima su se jasno ocrtavala udubljenja proizvedena pritiskom lastiša na njihovom donjem vešu.

Eh, koja su to vremena bila! A posle, kada bi avion uzleteo, viski se točio kao medovina u narodnim pesmama i pričama. Kada bi avion sleteo, noge su nam se klimale kao razglavljene stolice i teturali smo kroz avion, pokušavajući da pogodimo gde su prava vrata. A smeh stujardesa odzvanjao je za nama poput pesme vila u vrbaku.

Sve to pričam zato što sada ništa od toga ne postoji. Stjuardese su, naime, ostarile. Dugo su se otimale, pokušavale da se posluže raznim sredstvima protiv starenja, ali priroda čini svoje, trudnoća ostavlja tragove svuda po telu, ljubav ranjava srce, suze ostavljaju hrapave naslage na kapcima i trepavicama i, sve u svemu, dovoljno je da jednom čovek pomisli na starost i ona se smesta pokazuje, smeši se i zavodnički doziva kažiprstom. U stvari, starost neodoljivo liči na stjuardesu, zato ih i pominjem u jednom dahu. U drugom dahu, dodaću tu pisce, jer ako stjuardese stare, onda stare i pisci, a ako pisci stare, onda je ceo svet u opasnosti da se pretvori u svoju ostarelu senku. Naime, ništa nije strašnije od ostarelog pisca, pogotovo od pisca koji je nekad bio uticajan i moćan a sada je manji od makovog zrna. Ponekad se on ipak protegne ispod plašta starosti i pokušava da nađe put koji će ga vratiti na vrh piramide moći. Međutim, svi putevi su zatvoreni, svugde su podignuti kontrolni punktovi, na vrhovima brda gore vatre u kojima se spaljuju odbačene knjige, isečci iz novina i zabeleške tokom čitanja. Ostareli pisac nije zadovoljan. Drugačije je on zamišljao svoj svet: on je u tom svetu onaj koji kroji i prekraja, koji određuje šta ide gore a šta tone dole. Ali stjuardese su ostarile i sa njima je ostario ceo jedan period u svetu umetnika, bilo fantasta bilo tvrdih realista.

Najteže je, ipak, biti stari pisac. Iako mu se svi obraćaju sa navodnim poštovanjem, on zapravo nikoga ne zanima. Njegove knjige više niko ne čita, a pogotovo ga ne čitaju studentkinje književnosti koje su do pre nekoliko godina kucale na njegova vrata u nadi da će im on reći nešto što će moći da citiraju u svojim seminarskim i magistarskim radovima. Ostareli pisac pokušava da se seti kada je neko poslednji put pisao doktorsku radnju o njegovom grotesknom slikanju naše stvarnosti, ali to mu ne polazi za rukom. Ko se još zanima za grotesku, ko uživa u crnom humoru, ko još tumači senke na zidu? Ostareli pisac je sam kao poslednji mamut i jedina nada koja mu je preostala jeste da će ga led okovati i tako mu omogućiti da dobije mesto u muzeju.

Strašno je to, pomišlja stari pisac. Nekad je bio ime koje je igralo na svačijim usnama, a danas je samo senka koja tera ljude da se zamisle, jer im je ta senka poznata ali ne mogu da se sete koga doista predstavlja. Stari pisac se oseća kao jarac iz one narodne priče, tj. „živ pečen nedopečen, živ klan nedoklan”, što ga navodi da se nelagodno promeškolji. Nikada nije voleo da priča o klanju, zamarala ga je ta ljudska ludost ili slabost. Pre mnogo godina, što više niko ne pamti, stari pisac, koji je tada bio mlad, nalazio se na čelu neke komisije za utvrđivanje ratne štete. U njegovoj zemlji uvek je bilo mnogo ratova i utvrđivanje ratne štete predstavljalo je rutinski posao, ali tada još mlad pisac uspeo je da se izbori za najveću sumu koje su okolne zemlje morale da isplate njegovoj napaćenoj domovini. Tada je bio slavljen kao heroj, kao vizionar i sve je govorilo da će uskoro stati na čelo zemlje kao novi vođa i novi tvorac narodne sudbine.

Ali onda su stjuardese počele naglo da stare i svi su prestali da misle na starog pisca, kao da je on bio kriv za to. Uzalud se branio i poricao odgovornost, ali ljudi su navikli da od njega očekuju čuda, i kada se čudo nije desilo, i pisac je ostario. Stario je brže od stjuardesa, što su stjuardese smatrale božjom pravdom. Stari pisac je ćutao. Nije ništa govorio, samo je šmrcao u mraku i mislio kako je nekada bio mlad i, po svemu sudeći, lep.

Tekst je preuzet iz Politike